Legenda živi vječno

PRIČA KOJE NIJE BILO Tko će Veljku reći da mora u penziju?

Edi Prodan

Promjene vlasničke strukture, korporacijski pritisci, rezanje troškova – ma dajte vi lijepo meni da pišem. Da se vrnem svojoj Grobnišćini. Makar, ni na Jezeru više nije bilo kao nekad / foto NL ARHIV

Promjene vlasničke strukture, korporacijski pritisci, rezanje troškova – ma dajte vi lijepo meni da pišem. Da se vrnem svojoj Grobnišćini. Makar, ni na Jezeru više nije bilo kao nekad / foto NL ARHIV

Zaiskrilo mu je u očima, stavio je novine pod ruku, pokupio notes i krenuo. Prva stanica: Podčudnič. Nakon toga Zastenice i na kraju Grad Grobnik. Tamo ionako sve fini



Znaš što, ma ipak je najbolje da mu to ti pokušaš reć’. Mene u zadnje vrijeme baš i ne doživljava, misli da sam pogubljen, da nisam fokusiran. Uostalom to je stalno tvrdio od kad sam prije trideset i koju godinu došao u Novi list.


– Ma da ne bi! Sve gdje treba lizati da ne kažem šta – Mrva. Ima vas tu prilično koji mu možete to reć’. Uostalom nije blesav. Zna da je odradio 64. rođendan, u rujnu 2018. imat će punih 65., i tu je – penzija. Barem je on razuman. Uostalom u penziji su i Branče, Goranče i Nelči, on tu puno baš i nema s kim bit’. Nas dvoje malo ima, malo nema, ne znam… mislim da neće to burno primiti. A šta da radimo, neprestano maltretiraju s petog kata, neka ide na razgovor pa kako bude – žestila se Mrva. A takva je samo onda kad se posebno nelagodno osjeća.


Heretička misao


Zastali smo, pomalo izgubljenog pogleda, vidjelo se kako oboje prebiremo po mislima. Vratili smo se ne godinama nego desetljećima unatrag. Nakon nekoliko minuta tišine opet nam je izronila mučna obaveza – tko će izreć’ Veljku Vičeviću heretičku misao kako je Uprava naložila da svi koji imaju uvjete moraju u – penziju. Nama je to prokletstvo inicijalnog paljenja ideje o penziji bilo zadano »po funkciji«. Uostalom da smo na funkcijama u najvećoj je mjeri bio kriv on sam. On i njegova sklonost hazarderstvu da nas je, kad smo imali manje od trideset godina, postavio na – uredničke pozicije.




Novolistovski legendarni urednik Veljko Vičević danas bi imao 64 godine / NL Arhiva


Novolistovski legendarni urednik Veljko Vičević danas bi imao 64 godine / NL Arhiva



Recimo Mrva. Ona je u Novom listu radila od malih nogu. Nisu joj ni kasnije postale bitno duže, ali vjerovali ili ne ona je danas u firmi više od 35 godina. A mnogi joj toliko ne bi dali ukupno. Veljko ju je pak jako »doživljavao« tako da ju je s dvadeset i nekoliko postavio za šeficu svih mozaičnih sadržaja. Mada, budimo iskreni, Mrva je u takvu situaciju došla u dobroj mjeri i zahvaljujući Ani, Veljkovoj starijoj kćeri. Ana je naime u svojim formativnim godinama bila luda za rock glazbom i redovita posjetiteljica Palacha. Mrva također. Veljko, pak, za glazbom baš i nije bio lud, ali je kužio da to mladi vole. A u tada i danas preozbiljnom Novom listu Mrva je bila zapravo jedina koja je sve to imala u malom prstu.


Jedan manje


– Znaš, objašnjavao mi je tada, prije tridesetak godina Veljko, svi su mi rekli da nisam normalan kad sam Mrvu stavio za urednicu tih rubrika. Kao neiskusna je, neozbiljna. Da neiskusna – pa u Novom listu je bila skoro od kad i ja! Da neozbiljna, pa jedino ona tu priču s muzikom i pankerima koja je za mnoge neozbiljna, ozbiljno shvaća. Znači – bolje od nje nema, slagao je Veljko rečenicu po rečenicu svoju analizu Mrve. Uostalom, nauživali smo se s njim komparativnih analiza svega i svačega. S obzirom na to da je završio komparativnu književnost, a djevica po horoskopu, drugo se i nije moglo očekivati.


Vrhunski pisac i urednik koji je stvorio moderni Novi list, a sada – za penziju. Pokušavali smo, u tišini, njemu iza leđa nekako isposlovati da ostane, da ga se ne tjera u mirovinu. Uprava je, istina, imala razumijevanja za njegov značaj, ali jedan manje na platnom popisu je – jedan manje. A upravama, ma ‘ko im bio na čelu, niš’ ni slađe nego – jedan manje. Nauživali smo se toga u zadnjih desetak godina.


Politička tribina


S druge strane, znamo mi to dobro, Veljko baš i nije bio pravi od trenutka prodaje Novog lista. I koliko je god bio do ludila pedantan u nabrajanju Dinamovih igrača, općenito sastava nogometnih klubova jer znao je u nekoliko sekundi ispaliti i čuveni sastav zeničkog Čelika kad su u njemu igrali Kuhinja i Golubica – najvažnija sporedna stvar na svijetu za njega je bila jedna od najvažnijih uopće, nikako ne sporednih, kad je novac bio u pitanju – ni ga nikad bilo briga.


Da mu ga nisu funkcije i prilike u firmi mijenjale, još bi i danas vozio svoj crveni »jugić« s kojim se krajem osamdesetih dokotrljavao s Vežice do Novog lista. I subotom – na Grobnik. Bolje rečeno na Jezero gdje mu je živio tastina, supruge mu Ljiljane otac. I dok bi Ljiljana bajlila tatu, on je bajlio ekipu pu’ Bućota. Današnja kockarnica nekad je bila vrsna gostionica. Veljo bi se tako dokotrljao do Jezera, pa kafe na šanku, a oko njega prava ekipa. I krenula bi čudesna politička tribina. Iz subote u subotu broj slušatelja se povećavao, uživali su svi u Veljkovim političkim eskapadama.


Radnička firma


Za novac ga nikad nije bilo dakle briga, a od dionica je cijenio jedino one radničke. Njemu je naime velika želja bila da Novi list i u kapitalizmu bude – radnička firma. Kad je to puklo, povukao se, ne jedan nego nekoliko koraka natrag. A istini za volju ni vremena više nisu bila njegova. Ono u čemu je strasno uživao događalo se osamdesetih: afera Agrokomerc, 1987. godina. S koliko je samo strasti o njezinim akterima pisao, s koliko hrabrosti i otvorenosti!


Kasnije, kad su došli prvi demokratski izbori pa se počelo opet prilagođavati pisanje i istinu vladajućima, on je kao glavni urednik Novi list maksimalno otvorio. Na stranicama su se redali razgovori i kolumne lijevih i desnih. Svi su bili dobrodošli i u njegovu kancelariju koja je tih godina ugostila pa jedno devedeset posto najznačajnijih političara Hrvatske.


Kad je pak došlo do istinskije demokracije, prvih dana 2000. godine, njemu je naboj nekako pao. A kako su tada počeli jačati i korporacijski pritisci, Veljko je poželio da više ne bude na značajnijim uredničkim pozicijama. On koji je novinu doživljavao poput širom otvorenih prozora spavaće sobe nakon što njezini stanari za sunčanih jutra ustanu iz kreveta kako bi se prostor maksimalno prozračio, sad da ju zatvara! Da ne bi, dajte vi lijepo meni da pišem. Da se vrnem svojoj Grobnišćini.


Neobičan ritam


Makar ni na Jezeru više nije bilo kao nekad. Bućo se povlačio iz posla, a sin File k’o i sva mlađarija, od oštarije draži mu je bio disko. A kad muzika trešti, Veljo teško može držat »mitinge«. Goran ga je pokušavao vratiti u »sedlo«, ali nije išlo. Bio je tad i Gazda, nenametljivi u svakom pogledu, čovjek koji je Veljka maksimalno cijenio i simpatizirao. Ali je bio gazda, nije više bio to Mance, jedan od nas, nego pravi pravcati vlasnik. Nije Veljko imao ništa protiv toga, no da se osjećao kao nekad, kao devedesetih – nije. Kao da mu je strast bila ubijena. Nije to bilo kao nekad.


Veljko je naime u vremenu svoje najproduktivnije i najstrasnije ere imao pomalo neobičan ritam. Na posao je dolazio ne prije 14 sati. Obrijan i nasmijan. Pa direkt na uređivanje. Ne generalno cjeline, Mrva je, primjerice, u to vrijeme imala stupanj autonomije veći nego Katalonci u Španjolskoj tako da je »štrikala« apsolutno po svom guštu, mada, bilo je to po guštu i čitateljima, posebno mlađima pa tako i Veljku i njegovoj Ani, nego bi se uhvatio nekog intervjua ili teme.


Kako još nije bilo kompjutora, nego samo pisaće »makine«, lupao bi po slovima i to isključivo jednim jedinim prstom. Baš bi mlatio ako bi ga tema ponesla. Dodavao je podnaslove, »anterfilee«, masu grafičkih znakova iako su u tadašnjem novinarstvu još carevale »plahte« tekstova. Da, bio je i u grafičkom smislu baš – avangardan. A kad bi se sve smirilo, oko 20 sati, gledajući tv program, posebno ako je bila neka utakmica, lagano je već prebirao po temama za broj koji će se tek idućeg dana početi rađati. Oko njega bi uvijek bili Goranče i Boro, Drenjče jako često, a kako bi se bližio tisak, iza 22 sata, polako bi pristizali i još mnogi.


Kolegij u Onyxu


Jer nakon prvih otisnutih primjeraka slijedio bi prvi pravi istinski – kolegij. I to gdje? U Onyxu, koji je kasnije vratio svoj izvorni naziv – Veseljak. Okupila bi se tako oko 23 sata, za toplih dana na terasi, zimi unutra, ekipa urednika i novinara, no često su dio tog kolegija bili i Dinko, Špar i Zoran, vlasnik i konobari Onyxa. Političke analize i sportski rezultati. Prepričavanje događaja i razgovora s posla pa tako i ona o letećem jogurtu Temura Ketsbaije.


Igrali su Dinamo, istina tada naziva Croatia, i engleski Newcastle u drugom krugu kvalifikacija za Ligu prvaka. Kraj kolovoza, Maksimir. Veljko je u iščekivanju novina naravno gledao utakmicu. Igrala se predzadnja minuta drugog produžetka, svi su očekivali penale, a onda je Dinamovoj obrani promaknuo Gruzijac Ketsbaija i – zabio, a Zagrepčane izbio. Veljo, koji nikad baš i nije bio neki gurman, jeo je tek toliko da ne bude gladan, je u tom trenutku prema televizoru zaždio svoju večeru, čašicu PIK-ovog jogurta i pogodio rub televizora. Nikad nitko nije uspio očistiti plastične utore, baš kao što se nikad ni ta epizoda nije zaboravila.



Mrva – Slavica Mrkić Modrić, pomoćnica glavnog urednika, reporterka


Branče – Branka Ostarčević, nekadašnja »centralina«, djelatnica na telefonskoj centrali


Nelči – Nela Vlašić, politička kolumnistica, urednica, borac za ženska prava


Goranče – Goran Kukić, jedan od najistaknutijih i najdugovječnijih glavnih urednika Novog lista


Drenjče – Goran Drenjak, zamjenik glavnog urednika kojem se također bliži penzija


Cvijo – Mišo Cvijanović, istaknuti novinar, kolumnist, karikaturist i reporter Novog lista


Mance – Zdenko Mance, dugogodišnji direktor Novog lista koji je omogućio radničko dioničarstvo


Uprava – Ankica Kruljac, predsjednica Uprave Novog lista


Savjetnik – Robert Frank, savjetnik za medije Uprave Novog lista


Gazda – Robert Ježić, prvi kupac Novog lista


Danči – zamjenica glavnog urednika i ako diplomira moguća glavna urednica


Andrea – Andrea Bralić, budući da posjeduje diplomu moguća glavna urednica


Mili – Dražen Herljević, izvršni urednik Novog lista, u profesionalnom smislu Veljkovo dijete


Drug – Ivica Tomić, kako sam tvrdi »najbolji fotoreporter«, mjesec dana stariji od Veljka


Bućo – Mladen Valjan Vlačina, nekadašnji ugostitelj, načelnik općine Čavle i općenito – grobnička legenda


File – Filip Valjan, automobilist i ugostitelj, Bućin sin


Dinko – Dinko Mekiš, nekadašnji vlasnik restorana Onyx


Zoran – Zoran Nezirović, nekad konobar u Onyxu, kasnije taksist


Špar – Ramiz Sulić, nekad konobar Onyxa, nakon toga tim se poslom bavio po cijeloj Austro-Ugarskoj



Da, Veljko nije baš bio ni od nekog alkohola. Rijetki su bili dani, bolje rečeno večeri i noći s obzirom na to da je njegov bioritam bio takav da bi rijetko zaspao prije pet sati, baš kao što bi rijetko ustao prije podneva, kad bi popio gemišt, ali je zato obožavao kafe. Na litre. Tako da je i dolazak u Onyx bio uredno ritualan:


– Špariću, ča si opral makinu od kafa?


– Jesam, Veljko.


– Ma ipak, biš mi skuhal jedno? Baš mi se nekako kafe pije.


– Bim Veljko, s onim svojim poznatim osmijehom odgovarao bi Špar.


Glasnik loših vijesti


A sad, vi mu recite da ide na peti kat da mu Uprava objasni kako bi za njega bilo najbolje da se otputi u penziju!


– O jeben ti život, Mrva. Ja mu to reć’ neću. Poslao bih mu mail, ali znaš i sama da za njega ne postoje ni portal, ni mail, ma ništa osim papira. Mogu mu poslat milijun mailova, on ih vidjet neće.


– Bogami neću ni ja. Bila sam jednom glasnik loše vijesti pa Cvijo ni dan danas sa mnom ne razgovara. To mi je bila škola za uvijek. Nema šanse, tvrdoglavila se Mrva.


– A da probam s nekim od ovih mlađih. S Danči ili Andreom? Možda Mili, on mu je skoro k’o sin?


– Ha, baš si pametan. Pa znaš kakve su one otrovnice. Odbrusile bi ti u sekundi da to nije njihov posao. Ako ti to treba, samo im reci. Uostalom imaš Savjetnika, on stalno maše s nekim listama pa neka mu on to kaže. Milog ništa ne pitaj. On to ne bi nikad njemu rekao.


– Ma neće ni Savjetnik, sad bježi od tih lista k’o od vraga.


– A Drug…


Sjetila se Mrva možda i spasonosne ideje. Drug je s njime oduvijek dobar. Samo, bojim se, ne da će on Veljku objaviti »radosnu vijest« nego će netko to i njemu morat reć’. Mrva k’o da ne zna kad je Drug rođen, a penzija je i njemu privlačna ko prst u oku, trn u peti ili nešto slično tim poštapalicama.


Good bye, Lenin!


– Nego Mrva, sjećaš se onog filma kad je jedna žena pala u komu u DDR-u pa se probudila nakon pada komunizma i Berlinskog zida. Njezini su joj u strahu da je ne udri novi moždani napravili cijelu scenu kao da se s DDR-om nije ništa dogodilo.


– Sjećam se, dobar je »Good bye, Lenin!« mu je naziv. Zašto?


– A da mi probamo tako nešto?


– Kako, po kom to tvom ludilu?


– A šta ja znam. Recimo stalno dobivamo naputke kako sve treba brzo i u »realnom vremenu« ukrcavati na portal. Kako je papir skup i besmislen, kako nema budućnosti. A da mu lijepo okupimo ekipu, kao nekad i da nastavimo s papirom. Ne mora se on nužno i prodavati, može se dijeliti po kafićima, koliko smo novca kroz vrijeme kod njih potrošili valjda će to znati cijeniti i platiti. Pa lijepo radimo novine kako nam paše. Slat ćemo mi i na portal nešto, on nas konačno počinje i hraniti kako tvrde pa – kako nam bude.


– Budalo! A tko će nam dati plaću. Možemo mi tako zadržati Veljka kad ga Uprava frkne u penziju, on ti ionako ima samo novac koji mu podigne i da Ljiljana, nema zapravo pojma s kog računa dolazi, no tko će sve to financirati?


– Nemam pojma. Valjda netko hoće, pa i ploče se prodaju i štancaju. U milijunima komada.


Grobnički serijal


– A dobro, probajmo tako. Recimo Upravi jedan manje, on će rješenje o penziji potpisat kao i sve što je u životu potpisivao – bez gledanja. Pa nastavimo s papirom. Dok traje – traje. Bar ćemo se lijepo moć’ svađat na noćnim kolegijima, bez da nas maltretiraju s onim glupostima u deset ujutro. ‘Ko da se novina stvara u zoru, ona nastaje tokom dana, ‘ko u deset ima pojma što nas čeka.


– Veljko, vidi, sjećaš se onih svojih odličnih priča iz malih mjesta. Onog tvog grobničkog serijala od prije trejset let. E vidiš, danas biš mogal nastavit s pričom o tome kakve su se u njima promjene dogodile.


Zaiskrilo mu je očima, stavio je novine pod ruku, pokupio notes i krenuo. Prva stanica: Podčudnič. Nakon toga Zastenice i na kraju Grad Grobnik. Tamo ionako sve fini.