Poslao sam im samo poruku – ja ću vam napraviti traktor. Ma ne, ne samo da se nismo poznavali, nikad nismo imali nikakvog kontakta. Iskreno, teško bi bilo pronaći vezu između mojih dominantnih interesa i onih koje ima vođa Leta 3 Damir Martinović Mrle. A ipak, kao da nas je neka viša sila povezala i omogućila nam da čitav, vrlo zahtjevan posao obavimo za najkraće moguće vrijeme. I to, kako smo mogli vidjeti, na zadovoljstvo svih aktera riječkog nastupa na Eurosongu.

Uvodni je to dio priče o Zoranu Drnjeviću, multitalentiranom Kastavcu, koji je možda ne planetarno, ali svakako kontinentalno postao poznat zahvaljujući brzinskoj konstrukciji zlatnog električnog traktora za Let 3 kojim su se oni iz Kastva teleportirali u Liverpool na završnicu Pjesme Eurovizije. Mada, moramo odmah ispraviti i nedovoljno točne navode: teško da bi između Drnjevića i Martinovića bilo viših sila da nije u inicijalnoj fazi bilo još jedne iznimno važne osobe – Zoranove djevojke Vanje Žagar.

– Vidi, kaže mi mama da traže tko bi im napravio traktor. Ti si taj, ti to sigurno možeš, poručila je Vanja Zoranu i stavila ga na – muke. S obzirom na to da je permanentno pretrpan poslom, bilo kakvo iskakanje iz zadanih okvira predstavlja mu opasnost za slom čitavog sustava. Pa tako i njegovog »živčanog«. Mada – traktor za Let 3…

Foto: Mateo LEVAK

Prevelik izazov

Prevelik je to bio izazov, tim više što je tvrtka Rimac Automobili odbila mogućnost isporuke famoznog vozila, posebno ne u tako kratkom roku.

– Brzo smo si Mrle i ja »kliknuli«, priča je odmah krenula u realizaciju. Nije, istina, bilo lako priručni, sasvim najobičniji traktor pretvoriti u glamurozno vozilo zlatne boje, po Mrletovom izboru. Najviše mi je muke zadala transformacija starog dizelaša u električno vozilo.

Znate, trebalo je povuć’ tu masu, onu kad se čitav bend nakrca na traktor s prikolicom te ih još i neko vrijeme voziti. Nije bilo mogućnosti, ma ni smisla, posebno ne zbog cijene, nabavljati bateriju kakvu koriste današnji električni automobili, pa sam jednostavno uzeo najjači mogući akumulator koji se nudio na tržištu i to je bilo – to, pojašnjava nam Drnjević.

Ono što je pak u čitavoj ovoj priči bilo manjkavo – priča je o Zoranu samom. O osobi koja je u domeni svog rada, posebno po strasti kojom joj pristupa, zapravo jako slična ekipi iz Leta 3.

Zoran naprosto nije »tek« konstruktor zlatnog teleportacijskog traktora, on je vrlo kompleksna osoba koja se godinama, rođen je 1976., ističe po čitavom nizu aktivnosti koje itekako zaslužuju silnu pozornost i veliko priznanje. Jedno od njih svojedobno je i dobio, 2015. bio je proglašen »Kastavcem mjeseca«.

Ponajprije, Drnjević je genijalni, samouki konstruktor osebujnih automobila. Mogli bismo ga ne neki način nazvati i nasljednikom fantastičnog Dante Saletnika iz Matuja, koji je još prije stotinjak godina sasvim sam, u idejnom i provedbenom dijelu, oblikovao automobile dizajna koji bi i danas bio privlačan.

I koliko god da je ta činjenica kod Drnjevića od sredine prošlog desetljeća poprilično poznata, manje je znano da je Zoran Drnjević bio jedan od najznačajnijih mehaničara u sustavu WRC-a, što mu je godinama i bio osnovni posao. Obišao je s WRC-om čitav niz najtežih natjecateljskih poligona tog natjecanja, a zanimljivo je i to da je s još jednim Kastavcem, Donaldom Vukasom, snimio videospot kojim je promovirao Kastav putem svojih uistinu unikatnih automobila. Tada je, a bila je to 2015. godina, u središtu zanimanja bio Volvo Amazon iz 1964. godine, kao i u cijelosti reinterpretirana VW Buba s motorom od osam cilindara ukupne snage od 250 KS.

– Uvijek kad sam išao ostvarivati neke svoje vizije automobilskog svijeta, predložak bi mi bilo neko od standardnih vozila. Nikad nisam do kraja mijenjao izvornik, ali jesam svojim idejama radio velike promjene. Inspiracija mi dolazi sama od sebe, dok su svi modeli i proizvođači ravnopravni.

Preoblikovao sam modele svjetskih veličina poput Volva ili Volkswagena, ali i one sasvim »obične« kamioncine, kojima je Zastava zadovoljavala narasle potrebe gospodarstva tamo negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća, pojašnjava nam Drnjević.

Foto: Mateo LEVAK

Čista umjetnost

A nakon automobilske faze, iako jasno je da osoba njegovog profila nikad ne zatvara neku fazu, štoviše uvijek ju ostavlja otvorenom, spremnom da u danom trenutku opet zaintrigira ljude oko sebe, Drnjević je uplovio u vode čiste umjetnosti.

– Polako. Nisam ja nikakav umjetnik. Osoba sam koja je naprosto spretna u preoblikovanju nekih predmeta, iskorištavanju naizgled »otpada«, od čega stvaram nove uporabne primjerke, najčešće namještaja. Umjetnici su ipak nešto drugo, područje njihovog zanimanja i izraza ne preklapa se s mojim. Je sebe naprosto nikad ne bih poistovjetio s umjetnicima jer sam daleko od njih, pojašnjava nam Drnjević.

Može pojašnjavati do mile volje, ali nas nije u to uvjerio. Štoviše, sve što radi zapravo na jedan iznimno sugestivni način ide u zonu kiparstva, ili neke od izvedenica te kategorije umjetnosti koja se kreće unutar 3D formata.

Razgovor sa Zoranom Drnjevićem znači i stalnu kretnju. Može se na neko vrijeme i sjesti, ali ne zadugo. Kastav je fokus, kretanje kroz, po nizu elemenata, najznačajniji grad Primorsko-goranske županije, stalni je prioritet. Taj »mooving« otvara i nove spoznaje:

Drnjević istinski ostavlja svoj pečat u prostoru. Činio je to i s automobilima, ali neki od njih su većinom osuđeni na – garažu. Famozna kastavska Crekvina ili prometni »kružni tokovi« koji silno sugestivno pokazuju u kakav se i čiji prostor dolazi sasvim, sigurno se ne sklanjaju. Nitko ih ne trpa u garažu.

– Da, izvan Kastva to je možda manje poznato, ali nemalo je intervencija u prostoru pod ingerencijom Grada Kastva u kojima sam sudjelovao.

Ono čime se ponosim jer šalje poruku o mojem viđenju prostora u kojem živim, kao i tradicije kastavskog kraja, jest kružni tok u Rešetarima. Točnije, drugi kružni tok od dizanja na prometnicu koja povezuje Rijeku i Kastav.

Stvorio sam repliku naših gradskih vrata, metalnu, dakako, jer to je moj omiljeni materijal, a svoju će punu dimenzuju ta instalacija dobiti kad ju u optimalnom obliku bude obrastao bršljan. Vidite i sami da su naši »kružni« poruka, u njima su uvijek elementi karakteristični za ovaj naš prelijepi i poviješću bogati kraj, ponosan je Drnjević.

Foto: Mateo LEVAK

RetrOpatija

Slike nam se same otvaraju, ali nije ni najmanje lako pohvatati što sve simbolizira Kastav. On je, naime, ishodište za mnoge značajne elemente koji karakteriziraju cjelokupnu povijest i kulturu prostora danas u političkom smislu definiranog kao Primorsko-goranska županija. A uz fizičke komponente tu su svakako i uljuđenost, civiliziranost, ponos, ali i susretljivost.

– S obzirom na to da godinama jako puno radim s metalom, kao i s drugim materijalima od kojih posebno izdvajam drvo, bilo mi je ponuđeno djelomično oblikovanje nekih od »štandova« na prošlogodišnjoj Beloj nedeji. Isti je dogovor pao i za sljedeću godinu, ali u znatno većem obimu. Silno mnogo radim na tome jer postoji šansa da dio onog što će se koristiti za Belu nedeju ostane kao trag u prostoru i za sve ostale dane. To je velika odgovornost, ali potrudit ću se dati sve od sebe, pojašnjava nam Drnjević.

Iako je susret s njime uvijek prigoda za jako zanimljivi razgovor, nemoguće je bilo ne zamijetiti i određenu – nervozu. Ne onu »živčanost« koja dominantno karakterizira današnje društvo, nego onu pravu, stvaralačku impulzivnost kojoj uvijek na neki način smeta – odvlačenje pozornosti, fokusiranosti.

– Bliži nam se RetrOpatija, na kojoj također imam neke od svojih kreacija. Ono što završavam ovih dana je golemi gramofon promjera većeg od dva metra, teži od stotinu kilograma. Tu su i desetmetarska slova, logo te zanimljive manifestacije, tako da jesam, malo sam nervozan, zbrzan zbog svega toga. Uvijek želim da sve bude posloženo u idealnom vremenu, a imam malo problema s prijenosom, remenom gramofona. Bit će sve u redu, naravno, ali kako sam rekao, previše je posla pa ponekad upadnem u nervozu, objašnjava nam Drnjević.

Strast prema životu

I koliko god da je riječ o osebujnom stvaratelju jako širokog dijapazona zanimanja, nećemo ga definirati umjetnikom kad misli da mu ta kategorija ne pripada, ipak nam se neprestano provlači misao kako bismo njegovu današnju angažiranost u najvećoj mjeri mogli povezati s – unutarnjom dekoracijom.

Za hrabre. Ne za ljude koji se boje, ne za one koji na konfekcijski način ispunjavaju svoj životni prostor. Dobiti neki Drnjevićev »komad« uređenja interijera mogu samo ljudi koji dijele njegovu strast prema životu. Ne, ne moraju biti poput njega, što je uostalom i nemoguće, ali moraju htjeti imati u svom životnom prostoru neki element koji oplemenjuje. Sve sadržaje. Interijera, ali sebe samih u tom prostoru.

– Uvijek sam imao snažni poriv uređivati prostor u kojem živim. Prvi takav iskorak napravio sam nakon obnove obiteljskog klavira starog oko 220 godina.

Osvojili su me njegovi obli prijelazi, tako da sam čitav svoj životni prostor, uključujući i zidove, oslobodio bilo kakvih kutova. Sve je naprosto moralo biti oblo, mekanih prijelaza. Jako su me privlačili i pojedini elementi namještaja, možda ponajviše – lampe i stolovi, sjeća se Drnjević.

Dakako, ni te njegove interijerske intervencije nisu mogle ostati nezapažene. Jako su se, primjerice, dopale i Željku Markusu, vlasniku jednog od najosebujnijih restorana na Kvarneru, znane kastavske Fortice.

– Pandemija. Sve zatvoreno. Istina, meni to i nije toliki problem jer, kad stvaram, najviše volim u svojoj garaži biti sam. Potpuno predan onom što radim. S druge strane, Željko je bio na mukama, zna se što za njega, koji je naviknut na gužvu, znači – zatvoren restoran.

Ipak, da ne bude sve tako prazno i tužno, odlučio je napraviti preinake u interijeru. Fokus nam je bio na rashladnoj vitrini za vina. Kako ja posebnu pozornost imam prema korištenju materijala, koji je za mnoge »otpad«, odučili smo da sve što može bude od originalnih materijala.

Dominiraju »žlebci«, odnosno stari crepovi, metal i drvo, sami smo i rasvjetu osmislili. S obzirom na to da je vitrina bila razlog za veliko zadovoljstvo, povjereno mi je nakon toga i uređenje unutrašnjosti prizemlja restorana koji je pretvoren u konobu. Posebnu sam pažnju posvetio rasvjeti, velikim lampama na metalnim nosačima kojim sam dao i posebna, iako u osnovi jako jednostavna sjenila, pojašnjava nam Zoran.

Obišli smo tako i Forticu, bili bismo nastavili tko zna do kada, no zov i rokovi RetrOpatije bili su snažniji. Neka su. Jer sad i svi vi znate – nije Zoran Drnjević »samo« autor zlatnog »mama kupila« traktora. Mnogo je više. Uostalom, susrest će se s njegovim kreacijama i svi koji se u četvrtak, 22. lipnja zapute u Opatiju. Da, sigurni smo i u to da će se pojaviti i oni koji će poželjeti, makar i samo jednim komadom nečega, trajno oplemeniti svoj interijer. Vrijedi jer – to je Drnjević. Zoran Drnjević.