Iz Ajdovščine nam se javio Renato Bavčar koji je svoj godišnji odmor ove godine proveo na Cresu, naravno, loveći ribu. Bilo je tu više ulova no jedan se ipak istakao. Evo što nam je Renato reko o tome:

– Kao i svake godine, i ove sam na godišnjem odmoru jedva dočekao ribolov. Za mene osobno ovo je najbolji način opuštanja i sport koji sam oduvijek volio.

Ove godine sam ljetovao na Cresu. Uvijek lovim s obale, i to mi je najdraže.

Tako sam lovio četiri-pet dana zaredom i sve bolje lovim. U početku je bilo loše, malo sitne ribe, samo orada do kilograma, ali me to tjera naprijed. Nažalost, vrijeme nije bilo na mojoj strani. Samo bura i kiša tako da polako gubim nadu.

A toga dana budilica rano zvoni. Vani je mrak. Ustanem, skuham kavu, idem na terasu. Ajme… Još je bura i kiša, pijem kavu i razmišljam što da radim. Ništa, ako sam već budan, idem, naravno! – priča nam Renato.

– Do željenog mjesta za lov ima pola sata hoda. Ne osjećam ni da pada slaba kišica. Hodam i razmišljam i dok hodam već se želim vratiti. Ali ne, jer će kiša prestati, nadam se, tješim se i tvrdoglavo nastavljam dalje.

Kad sam stigao na poziciju između stijena, otkrivam da je još mrak. Slažem i zabacujem oba štapa pa se krijem pod grmljem od kiše i oluje.

Bura me razvlači i sav sam potišten, skoro i ljut. Bura i kiša ne prestaju, ali ja ostajem ustrajan. Nakon tri sata sam potpuno mokar, bez griza potpuno beznadan.

Ne vidim ni kad takne ješku, jer u takvim se uvjetima ne vidi ništa.

No ja stalno preješkavam i kontroliram pa ponovo zabacujem. U pogonu sam ostavio samo jedan štap jer mi je bilo previše. Kažem si:

– Još jedno bacanje pa dosta, dosta je!!! – nastavlja Renato svoju priču.

– I tako sam zabacio posljednji put. Ali čim sam popustio kočnicu struna se počne odmotavati. Ops! Još jače, zatežem bez oklijevanja. Uf, adrenalin me preplavi… Jako potegnem, brzo se saberem i namjestim kočnicu na uplakanoj Daiwi.

Na trenutak zatvorim oči i u mislima mi prolaze zadnja tri jaka poteza koji su završili bez ribe. Ovaj put ne smije biti tako!

Krećemo u akciju! Odvrnem kočnicu pola okreta i zamaram ribu na dubini. Kako lagano stižemo do obale, borba se opet zaoštrava. Još malo otpuštam kočnicu i pošto smo malo udaljeni, prilazim obali s desne strane koju sam prethodno proučio kao mjesto gdje ću brati ribu.

Van, vozim ga između kamenja par metara pijeska i tamo prvi put vidim obris ribe, veliki srebrni odsjaj! Tresem se od uzbuđenja, ali pokušavam se kontrolirati. Donosim odluku – kad se smiri i izjuri!

Na obali kod stijena je velika dubina i nisam vidio što sam imao. Pomislio sam na velikog ugora, a onda sam vidio srebrnu ploču na pijesku. Adrenalin raste…

Napokon ribu držim u rukama! A onda sam vrisnuo od sreće i zagrlio tu moju prvu kapitalnu oradu od cca 4-6 kilograma. I tek onda pogledam ribu i vidim da je to gospodin zubatac!

Toliko dugo sam te čekao i sad si moj! Neočekivano, pravo iznenađenje i zakrpa na zadnjim ribolovima.

Otišao sam kući ponosan i uzbuđen, kiša i nevrijeme više me nisu smetali. Jedva sam čekao ovu radost podijeliti sa svojim prijateljima, ribarima. Hvala ti more – ispričao nam je Renato Bavčar.