Tijekom ove godine hrvatska kulturna javnost postala je bogatija za još jedno kapitalno djelo iz područja povijesti (i) političkih znanosti; zahvaljujući agilnom izdavaču Frakturi i vrsnom prevoditelju s engleskog jezika Vuku Perišiću objavljena je obimna (gotovo na 700 stranica) studija »Povijest hladnog rata« norveškog profesora Odda Arnea Westada, znanstvenika sa zavidnom internacionalnom akademskom karijerom, u kojoj nam je pregledno izložio političku i historijsku fenomenologiju hladnog rata, posebno pritom naglašavajući implikacije tih zbivanja na današnji, suvremeni svijet. Budući da je riječ o intelektualcu iznimne radne i stvaralačke energije, temeljito informiranom i izvrsno upućenom u materiju o kojoj piše, a ujedno enciklopedijski obrazovanom poliglotu, onda je posvema jasno da se radi o štivu koje naprosto, kako svojom specifičnom autorskom interpretacijom, tako i stilom, plijeni pozornost, podjednako stručne, znanstvene, ali i šire čitateljske javnosti.

Knjiga obiluje brojnim podacima iz niza svjetskih arhiva u kojima je autor boravio i radio, ili ih preko suradnika i »konzultanata« koristio, a posebna vrijednost sadržana je u činjenici što je široko zahvatio i različita područja društvenih i humanističkih znanosti i kombinirajući ih i sučeljavajući s kulturološkim fenomenima naše epohe, napisao je monumentalno istraživačko djelo kojim je postavio relevantan okvir za svako buduće istraživanje ovih kompleksnih, često »zapetljanih« i u svakom slučaju, još uvijek otvorenih tema i dilema. A, upravo nam je u svom instruktivnom pogovoru naslovljenom »Westadova konačna povijest hladnog rata« prof. dr. Tvrtko Jakovina otkrio s kolikom se pozornošću i odgovornošću ponašao autor ove knjige; pred samo »zgotovljenje« svog rada osobno je zamolio »našeg« sveučilišnog profesora, pisca spomenutog pogovora da ga informira je li u Zagrebu pronađeno nešto novo o Brijunskim razgovorima Tita, Nehrua i Nasera iz srpnja 1956. godine.

Profesor na Yaleu

Danas je Westad profesor međunarodne i globalne povijesti na čuvenom američkom sveučilištu Yaleu, sve više se bavi političkom i uopće poviješću Kine (dobro se služi njihovim jezikom i pismom), čini se da želi u širokom luku zaokružiti teme koje obrađuje i u ovoj studiji; naravno svijestan kako će ih »sutra« nadograđivati i drugi autori, različitih idejno-teorijskih afiniteta, ali s ambicijom da ostavi svoj trag, svoje viđenje »stvari« koje će (p)ostati sastavni dio jednog velikog mozaika o hladnom ratu, vremenu i ljudima koji su obilježili minulo stoljeće. Uostalom, zar cinici ne govore kako ništa nije življe od povijesti, odnosno kako se ništa tako brzo ne mijenja kao povijest.
Hladni rat, kao prostor i vrijeme globalno suprotstavljenih velesila u kojem su kulminirale brojne napetosti koje su često znale eskalirati u periferne, ograničene, ali zato ne manje krvave ratove, a gdje su kapitalistički i socijalistički svijet odmjeravali snage, naravno u tuđem dvorištu iskušavajući efikasnost i učinkovitost vlastitog oružja koje su »za debele novce« liferovale u vidu »pomoći« svojim, ne uvijek nužno, ideološkim istomišljenicima, ili barem onim pokretima preko kojih su mogli najefektnije naškoditi suparničkoj strani. Iako u formalnom pogledu hladni rat traje od 1945. do 1989. godine, Westad njegove početke traži i nalazi još na kraju 19. stoljeća, ali ujedno napominje kako na neki način, on još uvijek nije svršio, samo se broj aktera proširio i društvene su se okolnosti »usložile«, nestalo je klasične bipolarnosti, a paradoksalno time i uvećale opasnosti globalnog sukoba, ne samo zbog činjenice da veći broj država raspolaže sveuništavajućim nuklearnim arsenalima oružja, već i stoga što se uslijed velikih klimatskih promjena koje su očevidno na djelu i prijete novim katastrofalnim posljedicama, svijet nalazi pred novim, do sada nepoznatim izazovima koji, ukoliko se otmu kontroli mogu rezultirati opasnim ratovima za vodu, hranu, izvore energije i ostale prirodne resurse koji samo povećavaju sve izraženije razlike između bogatih i siromašnih.

Nakon pada Berlinskog zida

Koncem 1989. pao je Berlinski zid, simbol blokovski podijeljenog svijeta; u hladnom ratu tzv. slobodni svijet pod vodstvom SAD je pobjedio »komunistički imperij zla« otjelotvoren u liku Sovjetskog Saveza i njegovih poslušnih partnera iz Varšavskog pakta; nakon toga se uistinu puno toga promijenilo, a opet sve je ostalo isto. Socijalizam i SSSR su nestali s političke karte svijeta, kapitalizam je trijumfirao, ali uz toliko mnogo gubitnika velike društvene i ekonomske tranzicije u »poraženim« dijelovima svijeta da je to rezultiralo eksplozijom terorizma i fundamentalizama različitih vrsta i oblika. Nekad je nuklearna ravnoteža dviju super sila osiguravala mir, istina krhak i krajnje neizvjestan, pod tim se zajedničkim kišobranom svašta događalo i toleriralo, ali svijet, iako u nekoliko navrata na rubu samouništenja, ipak je preživio.
Danas te »sigurnosti« nema; nasilje je bilo i ostalo modus operandi ponašanja u međunarodnim odnosima, samo što više nitko nema tu snagu i moć da sam spriječi eskalaciju sukoba širih razmjera, ukoliko do njega dođe. I upravo je recenzent »Povijesti hladnog rata« iz američkog časopisa Foreign Policy čini se pogodio punu metu kada je konstatirao: »Westad već dugo tvrdi kako je hladni rat napravio svijet ovakvim kakav je danas; ova je knjiga rječita argumentacija tog stava«. Osim toga, Westad ne sagledava povijest hladnog rata samo fokusirajući se na glavne protagoniste toga (ne)vremena, dakle velesile ili uvažavajući samo i isključivo bipolarnu sliku svijeta, već traži i analizira i druge »dimenzije« i aktere koji su snagom duha, ideja, akcija, okolnosti i sl. »p(r)otresli« svijet; reflektira se na Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku, s posebnim osvrtima na Kinu. Budući da je Kina danas postala ekonomskom, trgovinskom i vojnom velesilom s tendencijom daljnjeg brzog rasta i širenja, a uslijed paradoksalnog spoja tehnološke razvijenosti, ali zastrašujućeg siromaštva, (iz)građena na totalitarnim temeljima države i društva koji ignoriraju ljudska prava i slobode veliko je pitanje do koje mjere se ova velika i složena zajednica, opterećena brojnim unutrašnjim tenzijama (Tibet, Ujguri, Hong Kong, Tajvan…) može uklopiti u međunarodne procese i tijekove, a da ne posegne za silom u rješavanju barem nekih od ovdje spomenutih problema. A, to nasilje, sigurno ne bi ostalo bez odgovora konkurentskih aktera; što bi se sve iz toga moglo izroditi, bolje je i ne razmišljati.

Nekoliko faza

Po Westadovom mišljenju, dvije su se bitne stvari iskristalizirale tijekom njegovog istraživanja fenomenologije hladnog rata; prvo, on je snažno utjecao na međunarodni sustav dekolonizacije, ujedinjenje Europe, rasap SSSR-a, rast moći Kine i drugo, još važnija mu se čini spoznaja kako mnogo toga što smo smatrali rezultatom hladnog rata od 1945. godine zapravo svoje korijenje ima u mnogo dubljoj prošlosti, posebice onoj europskoj. To je i bio razlog zašto je u svojoj »Povijesti hladnog rata« zahvatio tako široko razdoblje od 1890. pa na ovamo, jer tu se kriju izvori ideoloških principa koje je trebalo razjasniti, a koji su eskalirali tijekom najintenzivnijih napetosti hladnog rata.
Westad to vrijeme ne tumači samo kao razdoblje dugog mira, jer i u tom periodu su se rađali i bujali brojni sukobi i ratovi diljem Azije, Afrike i Latinske Amerike, ali oni su ipak, bez obzira na stravične posljedice i žrtve bili »ograničenog« karaktera, velesile nisu dozvoljavale da prerastu u nešto šire i veće znajući da bi se time i same izložile rađanju opasnih i nepredviđenih situacija koje potom više ne bi mogli kontrolirati. Način na koji je tadašnji svijet bio uređen, kako kaže dr. Jakovina, »nije bio najsretniji«; mnoge su političke odluke bile okrutne…, ostavile su negativan trag na vrijeme koje je uslijedilo. Poredak koji su stvorili Sovjeti i Amerikanci izgledao je vječno, stabilno i takvim su ga doživljavali mnogi stručnjaci, ali i obični ljudi… A, onda je, dijelom zahvaljujući i osobnostima Mihaila Gorbačova i Ronalda Reagana, sve završilo razmjerno mirno, raspuštanjem SSSR-a posljednjeg dana 1991. godine.«

Hladni je rat, po Westadu, imao nekoliko faza i svaku je pozorno istraži(va)o; prva faza započinje 1890. i svršava 1917. izbijanjem Oktobarske revolucije; druga traje do 1941., a nakon što su Staljin, Churchill i Roosevelt združenim snagama porazili nacističku Njemačku i Hitlerove mračne rasističke ideje o uspostavi etnički čistog, arijevskog tisućljetnog Reicha, 1945. počela je treća faza hladnog rata, koja se unutar sebe (po)dijelila na nekoliko etapa. Međutim, sve ih je karakterizirala izražena militarizacija i ogroman (u)trošak materijalnih i financijskih sredstava na razvoj naoružanja, ali ujedno se manifestirao i svojevrstan paradoks: nuklearni arsenal nije bio samo najveća prijetnja svjetskom miru, na koncu opstanku same naše civilizacije, već se pokazao i kao faktor stabilnosti, jer je među velesilama bila uspostavljena ravnoteža straha koja je zapravo čvršće od bilo kakvih deklaracija i proklamacija osiguravala mir.
Moskva i Washington su pozorno pratili što radi suparnička strana, znajući dobro da bi u eventualnom sukobu veliku stratešku prednost imala ona strana koja bi započela s nuklearnim napadom; istodobno i jedni i drugi su znali kako bi to u konačnici bio rat bez pobjednika, svi bi izgubili samim time što bi se svekoliki naš planet pretvorio u opustošenu i sprženu zemlju.

Figura Brežnjeva

Pomalo iznenađujuće, ali ne bez uvjerljivih argumenata, Westad je za središnju figuru kasnih 60-ih i ranih 70-ih minulog stoljeća proglasio Leonida Brežnjeva, generalnog sekretara KPSS-a, bez obzira što po svojim intelektualnim kapacitetima nije dorastao funkciji koju je obnašao. Westad je cijelo to razdoblje nazvao »epohom Brežnjeva«, iako su je bitno obilježile i brojne druge značajne ličnosti, poput Willyja Brandta, Henryja Kissingera, američkih predsjednika Lyndona Johnsona i Richarda Nixona…, koje su također mijenjale svijet iz temelja. Ipak, Westad se odlučio za Brežnjeva i to je pojasnio riječima: »On je bio simbol duha vremena u toj fazi hladnog rata. Sovjetski vođa bio je suočen s ubrzanim društvenim i ekonomskim promjenama, ali ostao je upamćen po upornoj nespremnosti na prilagodbu novim okolnostima i po tvrdoglavoj obrani položaja Sovjetskog Saveza u poretku hladnog rata«. A, taj i takav međunarodni poredak Brežnjev je pokušao očuvati i na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) u Helsinkiju, koja je i bila čvrsto usidrena u postojanje Sjevernoatlantskog i Varšavskog pakta kao neupitnih činjenica. Iako je bila skeptična prema Istočnoj politici i KESS-u, administracija novog američkog predsjednika Richarda Nixona bila je dovoljno mudra da svojim europskim saveznicima prepusti da dokuče sovjetske namjere, ali ujedno je nepopustljivo postavila uvjet koji su Sovjeti nevoljko prihvatili: da i SAD sudjeluju u pregovorima. Ranih 70-ih godina bilo je jasno da će Istočna Europa platiti veliku političku cijenu ako se Sovjeti odluče za jednostrani prekid pregovora i 1973. Moskva, koja se dvoumila hoće li nastaviti sudjelovati u radu konferencije, postala je svijesna kako u slučaju odustajanja preuzima veliku odgovornost. Na koncu je prevladala koncepcija koja je kao glavni cilj definirala ideju da pregovorački proces treba iskoristiti kao sredstvo u propagandnom ratu sa SAD-om. A, kako su odmicali njihovi izravni pregovori s Amerikancima i kako su u Europi rasla očekivanja od kontinentalne sigurnosne konferencije, Sovjeti više nisu imali izbora i nisu mogli odustati. Manje zapadnoeuropske države i Francuska inzistirale su na tome da ljudska prava i sloboda govora postanu sastavni dio pregovora, kao tema ravnopravna ekonomskoj suradnji i popuštanju vojne napetosti. To je postala tzv. treća korpa pregovaračkog procesa na koju su Sovjeti, na opće iznenađenje pristali, jer su procijenili (čak ni u KGB-u nisu prepoznali nikakvu opasnost za nacionalnu sigurnost) kako se time nikome ne daje pravo da se miješa u unutarnje poslove druge države. Treća korpa je, smatrao je Brežnjev, ionako samo sugestija upućena domaćem zakonodavstvu, a koliko će se primjenjivati, na to nitko izvan SSSR-a neće, niti može djelovati.
Do ratifikacije Helsinškog Završnog akta KESS-a došlo je sredinom1975. i to je bio vrhunac detanta, a Brežnjev je sebe i svoje drugove uvjeravao kako je Kremlj ostvario diplomatsku pobjedu, a da je tzv. treća korpa, za koju su ga pojedinci iz tajnih službi upozoravali da je »pritajena mina« koja će eksplodirati kada se budu najmanje nadali, samo mrtvo slovo na papiru i od potpuno sporednog značaja. Ali, u sljedećim fazama hladnog rata upravo ta treća korpa iz Završnog akta imat će posljedice kakve nitko 1975. nije mogao predvidjeti; ona je bila skriveno, tajno oružje koje se na koncu pokazalo pogubnijim po opstanak SSSR-a i od samog nuklearnog naoružanja.

Gorbačov i Reagan

Kao što je Westad centralnom figurom srednje faze hladnog rata imenovao Brežnjeva, jednako tako bi i Mihaila Gorbačova s punim pravom mogli proglasiti simbolom završne faze ove epohe. Nakon smrti Konstantina Černjenka, na čelo KPSS-a 1985. konačno je došao mlađi čovjek, agilni i reformski raspoloženi Mihail Gorbačov kojem je odmah bilo jasno da Sovjetski Savez mora bitno smanjiti enormne vojne rashode koji su onemogućavali bilo kakav normalan ekonomski oporavak, a kamoli toliko potreban rast proizvodnje i privrede uopće, bez čega nije moglo biti ni govora o podizanju životnog standarda stanovništva koje se u ogromnoj mjeri borilo s eklatantnim siromaštvom i nedostatkom osnovnih potrepština. Osim toga, SSSR mora, smatrao je Gorbačov, odustati od velikih financijskih i materijalnih »ulaganja« u revolucionarne, socijalističke pokrete diljem svijeta, okončati vojnu okupaciju Afganistana i povući još cijeli niz poteza, od kojih je svakako najvažniji dogovor s Amerikancima o nuklearnom razoružanju, čime je izaz(i)vao veliko nezadovoljstvo i u vlastitom dvorištu, posebice u redovima dijela generala koji su bili uvjereni da time novi generalni sekretar KPSS »nasjeda« imperijalističkim podvalama, a zapravo samo slabi obrambenu sposobnost zemlje. Američkom predsjedniku Ronaldu Raeganu bilo je kristalno jasno kako u nekom pretpostavljenom, budućem nuklearnom sukobu između supersila neće biti pobjednika i da ga treba po svaku cijenu izbjeći, ali istodobno mu je bilo jasno u kakvom se ekonomskom kolapsu nalazi SSSR i da upravo forsiranjem daljnje trke u naoružanju maksimalno iscrpljuju svog protivnika koji naprosto više nema raspoloživih resursa kako bi vojno, materijalno, tehnološki, financijski, ekonomski itd. oponirao američkoj sve izraženijoj premoći.
Kada su se Gorbačov i Reagan 1986. sastali u Reykjaviku, sovjetski je vođa predložio sklapanje sporazuma o uklanjanju svih raketa srednjeg dometa u Europi (tu nisu bile uključene rakete francuske i britanske vojske), ali daleko veći kamen spoticanja za američkog predsjednika bio je prijedlog Kremlja da se na deset godina zaustavi militarizacija svemira, a upravo se kroz forsiranje ove strateške inicijative najefikasnije i najbrže mogao ostvariti plan o sustavnom podrivanju snage i moći klonulog sovjetskog diva i njegova imperija u rasulu i na izdisaju. Istina, Gorbačov je u početku svog »mandata« u samom Sovjetskom Savezu bio dočekan s velikim nadama, ali sve uistinu velike političke reforme, od perestrojke do glasnosti, na koncu nisu mogle prikriti evidentnu činjenicu da se u zemlji živi sve lošije, čak gore nego i u epohi Brežnjeva, kada su država i društvo u svemu oskudijevali. A, rat u Afganistanu je gutao milijarde rubalja, a što još gore živote sovjetskih vojnika, a za posvema nejasne ciljeve; nakon katastrofe nuklearna centrale u Černobilu postalo je razvidno da zemlja puca po šavovima, jednostavno drastično zaostaje za razvijenim Zapadom po svim parametrima.
Gorbačovu je bilo jasno; ukoliko brzo ne poluči nekakve opipljive rezultate, a vrijeme curi, ni on sam neće dugo opstati na vlasti, zapravo još i gore: država će se u krvi raspasti. Nitko tada nije mogao ni pretpostaviti da se to može desiti bez prolijevanja krvi, kako se na opće iznenađenje na koncu i dogodilo, iako je realno to malo tko očekivao. Gorbačov je pozvao svoje saveznike, zapravo političke vazale iz Varšavskog pakta da ga slijede i podrže u reformama i u unutar svojih zemalja, ali naišao je na velike otpore, skepsu, nerazumijevanje tamošnjih lidera od Istočnog Berlina, preko Praga i Varšave do Budimpešte, Bukurešta i Sofije. Međutim, kada se tijekom 1988., odnosno 1989. godine ekonomska situaciju u SSSR-u toliko pogoršala da su trgovine praktički ostale prazne, a u sovjetskim republikama zaredali politički potresi i nemiri postalo je jasno kako Gorbačov više neće dugo o(p)stati na vlasti. I uistinu, SSSR se raspao, kao da nikada nije ni postojao, posljedice njegova raspada još se i danas dramatično osjećaju. A, to su samo neke od tema i brojnih aspekata hladnog rata o kojima je u svojoj knjizi pisao Odd Arne Westad.

Posljedice hladnog rata

I na kraju, posebno su interesantna Westadova objašnjenja kako i koliko je hladni rat utjecao na suvremeni svjetski poredak, kao i na aktualna društvena događanja i(li) politička zbivanja diljem svijeta; moramo razumjeti, piše on, da je snažno utjecao na razmišljanja u Kini i Rusiji, a SAD su se nastavile ponašati i nakon pada Berlinskog zida kao da hladni rat (još uvijek) nije završio. Čini se kako su američke administracije propustile prigodu »integrirati« Rusiju u europske ekonomske aranžmane, što bi izvjesno bio najvažniji sigurnosni dogovor Kremlja i NATO-a. Sve se to moglo realizirati na tragu uspješnih pregovora koji su se događali na samom kraju hladnog rata; dakle trebalo je promisliti o konceptima kolektivne sigurnosti, a to bi nesumnjivo pomoglo da se Rusija bolje snađe u nastupajućim globalizacijskim procesima. Umjesto toga, unutarnji kolaps Rusije rezultirao je dubokim očajem ruskog stanovništva; globalizaciju su shvatili kao urotu Zapada prema svojoj zemlji, što je na koncu pogodovalo pojavi Putina kao lidera koji treba obnoviti veličinu, slavu i značenje ruskog imperija.
Dva su izazova danas koja obilježavaju suvremeni svijet, a izravna su posljedica hladnog rata: prvi je budućnost globalizacije, odnosno pitanje: je li bilo moguće naći bolje načine međunarodne integracije. I drugi veliki izazov, posebice za iduće generacije, bit će održavanje mira na širokoj internacionalnoj razini, a upravo najviše brine Westada, jer smatra kako se svijet na globalnoj razini kreće multipolarnom sustavu, gdje su šanse za konflikt daleko veće nego što su bile u bipolarnom ili unipolarnom svijetu.