Uz nekoliko drugih urara, pune 84 godine delničko urarstvo vezano je i uz rad dviju vrijednih obitelji – Abramović i Mihelčić.

Povezani i rodbinskim vezama ove su dvije familije u delničkom urarstvu prisutne od davne 1936. godine, a kako stvari sada stoje, za 16 godina mogli bi dočekati i puno stoljeće! Naravno, priča koja broji već gotovo punih devet desetljeća mora biti zanimljiva, a koji su sve njeni »sastojci« saznali smo od predstavnika triju generacija spomenutih obitelji – Miroslava Abramovića, sina nekadašnjeg delničkog urara Mihajla, njegovog naučnika Miroslava Mihelčića koji od osamdesetih ima u Delnicama urarsku radnju te njegovog sina Andreja Mihelčića koji uspješno nastavlja tradiciju…

Osamdeset i osmogodišnji Miroslav Abramović itekako dobro pamti prošlost, događaje i godine pa se iz razgovora s njim može upoznati zanimljiva povijest velikog dijela delničkog urarstva…

– Moj je tata Mihajlo rođen u mjestašcu Pirče u Kupskoj dolini, naselju koje je danas sa slovenske strane granice. Iz Pirča on sa ženom i dvoje djece, mojim starijim bratom i sestrom, odlazi 1930. godine u Pleternicu gdje ćemo se roditi moja mlađa sestra i ja. Tata tamo otvara svoju prvu urarsku radnju, a kad 1936. godine saznaje da su Delnice ostale bez urara, odlučuje se vratiti i otvoriti radnju. I tako je u stvari sve počelo kad je riječ o našoj obitelji i njenom doprinosu urarstvu na području Delnica. Nažalost, ubrzo počinje Drugi svjetski rat, a tata kao urar radi sve do trenutka kad su Delnice teško bombardirane nakon čega smo na više od godinu dana otišli u Kupsku dolini i tamo živjeli, a kad se u Delnice vratio normalan život, vratili smo se i mi, priča Miroslav Abramović koji je nastavio očevim stopama.

Obiteljska tradicija

– Tadašnji način života bio je takav da su djeca obično, ako je ikako bilo moguće, nastavljala posao kojim su se bavili njihovi roditelji, posebno ako se radilo o nekom obrtu ili zanatu. Tako je i moj tata tijekom rata počeo svoje urarsko znanje prenositi na mog starijeg brata, ali kad je on 1943. godine otišao u partizane, a po završetku rata opredijelio se za posao adventističkog svećenika, onda je odlučeno da umjesto njega ja krenem tim stopama. I tako sam ja od 1947. pa do 1951. godine prošao detaljno naukovanje kod tate. Istina, imao sam ja kao tadašnji dečkić svojih želja i maštanja, ali sam ipak odlučio prihvatiti tu obiteljsku odluku, a svakako mi je pomoglo i to što mi se taj posao sviđao. Za četiri godine rada uz oca dobro sam savladao zanat, a 1952. godine morao sam na služenje vojnog roka. Vratio sam se 1954. godine i od tog trenutka sam s tatom radio u radnji sve do 1970. godine, a kad je on otišao u mirovinu, ja sam preuzeo i vodio radnju sve do mirovine 1998. godine. To je i dalje bio obiteljski posao i to ne samo po tome što sam ja sve preuzeo od tate, već i stoga što mi se u poslu pridružila i supruga Helena s kojom sam se oženio 1956. godine, a pomagale su kad treba i naše kćeri Hajdi i Lidija pri čemu je Hajdi, koja danas živi u Americi, a Lidija u Sloveniji, također izučila urarski zanat, rekao nam je Miroslav Abramović.

Zahvaljujući obitelji Abramović, urarstvo je u Delnicama prisutno od 1936. godine – Miroslav i Helena Abramović / Snimio Marinko KRMPOTIĆ

Tako je, dakle, obitelj Abramović bila najznačajniji predstavnik urarstva na području Delnica, pa i Gorskog kotara, od 1936. pa do 1998. godine, pune 62 godine. No, početkom osamdesetih u taj se posao uključuje, i to uz pomoć obitelji Abramović, i tada mladi Miroslav Mihelčić. Njegov nam je prethodnik i imenjak opisao kako se to dogodilo…

Izuzetak pravila

– U radnji mog oca Mihajla, a potom i u mojoj, uvijek smo imali naučnike. No, pravilo je bilo da ti naučnici ne budu iz Delnica i ovog kraja jer, smatralo se, na taj način motiviraš potencijalnu konkurenciju, što nikako nije bilo dobro jer su Delnice ipak mala sredina i za dva-tri obrtnika istog usmjerenja teško se može naći dovoljno mjesta. Zato su k nama na naukovanje dolazili mladići iz Karlovca, Slavonije i ostalih dijelova Hrvatske koji bi se po završetku nauka vraćali u svoj zavičaj. Prvi se put taj običaj prekinuo baš s Miroslavom Mihelčićem, tada delničkim mladićem koji nam je bio rod jer je bio sin moje sestrične. Baš stoga, ali i zato što smo supruga i ja bili svjesni da godine idu i da ćemo u mirovinu prije ili kasnije, odlučili smo uzeti ga i on je, kao prvi s ovih naših područja, kod mene izučio urarski zanat. Bio je jako dobar naučnik. Imao je puno smisla za mehaniku, bio je strpljiv i precizan, lako je učio i vrlo brzo je, iako je bio mlad, postao vrlo kvalitetan. Nakon naukovanja kod nas otišao je u Sloveniju i tamo imao nekoliko dobrih majstora kod kojih je radio pa mu je i to pomoglo da postane odličan urar te dodatno razvije taj posao i prenese ga na svog sina, priča nam Miroslav Abramović.

Naučnik Miroslava Abramovića i samostalani obrtnik – Miroslav Mihelčić sa suprugom Zdenkom / Snimio Marinko KRMPOTIĆ

A Miroslav Mihelčić koji je danas »tek« zaposlenik svog sina (mada njegov sin Andrej kaže da je itekako jasno tko je glavni) također se bez imalo poteškoća prisjeća svega vezanog uz posao u koji je krenuo kao četrnaestogodišnji dječak, tek završeni osnovac.

Delnice – Ljubljana – Delnice

– Te 1973. godine moji su roditelji predložili da krenem na naukovanje za urara kod našeg rođaka Miroslava Abramovića. Nije da sam s 14 godina baš točno znao što bih u životu radio, ali sam znao da imam sklonosti za mehaniku i da mi se posao urara dopada, pa sam rekao: »Neka bude!«. Tri sam godine bio naučnik kod majstora Miroslava te paralelno pohađao u Delnicama tadašnju trogodišnju Školu u privredi po čijem sam završetku mogao biti majstor određenog zanata. Ta je kombinacija bila dobra jer sam s jedne strane mogao steći važeću diplomu, a s druge sam strane učio kod odličnog urara pri čemu na praksu nisam išao, kako je bilo propisano, samo dva puta tjedno, već svaki radni dan. I tako sam zaista puno naučio te već 1977. godine, s nepunih osamnaest godina, dobio prvi posao i to u – Ljubljani!
Naime, tamo mi je sestra studirala pa sam k njoj često išao. Ljubljana mi se kao grad jako sviđala i kad sam završio školu odlučio sam tamo pokušati potražiti posao. Nisam baš vjerovao da ću odmah uspjeti, ali se dogodilo upravo to. Otišao sam do jednog urara, rekao mu što sam i gdje završio, porazgovarao s njim i pokazao mu što otprilike znam, a on mi je dao ključ u ruke i rekao: »Sutra u sedam dođi na posao!« Naravno, bio sam presretan. To je bilo u rujnu 1977. godine i u šest godina života u Ljubljani radio sam još kod dva urara, tamo sam upoznao i svoju suprugu Zdenku, oženili smo se i dobili sinove Andreja i Ivana koji su rođeni u Ljubljani, a 1983. godine smo se odlučili vratiti u Delnice te u srpnju 1983. godine otvorili urarsku radnju u Supilovoj 50, nedaleko od radnje mog nekadašnjeg majstora. Naravno, iako smo si bili konkurencija, nikad među nama nije bilo sukoba i svađi, uvijek smo izvrsno surađivali, usklađivali cijene i o svemu se dogovarali. Osam smo godina radili na toj lokaciji, a 1990. godine preselili smo se u sadašnji prostor u nekadašnjoj poslovnoj zgradi »Goranina«. Tu smo počeli u jednom manjem prostoru, ali smo se godinama, jer se posao granao, širili i napredovali. Taj razvoj nije išao toliko u smjeru urarstva koje su elektronika i digitalna tehnologija bitno udaljili od nekadašnjeg pristupa utemeljenog na mehanici, već k nekim drugim područjima vezanim uz ponudu nakita i zlatarskih proizvoda pa do mobitela, govori Miroslav Mihelčić.

Urarska radnja “Mihelčić” proširila je ponudu robe i usluga / Foto M. KRMPOTIĆ

Nogomet je kriv za sve!

A okretanje u tom smjeru vodi Andrej Mihelčić, stariji sin Miroslava i Zdenke, koji je sada i vlasnik obrta čime se nastavlja obiteljska tradicija. To je, kaže Andrej, logično.

– Još sam u osnovnoj školi počeo raditi u tatinoj urarskoj radnji i dopalo mi se. Po završetku srednje škole želio sam nastaviti školovanje, odnosno studirati informatiku, ali te je godine bilo svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, pratio sam sve to ludilo vezano uz osvajanje trećeg mjesta naše reprezentacije, a to znači da se nisam baš pripremao za ispite i – ništa od faksa. No, u osnovi nisam to shvatio kao neki veliki promašaj, jer sam ionako uvijek mislio da ću na neki način nastaviti tatin posao. O urarstvu sam već dosta znao, ali smatrali smo da bi bilo dobro da imam još neki zanat pa da su mogućnosti šire i tako sam se opredijelio za zlatarstvo jer me to zanimalo. U Zagrebu sam se školovao kod dva zlatara, izučio zanat i krenuo.

Nažalost, Delnice su premala sredine da bi narudžbi vezanih uz izradu zlatnog nakita i slične zanatske poslove bilo dovoljno pa sam se polako počeo prebacivati na elektroniku i mobitele, a zlatarskim se poslom bavim kad god je to potrebno i, kako se to kaže, ostajem u formi jer pretpostavljam da bi taj posao u budućnosti mogao biti značajniji no što je sada. Volim taj posao, volim izađivati predmete od zlata i sam me posao smiruje, govori Andrej te pojašnjava kako je došlo do svojevrsnog odmaka od urarstva.

Delničani često zalaze u radnju obitelji Mihelčić / Foto M. KRMPOTIĆ

Nove tehnologije

– Nažalost, klasični satovi sve se manje kupuju, mobiteli i digitalna tehnologija »ubili« su puno toga vezanog uz nekadašnje urarstvo. Na svu sreću nije sve nestalo, ali nam je bilo jasno da moramo širiti posao i ponudu želimo li zarađivati za život. Tako je tati pripalo sve vezano uz satove, a ja sam se okrenuo drugim područjima. Godine 2004. ponudili smo servis mobitela, potom smo uveli i mogućnost kupnje razne opreme, a 2006. godine stupili smo u partnerstvo s VIP-om i TELE 2 što je trajalo do prije dvije-tri godine. Sad smo opet na servisu elektroničke opreme, mobitela i tableta, odnosno prodaji dodatne opreme poput zaslona, miševa, tipkovnica, slušalica, torbica za mobitele, punjača… To ide i tu s tržištem nema problema, a budućnost sigurno donosi više okretanje prema webshopu jer i ova korona pokazuje da će sve manje ljudi biti u trgovinama, govori Andrej koji na pitanje slijedi li i u slučaju njegove obitelji nastavak tradicije obiteljskog obrta, kaže da je vjerojatno tako, ali ipak uz određene promjene.

Naime, njegova supruga Nataša uspješno vodi pedikerski salon, a kako imaju dvije kćeri – Tinu (14) i Laru (11) – od kojih je Tina, u stvari, »glavna« u maminom salonu, lako je moguće da će »zlatarevo zlato«, proširiti obiteljski posao. Očigledno, Mihelčići i dalje namjeravaju razvijati obrtništvo u Delnicama. Potvrđuje to i najmlađi sin Ivan koji se uspješno bavi prodajom i servisom peći na pelete!