Prema riječima voditeljice projekta Ksenije Orelj, promjena formata što ga je svojedobno postavio tadašnji ravnatelj MMSU-a Branko Franceschi rezultat je novih promišljanja o manifestaciji koju Muzej želi razviti u šire događanje međunarodne umjetnosti. 

    – Nakon trećeg izdanja na kojem je gostovalo više umjetnika koji imaju dvojna državljanstva ili rade u tandemu, a iz različitih su zemalja, pokazalo se da je i praktički i teorijski postalo apsurdno da se zbog samog naslova bijenala držimo okvira kojeg se ne drže ni umjetnici, ni sama umjetnost, već upravo  suprotno – kritički postavljaju pitanje što je to uopće nacionalni identitet i nacionalna  granica. 

    Na ovaj način otvaramo mogućnost šireg komparacijskog uvida, ne bojeći se ni prvih susjeda, ni suvremenosti iz Danske ili Južne Amerike. Razmišljali smo i o promjeni naziva koji je izgubio smisao i nema smisla da traje, ali smo ga za sada ipak zadržali, iako smo bliži Bijenalu »multilaterale« – kaže kustosica Ksenija Orelj. 

    Na ova pitanja aludira i naziv izložbe »Niotkuda« kojim gostujuća kustosica Jovana Stokic, Beograđanka s adresom u New Yorku, podcrtava i osobnu nadnacionalnu poziciju, ali i prirodu samoga medija koji je u fokusu izložbe. 

    – Performans je nepredvidiv, nekontroliran u smislu tijeka izvedbe i reakcija publike. Kod nas je preteženo vezan uz različite festivale i nezavisnu scenu, a manje uz institucije, ali na općem planu na velika vrata ulazi u muzejske i galerijske prostore, za razliku od njegovih početaka šezdesetih i sedamdesetih godina. 

 Održivost »muzejskog« performansa

Kako tumačiti taj oživljen interes? S jedne strane riječ je o tromosti institucija koje uvijek kaskaju za umjetnicima i njihovom produkcijom. Sustavu je potrebno da se prilagodi, prihvati, pokuša na neki način razumjeti. S druge strane, živimo u vremenu snažnog zasićenja vizualnim medijima i performans postaje zanimljiv jer donosi neposrednost pred publiku. On stvari čini direktnijima i življima,  nudi drugačiju vrstu kontakta i iskustva. Tu je reakcija puno intenzivnija nego kod pukog gledanja i čitanja, jer je i tjelesna i kognitivna i osjetilna, pa i podsvjesna. U skladu s tim trendom općeg zamaha i sve većeg zanimanja za performans dolazi i naša izložba  – kaže Ksenija Orelj. 

    Umjetnici na izložbi predstavljaju radove u svim medijima putem dijaloga s umjetnošću performansa. Kreću od propitivanja identiteta i tijela, slijedeći praksu dosljednog preispitivanja samoga sebe, roda i društvenog okruženja, a kao bitna pitanja na koje se fokusira izložba, a vezana su uz medij, postavljaju se ona o sakupljanju, recepciji i očuvanju radova prolazne prirode.  

    Kako se izlažu, posreduju i čuvaju takva djela? Kako se radikalne prakse koje često nadahnjuju performere mogu prikazati, a da ne postanu prigušena u galerijskom kontekstu? Može li »muzejski održiv« performans ostati radikalan i provokativam poput pionirskih performansa sedamdesetih, organiziranih izvan institucija?  

    Odgovori nisu jednoznačni, a Ksenija Orelj  pojašnjava vlastita stajališta:  

    – Mislim da i u muzejskom okruženju performansi mogu biti  jednako provokativni, radikalni ili izazovni, ali se ne može generalizirati. Za mene osobno najzanimljivije bilo je pitanje kako ćemo uspostaviti dijalog između živih izvedbi i onoga što ćemo kasnije prezentirati na mjestu gdje su se performansi održali. Zapravo je cijela izložba u znaku tog pitanja – koliko se prijenosom performansa u druge medije gubi na njegovoj snazi i izvornosti. Mislim da je gubitak očit i da je bolje označiti da je ono što nosi trenutak žive izvedbe izgubljeno, nego pokušati uspostaviti znak jednakosti između originalnog rada i  onoga u koji je transponiran.   

Ponovno izvoditi ili ne?

Ono što podliježe muzealizaciji  definitivno je drugi rad – instalacija ili neka situacija koja pokušava  zaustaviti  događaj i zabilježiti ga u drugome mediju.  

    Zbog toga se dio umjetnika protivi  dokumentiranju svojih radova, a na različite načine razmišljaju i o sve popularnijoj praksi reizvođenja ranijih performansa. Dok jedni treniraju  izvođače koji će prikazati njihova  povijesna ostvarenja, drugi  smatraju kako je riječ o izvedbama bez dubljega značenja koje prvenstevno teže atrakciji, uspoređujući tu praksu sa slikarskim reprodukcijama koje nipošto ne mogu prenijeti snagu izvornika.  

    – Mislim da takva praksa ima opravdanja, posebno kod onih performansa za koje ne postoji dokumentacija ili je ta dokumentacija fragmentarna. Iako, već samim tim što se već dogodilo, to nije moguće ponoviti, izazov je u tome da vidimo po čemu je taj rad nekad bio društveno-politički važan, i gdje on danas siječe u neku kritičnu društvenu točku; što ta nova izvedba dobiva i znači u današnjem vremenu i kontekstu, gdje se sve pojavljuju i obnavljaju napetosti. 

     Mnogi muzejsko-galerijski prostori pokazuju zanimanje za takve reizvedbe, a trend je očit  i kod nas. Dobar primjer je  projekt »Narančasti pas« kustoskog tima »Kontejner« koji je angažirao glumce da izvode performanse naših umjetnika i time, u obliku igrokaza, proveo publiku kroz nepisanu povijest performansa u Hrvatskoj – kaže Ksenija Orelj. 

   Tri hrvatske umjetnice

  Po njezinom izboru na izložbi »Niotkuda  predstavljaju se tri hrvatske umjetnice: Božena Končić Badurina, Milijana Babić i Sandra Sterle koje su zajedno s Martom  Jovanović, Mariom  Jose Arjone i Lillibeth Cuenca Rasmussen jedine izvodile performanse na otvorenju bijenala. Ostali umjetnici predstavljaju se radovima u mediju instalacije, filma, videa, fotografija i crteža, a raspon tema unutar kojeg se kreću dosta je širok i raznolik.    

    – Neki se na karikaturalan i ironičan način dotiču same umjetnosti, kao na primjer slovenski tandem Oblak & Novak koji kažu da je suvremena umjetnost samo posao koji shvaćaju kao šalu. U  svome radu povlače paralele između umjetnosti, šoubiznisa i trgovine, govoreći o današnjem neoliberalnom vremenu u kojem se vrijednost određuje po kvantitativnom mjerilu, i kao takva guta i materijalni i nematerijalni sustav, ljude, robu, usluge, ideje… Oni izvode niz bizarnih, totalno nebitnih radnji kao što su beskonačno kotrljanje niz livade ili brzinsko rezanje mrkve (1030 grama u 1 minuti). Radnja je stupidna i prilično nadrealna, ali poput dosega Guinnessove knjige rekorda na koju se autori i pozivaju, naglašava instant recept za dobivanje slave i uspješnosti, suvremenu egomaniju – kaže Ksenija Orelj.    

Poljuljati centar

Ciklus fotografija Nebojše Šerića – Shobe jedan je od onih  koji se izravnije bave političkim i povijesnim pitanjima, velikim događajima i njihovim sjenama. Nakon iskustva sudjelovanja u obrani rodnog Sarajeva ovaj je umjetnik obišao i snimio niz poznatih bojišta  19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ta povijesno važna mjesta danas izgledaju ispražnjeno i jadno, pri čemu nije nevažno što na Verdunu jedino »raste« McDonaldsova reklama.  

    Kao duhovito emotivan rad Orelj izdvaja i  video »Slomljeno srce« Lilibeth Cuenca Rasmussen, umjetnice filipinsko-danskog porijekla, što se često javlja i kao okosnica njenih radova, baveći se spoticanjima identiteta, vjere, kulture, rodnih i društvenih odnosa. U ovom slučaju zanima je mogućnost utjecaja na vlastitu sudbinu. Zbog toga putuje na filipinski otok Siquijor, poznat po iscjeliteljstvu, gdje pronalazi  šamana koji joj na dlan urezuje novu liniju ljubavi. 

    Na izložbi sudjeluju i pionirke performansa i video umjetnosti Joan Jonas i Sanja Iveković, a tu su i Davide Balliano, Jenny Perlin, Ana Prvački, Jelena Tomašević, Vladimir Nikolić, Anna Fabricius, Paolo Canevari, Albert Heta. 

    Izložba – zaključuje Orelj – ne nudi idealizirane slike i normalne tj. normativne principe ponašanja. Sa smjerom koji naizgled dolazi »niotkuda«, pokušava poljuljati centar i njegov dominantni uzorak, od izvedbi svakodnevenih i privatnih do društvenih i javnih uloga, nastoji isprovocirati stereotipne konstrukcije.