Plichota i Wolf su, paralelno s poglavljima avanturističkih ulančanih romana o djevojčici Oksi Pollock, ispisali i zanimljivo poglavlje novije izdavačke povijesti: njihov uspjeh, koji se mjeri prijevodima na desetke jezika i tisućama strastvenih obožavatelja, nazivaju nakladničkom bajkom. Njih su dvije, naime, četveroručno napisale tri nastavka tog serijala o trinaestogodišnjakinji s čarobnim moćima, pa poražene nanizanim odbijenicama od velikih izdavača, objavile te tri knjige u vlastitoj nakladi.
»Pollockmanija« i novi mediji
– Uspoređuju nas s JK Rowling – i ona je prvo godinama obijala pragove izdavačkih kuća koje nisu prepoznale potencijal Harryja Pottera. Ali, ako smo išta zaradile u tim pohodima na izdavače, to je bilo jačanje mišića – šali se Anne, prisjećajući se kako je s Cendrine teglila zavežljaje rukopisa po Francuskoj.
Danas je utjecanje »samizdatu« luzerska stvar. Ipak, u njihovom se slučaju to isplatilo: knjige su rasprodane u 15.000 primjeraka, a »pollockmaniju« su onda zapalili oduševljeni mladi čitatelji, pišući zanesene preporuke na blogovima i internetskim forumima. Nakladnička bajka doživjela je svoj prvi vrhunac kad se francuski list zainteresirao za Oksin strastveni odnos s čitateljima. Vjetar u leđa »pollockmanije« puhao je istovremeno i internet, i usmena predaja, i mediji.
Ukratko, radnja se plete oko tinejdžerice Okse koja s roditeljima seli iz Pariza u London, ondje prvi put postaje svjesna svojih nadnaravnih sposobnosti i svim se bićem predaje bitki za spas paralelnog svijeta koji o njoj ovisi. Producenti »Sumrak sage« otkupili su prava za ekranizaciju serijala kojega hrvatskim čitateljima donosi »Školska knjiga«.
Na pomalo ofenzivno pitanje jesu li se u ovaj komercijalni projekt bacile zbog želje za zaradom, Anne i Cendrine sinkronizirano odgovaraju da je ishodište bilo u plemenitijem motivu, bližem »čistoj« književnosti.
– Nismo pisale s ciljem da se obogatimo. Nismo ni mogle znati da će uspjeh biti ovako velik. U Francuskoj danas stvara toliko izvrsnih pisaca, a mnogi od njih ostanu zauvijek nepriznati, neprepoznati. Nas je, valjda, pratila sreća. Ali prvotna ideja je iznikla iz želje da djeci približimo one dobre vrijednosti koje danas polako iščezavaju: ideju o potrebi pomaganja bližnjima, dijeljenja, suradnje, prijateljstva, iskrenosti – govori Anne.
Kaže da je kao mala bila povučena; knjigama je gradila svoj svijet, utješnu oazu. Kasnije, kao knjižničarka u Strasbourgu, ona i Cendrine su nuždom posla razgovarale s djecom, s mladim korisnicima knjižnice, i tako došli do odluke da tu komunikaciju prenesu na razinu dobre književnosti.
Biti iskren
Čak i ako je netko odličan pisac »odraslih« romana, to nije jamstvo da će taj pisac moći napisati dobar roman za djecu, da će pogoditi taj senzibilitet. Što je glavna osobina ovih romana, koja drži mlade čitatelje prikovane uz Oksine avanture?
– Kao i kad razgovarate s djecom, mislim da je najvažnije biti iskren, otvoren, ne docirati i ne spuštati se na njihovu razinu nego ih doživjeti kao ravnopravne sugovornike, uvjerena je Cendrine.
Nije slučajno da obje autorice opetovano ističu komunikaciju s mladim čitateljima. Sad kad su napustile posao u knjižnici i profesionalno se, bezrezervno, posvetile pisanju, nisu se zatvorile u bjelokosnu kulu nego žive u intenzivnom doticaju s obožavateljima, susreću se s njima na sajmovima, obilaze škole (Oksa Pollock je u Francuskoj uvrštena u lektiru), razgovaraju uživo i preko interneta.
Mediji su Oksu Pollock, u duhu senzacionalizma, proglasili novim Harryjem Potterom. Autorice misle da su sličnosti između ova dva serijala preuveličane.
– Oksa nije siroče, ne dolazi iz disfunkcionalne obitelji, nije izmještena iz društva, nego je sve suprotno od toga – vodi zabavan i bogat život komunikativne tinejdžerice, okružena je prijateljima koji je vole i obitelji koja joj je podrška. Usporedbe s Harryjem Potterom su legitimne ako govorimo o tekstu, način pisanje je diktiran imperativima žanra, kaže Anne. Cendrine pak, nakon kraćeg razmišljanja, dodaje da Okse ipak ne bi bilo bez Harryja Pottera.
Kao i u holivudskim hitovima, tako i u komercijalnoj književnosti za djecu i mlade, junaci su gotovo uvijek dečki. Uzevši djevojčicu za junakinju ovog ciklusa, Anne Plichota i Cendrine Wolf napravile su nekovrstan feministički čin.
– Nismo to planski napravile, to je došlo prirodno, činilo nam se da ćemo lakše ući u mozak djevojčice, dekodirati njezinu motivaciju, da će i epizode o ljubavi biti vjerodostojnije ako junakinja bude djevojčica, zato jer su nam ta iskustva bliska. A najvažnije je pisati o onome što ti je iskustveno blisko – kaže Wolf i dodaje da joj je drago što Oksa predstavlja otklon od patrijarhalnog svjetonazora koji pravo na avanture i hrabrost pripisuje samo dječacima.
