ZAGREB Prvo službeno grupno čitanje ovogodišnjeg, antologijskog i jubilarnog 10. festivala europske kratke priče prošlo je u očekivano dobroj atmosferi prepune polukružne dvorane zagrebačkog &TD-a. Stolac više tražio se za više-manje sve kratkopričaše, koji ukazano povjerenje nisu iznevjerili te su publici podarili dinamičnu književnu večer heterogenih glasova.

Led, ako ga je bilo, probio je irski pisac Philip O’Ceallaigh, prezimena koje se lakše izgovara nego piše.

Priča koju je čitao – »Ugodno danje svjetlo« – intimističko je, gotovo melankolično razmišljanje o palimpsestu života, koji, razmišlja li se o njemu dugo i dijakronički, gubi originalnost i unikatnost, pri čemu su sve strasti, ljubavi, nadanja… već negdje zapisani, odživljeni. No protagonist ipak ima svoje najstvarnije i neponovljivo sidro – sina kojeg vodi nepoznatim gradom.

Romanopisac, pjesnik, dramski pisac, kratkopričaš i štošta još Bugarin Georgij Gospodinov potom je doista nagradio publiku izvrsnom pričom »Božuri i nezaboravki«.

Gotovo pa paradigma forme, ova je priča pokazala da jednostavan, prepoznatljiv motiv u jednoj rečenici može dobiti punoću koja ga potpuno ovjerovljuje.

Nemogućnost realizacije veze dvoje ljudi – očito srodnih duša – koje je sudbina spojila tek na nekoliko sati na aerodromu ne nalazi svoj značaj ni u dobrim dijalozima ili atmosferi, već u spoznaji glavnog tridesetineštogodišnjeg protagonista koji nakon ta tri sata ne može više na oči svojoj premladoj supruzi, koja će ga pitati gdje je bio posljednjih 50 godina i što joj dolazi tako sijed i oronuo.

Zoran Malkoč pročitao je svoju nagrađenu priču »Kad sam bio bako Pila« – fantastičnu fresku o dobrom djelu jednog ad hoc liječnika koji jednome starcu prevarom olakšava posljednje trenutke. Kineskinja s američkom adresom Yiyun Li je potom pročitala priču zanimljivijeg poticaja od same priče, u kojoj se varira stvarni motiv kineske natalne politike u kojoj se za dijete mora tražiti dozvola od države.

Izraelski pisac Etgar Keret doživio je najveći aplauz zahvalne publike. 

Priča koju je čitao je iz njegove novoobjavljene knjige u Hrvatskoj »Iznenada netko pokuca«, a ponajviše ćemo je pamtiti po motivu psa koji ustrajno liže jutarnju erekciju glavnog protagonista, što ovog odvodi u promišljanje o životu sa ženom, ljubavnicom i ispraznosti. Duhovito kako samo Izraelci sa smislom za humor mogu pisati.

Posljednja priča večeri bila je »Moja djevojka« Mime Simić, izvrsna ministudija ljubavnog odnosa dviju djevojaka, od kojih je jedna slijepa, s iznenađujućim obratom. Kako to već neko nepisano pravilo kratke priče nalaže.