Jedan od naših nedvojbenih uspjeha je nastup na Varaždinskim baroknim večerima, a najvažniji neostvareni poziv je onaj za koncert u Škotskoj. Sad kad smo kompletirali instrumente i našli se u najboljoj formi – nastupila je kriza, u kojoj teško dolazimo do koncerata...
Kad smo prije 25 godina udružili svoje ideje i ljubav prema staroj glazbi okupljajući se u ansambl »Collegium musicum fluminense«, nismo ni pomišljali da ćemo opstati toliko godina, a niti smo znali s kakvim ćemo se teškoćama nositi, kaže David Stefanutti, violončelist Orkestra riječke Opere, koji je krajem 1987. godine, s još četvoro kolega, utemeljio ansambl za ranu glazbu u Rijeci.
– Dok sam još studirao, opčarao me zvuk baroknih instrumenata poznatog ansamla za staru glazbu »The Academy of Ancient Music« iz Londona, u čijoj sam izvedbi čuo Handelov oratorij »Messiah«. Odmah sam se počeo zanositi idejom da u Rijeci osnujem takav ansambl, a svoje sam ideje najprije podijelio s prijateljem oboistom Branimirom Rizonikom. U prvom postavu, uz nas dvojicu, bili su još Tea Grubišić, Đeni Trdić i Roberto Haller, svi smo bili bliski prijatelji, oduševljeni idejom slobodnog muziciranja, prema vlastitim afinitetima.
Cilj – stari instrumenti
– Vrlo je važno bilo što nam je u tom trenutku okrilje – u sklopu KUD-a »Fratellanza« – ponudio tadašnji predsjednik društva Aldo Bressan, sugerirajući da utemeljimo sekciju profesionalaca i tako obogatimo djelovanje Zajednice Talijana u Rijeci. U startu smo, dakle, dobili »krov nad glavom« i počeli s redovitim probama. Bili smo mladi, puni volje, radovalo nas je što postepeno slažemo repertoar i možemo održavati koncerte, a stalno smo pred sobom imali cilj: stare instrumente. Tek tada ćemo dobiti onaj karakterističan zvuk u koji smo bili zaljubljeni.
Nakon petnaest godina – zahvaljujući pomoći Talijanske unije i Narodnog sveučilišta iz Trsta – u Rijeku je stigao mali cembalo, a nakon njega i barokni instrumenti. Pridružio nam se kontrabasist Valter Veljak i u tom smo sastavu nastupali vrlo često u Rijeci, a pogotovo u Italiji.
Stari instrumenti su skupi, nije lako naći graditelje koji će garantirati dobar zvuk. Vi ste na tom putu sreli neke ljude koji su vam dali ideje, upozorili na opasnosti… – Rekao bih da smo imali sreću jer sam – pričajući o svojoj opsesiji zvukom baroknih instrumenata – zainteresirao Marinka Baljka, koji je gradnju takvih instrumenata smatrao izazovom. Odmah je nabavio skice i počeo izučavati materijale o starim instrumentima, da bi nakon nekog vremena napravio violu da gamba, a odmah potom violinu za Teu Grubišić i violoncello za mene. Budući da smo željeli imati gudački kvartet, naručili smo od Marinka Baljka još jednu violu i violinu, a potom se bacili na traženje oboe.
Seminar u Varaždinu
U tome vam je pomogao Giuseppe Nalin, talijanski oboist iz Venecije, koji je znao sve zamke oko nabavke barokne oboe. – Maestro Nalin je osnivač »Baroque Ensemble Sans Souci« koji svira na originalnim instrumentima, tako da su nam njegovo prijateljstvo i savjeti mnogo značili. On je posebno pomogao Branimiru Rizoniku da svlada tehniku sviranja na baroknoj oboi!
No, mi smo svi željeli učiti i dalje, pa smo kao ansambl pohađali seminar u Varaždinu, koji je vodila prof. Catherine McIntosh. Ona spada među najveće poznavatelje tehnika sviranja na starim gudačim instrumentima, a – igrom slučaja – bila je koncertmajstorica orkestra Akademije za staru glazbu iz Londona, koji me, kao studenta, opčarao svojim zvukom.
Njezin seminar nam je bio izvrsna škola i novi poticaj da idemo dalje, širimo ansambl i nabavimo instrumente za sve. U toj fazi odustala je Đeni Trdić. Razumjeli smo njene razloge, jer barokna flauta se jako razlikuje od suvremenog instrumenta – da bi ju svirala trebala je početi učiti ispočetka!
Ansambl je, dakle, napustila flautistica Đeni Trdić, ali su vam se priključili gudači Valerija Vaščenko i Eduard Kraljić. – Da me David Stefanutti nije pozvao u »Collegium« nikad se ne bih bavio baroknom glazbom, koju sada volim više od klasike! – kaže Eduard Kraljić, napominjući da nikada neće zaboraviti svoj prvi koncert s Collegiumom u Circolu. – Bio sam oduševljen zvukom našeg ansambla, a s druge strane sretan i ponosan što sam njihov član – kaže Kraljić.
Vilinska kraljica
Ansambl je redovito održavao probe u Zajednici Talijana i godinama redovito koncertirao, posebno ljeti, u Rijeci, Krku, Osoru, Lubenicama, u Istri, Zadru na Večerima u svetom Donatu, ali i diljem Italije. – Jedan od naših nedvojbenih uspjeha je nastup na Varaždinskim baroknim večerima, a najvažniji neostvareni poziv je onaj za koncert u Škotskoj – koji smo morali odbiti zbog obaveza u orkestru riječke Opere… Surađivali smo i s pjevačima – Anđelkom Rušin, Olgom i Bojanom Šoberom, Robertom Kolarom, a ponajviše u posljednje vrijeme s Ingrid Haller. Proširili smo i repertoar na vokalno-intrumentalna djela – postavili smo koncertno Purcellovu »Vilinsku kraljicu«, izveli ju u Rijeci, a potom u Veneciji te gradovima Lucca i Ferrara. Za tu smo prigodu uspostavili suradnju s uglednim mađarskim ansamblom »Capella Savaria«. A uz dvadesetu obljetnicu djelovanja izveli smo koncertno Handelovu operu »Rinaldo«!
Vrhunac djelovanja Collegiuma bila je, unatrag par godina, kupnja povijesnog cembala, i to od najpoznatijeg graditelja clavicembala u Italiji, Williama Horna. – Sad kad smo kompletirali instrumente i našli se u najboljoj formi – nastupila je kriza, u kojoj teško dolazimo do koncerata…
Glazba i druženje
Ipak, to nas za sada nije obeshrabrilo! Bilo bi sjajno kada bismo više nastupali – ali mi za sobom imamo vrlo lijepu prošlost – snimili smo dva nosača zvuka, jedan na suvremenim, a drugi na baroknim instrumentima – i svaki nas nastup veseli, jer nas upravo koncerti »održavaju na životu«!
Ipak, Tea Grubišić kaže da je povodom 25-te obljetnice rekla kolegama kako za »Collegium musicum fluminense« – nema krize: – Na tu sam ideju došla boraveći u crkvi Svete Trojice u Baški, gdje smo često nastupali. Na zidu sam vidjela da je izgrađena 1723. godine i pomislila da bi morali »izdržati« još desetak-jedanaest godina i nastupiti na 300-toj obljetnici crkve! Vrlo ozbilno sam priopćila kolegama da imamo »poziv za koncert 2023. godine« i sad nam je to cilj! Neće nam biti teško, uvjereni smo, jer osim što nas vezuje glazba i karakterističan zvuk u koji smo se zaljubili, mi se i divno družimo. Zato ovaj ansambl ima budućnost! – zaključuje violinistica Tea Grubišić.
