Darko Gašparović nezaobilazno je ime hrvatske teatrologije. Znaju to svi koji su samo i zavirili na to područje emanacije ljudskog duha. Četrdeset njegovih godina bavljenja teatrologijom promišljeno je u njegovoj knjizi »Dubinski rez«, objavljenoj u izdanju Hrvatskog centra ITI-ja, za koju je dobio uglednu Nagradu Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a »Marko Fotez«. 

    Nagrada se dodjeljuje svake četiri godine za poticanje istraživanja i vrednovanja hrvatske dramske književnosti i dramske umjetnosti. Povod za razgovor i više nego dovoljan, no s ovim je bivšim intendantom i pročelnikom za kulturu Grada Rijeke nemoguće ne progovoriti i o suvremenom stanju u hrvatskom, pa dakako i riječkom kazalištu, o čemu će ovaj umirovljeni sveučilišni profesor progovoriti mladenački oštro i kritično. 

    Nagrada »Marko Fotez« za teatrologiju dodjeljuje se svake četiri godine pa se pouzdano može reći da je prestižna. Kako ste reagirali na vijest o nagradi?

    – Općenito prema nagradama imam kontroverzan odnos. One su priznanja koja često dolaze kasno, gdjekad nikada. Kad je, međutim, riječ o Nagradi »Marko Fotez« uistinu mi je drago da sam počašćen njome. Prvo zato jer je nagrada struke, što za mene ima prednost pred drugim tipovima nagrada, u današnjem svijetu sve više ispolitiziranih. Ovo je doista dignitetna nagrada, i po svome nazivu: Marko Fotez jedna je od ključnih osoba hrvatskoga teatra i teatrologije u 20 stoljeću. 

    S druge strane, imponira mi da je sedmeročlano povjerenstvo u jakoj konkurenciji od preko stotinu naslova izabralo baš mene – reći ću to bez imalo kalkulacije – kao prvog među jednakima.   

Kompromisna formula

Nagradu ste zaslužili za knjigu »Dubinski rez«, koja je došla nakon vaših 40 godina bavljenja kazalištem. U proslovu objašnjavate da ste u knjizi probali pomiriti dvije dominantne a suprotne prakse takvih pregleda koji idu ili prema redefiniranju stavova izrečenih ranije ili pak objavljivanju integralnih tekstova. Jeste li u tom naumu uspjeli i je li to bilo teško?

    – Kad sam promišljao da okupim te tekstove, tešku sam si zadaću zadao. Nisam htio nanizati sakupljene radove i ukoričiti ih, nego ih i propitati; vidjeti kako sam pisao prije 40 godina a kako mislim i pišem danas. Jasno, nisam smio retroaktivno temeljitije mijenjati tekstove, jer bi to onda bilo pisanje novih tekstova. Zato sam pokušao naći kompromisnu formulu. 

    Iščitavajući pažljivo te tekstove tražio sam ona mjesta koja bih i danas potpisao, a ona mjesta kojima nisam bio zadovoljan na različite sam načine komentirao, bilo u fusnotama, bilo promjenama pojedinih mjesta, ali nisam dirao u njihovu bit. Pa tako u nekim fusnotama komentiram i samoga negdašnjeg sebe. 

    Dobar je za to primjer baš Vojnović, kojim i započinjete knjigu. U tekstu »Kratak uvod u Vojnovićevu dramatiku« doslovno se odričete »poroda od tmine«, radikalno mijenjajući stav o nedramatičnosti Vojnovićevih drama. Činite to, dapače, vrlo ste kritični prema sebi. 

  – Jako je znakovit taj uvod. Nije Vojnović na početku samo zbog kronologije, nego i zato što on tu zapravo pokazuje tu moju evaluaciju mišljenja. Taj tekst, skicozan oris njegova dramskog opusa, pisao sam vrlo mlad, i uglavnom sam prihvatio teze koje su dotad bile aktualne: da je on pjesnik Dubrovnika i da izvan te tematike njegov dramski rad ne vrijedi ništa, da su to bila traženja u pogrešnom smjeru, da je samoga sebe demantirao kad je napustio dubrovačku tematiku… i upro se o tadašnje autoritete te donio logičan zaključak, za tada, kakav je dijelila ondašnja hrvatska kritička misao. I onda se dugo nisam bavio Vojnovićem, moj je interes išao prema suvremenoj drami, pogotovo krajem 60-ih godina kad smo pokrenuli časopis »Prolog«. Mi smo se tada bavili dramom »danas«, pri čemu nam je Vojnović bio anakron. 

   Rez od Vojnovića do Šnajdera

No onda se dogodio poziv 2009. godine u Dubrovnik na simpozij u povodu 80. obljetnice Vojnovićeve smrti. Tada sam počeo ponovno iščitavati posebno tu njegovu postdubrovačku fazu i tu naišao na »Imperatrix«, »misteriju ostrva zaboravi«, koju onda nisam razumio, jer nisam ništa znao o njenoj genezi. To je jedini Vojnovićev tekst koji nikad nije izveden, a on ga je smatrao vrhuncem svojeg stvaralaštva. I onda sam tamo našao nevjerojatne stvari, koje dokazuju da je to zaista sinteza njegova pisanja, štoviše duha. 

    Nije ona smještena u Dubrovnik, ali pokazuje se da to Ostrvo zaborava o kome govori nije baš potpuno imaginarno. To je Lokrum! Otok Vojnovićeva ranog djetinjstva. On nije napustio svoj kraj, ali razvio je to u jednu alegorijsko-simbolističku viziju svijeta uoči Prvog svjetskog rata. Ta je revalorizacija bila stoga potrebna eda bi se pokazalo da i u tim kasnijim Vojnovićevim dramama on nije, koliko god da je lutao u stilskom smislu, bio napustio svoju inspiraciju vezanu za Dubrovnik. 

    Kvantitativno najviše stranica u knjizi dobili su Vojnović, Krleža, Fabrio i Šnajder. Može li se iz toga izvući i neka vrijednosna ocjena ili je to samo rezultat vaših preokupacija?

    – Ako se gleda poimence, to je točno, ali ako gledamo kako sam strukturirao knjigu, onda ćemo vidjeti da u dijelu o »krugovašima« nema ništa manje ni kvantitativno posvećeno tom korpusu. Točno je, od pojedinačnih opusa najzastupljeniji su pisci koje spominjete, ali »rez« u epohe treba motriti u onome smislu od modernih klasika, prema modernistima i avangardi, Kamovu i Ivšiću naravno, pa »krugovašima«, »prologovcima« i Krležinim sljedbenicima – eto, to je taj rez od Vojnovića do Šnajdera. 

Treći put

Spomenuli ste ranije kazališni časopis »Prolog« kojega ste bili i glavnim urednikom od 1969. do 1971. Kako danas gledate na njegovu misiju, obzirom na kontekst i vrijeme njegova pojavljivanja?

    – To je bilo izrazito uzbudljivo, dinamično i traumatično vrijeme. Godina je 1968., točno uoči svjetske studentske pobune, i »Prolog« je bio samo jedan od kamenčića u tom uskovitlanom zbivanju. Mi smo teatar tada prepoznali kao jedan od elemenata osvješćivanja kritičke svijesti buntovne mlade generacije, ali uvijek kao dio općega studentskog pokreta koji je u svome temelju imao neprihvaćanje svijeta podijeljenog željeznom zavjesom na kapitalistički i socijalistički. Tražio se treći put, ali na žalost nije se našao. 

    Mutatis mutandis, nismo li i sad u sličnoj poziciji; koliko god da je svijet totalno drukčiji, toliko je u biti isti. I danas se traži treći put a nitko ga ne može definirati. Svi osjećamo potrebu za izlaskom iz nepodnošljiva stanja, svi osjećamo da nije dobro. Jer propao je državni socijalizam, a ostao neoliberalni koncept kapitalizma, koji isto nije dobar. 

    Studentski pokret to je tražio, ali nije našao. Naravno, izgubili smo tu bitku s represivnim aparatima države. Različitim metodama, kombinacijom grube sile i političke lukavosti (ja bih radije rekao: podlosti) taj je pokret slomljen i studentsko kazalište je tada doživjelo svoj pad. Ono je opstalo u formalnom smislu, ali nikad više nije imalo tu oštricu i relevantnu ulogu. 

    Kako pak kao dugogodišnji ustrajni sudionik kazališne scene u Hrvatskoj komentirate aktualno stanje? Budući da ste i javno podržali nedavnu Platformu za kulturnu promjenu koja je inicirala prosvjede ispred hrvatskih HNK-ova za pretpostaviti je da želite neke promjene. Što vas najviše smeta?

    – Churchill je rekao da čovjek koji s 20 godina nije anrahist, a sa 60 nije konzervativac, nije normalan. Ja, izgleda, nisam baš normalan, jer s 20 godina ja jesam bio anarhist, ali danas nisam konzervativac u tom pogledu. Mislim da treba nešto učiniti da se unese dinamika, ono što je Šnajder jednom nazvao propuh. 

  Kad izvanjski gledamo na hrvatski teatar, on izgleda dinamičan, imamo puno kazališta, festivala, kvantitativno jako puno toga, ali izgubio se onaj iskonski kazališni raison d’etre. Imamo puno kazališta, a nemamo kazalište. Imamo predstave, a nemamo čin. Hoću reći ovo: institucije imaju svoj program koji više ili manje ispune, pa podnose izvješća i sve je kao u redu. Ali nitko se ne pita što je to. Mi odgovaramo na pitanje koliko i kako, ali s rijetkim iznimkama ne i na pitanje što i zašto? 

    Je li smisao kazališta da daje predstave, da čuva onu publiku koju još ima i da lišeno drugih ambicija gotovo činovnički otaljava posao, ili valja da propituje bitna pitanja koje muče čovjeka i čovječanstvo? That is the question – zaključio bi Hamlet. 

   Pretplaćeni na doživotne funkcije

Je li možda dio tog problema i u načinu izbora intendanata u Hrvatskoj? S posebnim osvrtom na trakavicu zvanu HNK Zagreb i slučaj HNK Split, naravno.

    – Moram reći da je meni to sve skupa dosta nejasno. Funkcija intendanta postoji u Hrvatskoj 120 godina, od Miletića do danas, i uvijek je to bila i politička funkcija. Miletića je imenovao ban, a danas je to Sabor, najviše predstavničko tijelo države. To se nije promijenilo, ali promijenila se procedura koja je danas toliko komplicirana da se intendanta ne može izabrati. 

    Jer se dalo, kao, struci da odlučuje, a onda više instance samo potvrđuju. No to očito ne funkcionira?

    – Ako vi date struci da odlučuje, ona se nikad neće složiti. Ona je, normalno, podijeljena, po svojim interesima, nazorima, estetikama, politikama… 

    Predlažete li onda model po kojem funkcioniraju i mnoga europska kazališta, a u kojima intendanta postavlja direktno politika na vlasti?

    – Nisam za taj model, jer sam načelno protiv toga da politika prekrije sva područja života. Ali nisam ni za ovaj, u kojem ne možete donijeti odluku. Pitam se zašto ministrica kulture u skoro godinu dana koliko je na funkciji nije predložila i poslala u proceduru izmjenu kazališnoga zakona kojom bi se intendanti i ravnatelji kazališta ograničili na maksimalno dva mandata. Pa ako i najbolji predsjednik države ne može biti predsjednikom dulje od dva mandata, po kojoj logici to može intendant? A nije tako samo u nacionalnim kazalištima, naravno. 

    Pogledajte situaciju u Zagrebu, gdje je nekolicina ravnatelja čini se pretplaćena na doživotnu funkciju. I onda logično dođemo do situacije Mucala, gdje se v.d.-ovima ta agonija produžava u unedogled. A to je nezdravo, jer jedan v. d. ne može voditi kazalište u njegovu punom potencijalu i s punim autoritetom, pa onda imate situaciju da sve morate počinjati ispočetka. 

   Četiri nacionalna kazališta

Može li Hrvatska u ovo recesijsko vrijeme imati čak pet nacionalnih kazališnih kuća, koje uglavnom »pojedu« pola proračuna za kulturu tih gradova? Teško je to pitati kazališnog čovjeka, ali ipak…

    – Rekao bih četiri, varaždinski HNK nema operu ni balet… Načelno oduvijek mislim da je u redu da Hrvatska ima četiri nacionalna kazališta, iako bi po normativima EU trebala imati najviše dva. No iz specifičnih povijesnih i kulturnih razloga sva četiri imaju svoje opravdanje. 

    Kad se danas govori o Europi regija kao perspektivi za budućnost, valja reći da se Hrvatska tijekom cijele svoje povijesti prirodno razvijala kroz regije. Imali smo Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, pa su onda tu Zagreb, Osijek i Split kao središta, dok je specifičnost Rijeke ta da je najveći dio povijesti bila izvan hrvatskog korpusa. Zato smatram da ima puno opravdanja za četiri nacionalna kazališta. 

    Ali problematično je financiranje. Pratili ste vjerojatno inicijativu pročelnika odjela za kulturu gradova s narodnim kazalištima, među kojima je najglasniji riječki pročelnik Ivan Šarar, a koja ide prema tome da se odterete gradski budžeti tolikih izdvajanja za kazališta. Jer 40-ak milijuna kuna odlazi na HNK u Rijeci, a ukupan proračun je tek nešto više od duplo veći.

    – Rekao bih sljedeće: 40 milijuna kuna nije previše, čak je malo, za jedno nacionalno kazalište kakvo je riječko, jer ono u sebi sadrži četiri kazališta plus koncertnu djelatnost. Kada gledate prema budžetima u nama susjednim zemljama, od Slovenije nadalje, to su mala izdvajanja. 

    Dakle u razmjeru, jer govorimo o 50 posto budžeta?

    – Da, u razmjeru. Dok je Mani Gotovac bila intendantica, imali smo skup na tu temu, bili su Slovenci, Austrijanci, čini mi se i Mađari. Uzmimo samo usporedbu Slovenije i Hrvatske… u Sloveniji postoje četiri nacionalna kazališta, a dvostruko je manja i po teritoriju i po stanovništvu. I sve ih u potpunosti financira država. A mi na financiranju države imamo HNK u Zagrebu, i to napola, a ove ostale pretežno financiraju gradovi. I kad smo supostavili proračune slovenskih teatara s našima, to je bilo neusporedivo. O austrijskim i, pogotovo, njemačkim, da ne govorimo. 

   Ali na terenu to izgleda otprilike ovako: dok riječko kazalište dobiva 40-ak milijuna kuna, cijeli sektor knjige, nakladništva i knjižničarstva ne dobiva niti 400.000 kuna. Cijeli sektor, u što ulaze knjige, manifestacije, sve…

    – Ja ne znam zašto sva javnost mukom šuti o evidentnoj činjenici da je u Rijeci kroz sve te godine recesije najdrastičnije kresano u kulturi. Dajte da se jednom iznesu brojke! Dajte da jednom kažu koliko taj Karneval košta! Kad je koji od dva dosadašnja gradonačelnika predočio građanima izračun koliko košta, a koliko donosi Karneval? To je obećano ne znam koliko već puta, a nikad nije ispunjeno. Ja tvrdim da on košta, a ništa ne donosi. 

    Gospodin Linić je govorio da će Karneval imati smisla kad bude zarađivao, a ne koštao. A zašto onda nema tih brojki? Ja tvrdim – zato što taj Karneval samo košta i ništa ne zarađuje. A tu se ne kreše. Pa zar Rijeka samo po Karnevalu treba biti prepoznatljiva u domovini i širem okruženju?!   

Vegetiranje teatra

Točno, ali realnost je da je proračun za kulturu smanjen za 40-ak posto u odnosu na prije nekoliko godina, i to je problem svoje vrste, ali još uvijek vas pitam je li opravdano u toj novonastaloj situaciji dodjeljivati tolike novce kazalištu, a niti 400.000 knjizi?

    – Neopravdano je, neprihvatljivo i sramotno i jedno i drugo. Ja sam se, kao i svi ostali intendanti, borio s tim problemom i uporno sam otpočetka tvrdio da kazalištu trajno nedostaje milijun i pol kuna za normalan rad, i onda sam išao u dug, jer sam htio raditi teatar, a ne sivu činovničku »ustanovu kulture«. I to se pokazalo točnim. 

    Prema tome, onda nam naši vajni političari koji sve znaju i o svemu odlučuju moraju reći hoće li ili neće takav i takav teatar. Ja ne isključujem mogućnost da netko kaže da nam ne treba tako skup teatar, da on nije više društveno opravdan, da je okamina iz prošlosti, pa neka se zatvori. E, ali nitko iz politike nema petlje to kazati, niti će ikada imati. S druge strane, imat će uvijek petlje drastično skresati proračun za kulturu. Pa onda teatar može samo vegetirati. 

    Kako ste onda u tom kontekstu zadovoljni sadašnjim HNK-om u Rijeci, odnosno kakvo riječko narodno kazalište priželjkujete?

    – S ovim sirotinjskim proračunom teško da se nešto bitno bolje može napraviti. Nisam zadovoljan mrtvozorničkim mentalitetom mirenja sa stanjem stvari kakvo jest. Puko je samozavaravanje statističko brojenje premijera, predstava, publike. Repertoar je neosmišljeni plod slučajnosti, a izvedbena razina kvalitativno stalno pada. 

    Umjetnička grana koja je održavala konstantno visoku razinu bio je Balet pod upravom Staše Zurovca. On je sada dobio otkaz zbog razloga iz kojega jedan drugi nedodirljivi ravnatelj ne snosi nikakvu odgovornost. To je sramotno i neetički. Ja vjerujem da će Ronald Savković, koji je vrstan umjetnik, postupno dignuti taj balet iz pepela, ali kako gledati na dramski program kada je za Nagradu hrvatskog glumišta nominirana samo predstava Talijanske drame »Antigona«? Fantastično! Ali gdje je Hrvatska drama? Pa netko bi se tu napokon trebao upitati što se to događa. I to nije sada, to je već druga godina za redom. 

    Bio sam jako sretan »Figarovim pirom«, koji je poslije »Života lude« konačno, nakon dugo vremena, pokazao ansambl u njegovoj punoj vrijednosti. A između toga, što imamo? Malo pa ništa. 

    Moram reći i za operni repertoar: dogodine nije samo 200. obljetnica rođenja Verdija, nego i Wagnera. Cijeli će ih svijet izvoditi. Riječka Opera nema ni jednog Wagnera! Kažu da nema novaca. Kako ima novaca za »Aidu«, a već su dva Verdija na repertoaru (uzgred rečeno, obnavlja se iz posve nepoznatih razloga »Macbeth« koji je na premijeri zbog katastrofalne režije Ozrena Prohića doživio debakl), ali nema za Wagnera? Pa nitko ne misli da Rijeka može izvesti »Parsifala« ili »Prsten Nibelunga«, ali da nema novca za jednog »Ukletog Holandeza«?! I tako će riječka Opera biti vrlo rijetka u svijetu koja neće igrati Wagnera. 

    Drugo, naše kazalište, ako se ne varam, zove se Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Kad smo posljednji put gledali neku Zajčevu operu? Ne sjećate se, jer je nije bilo. Ove je godine na izmaku bila 180. obljetnica Zajčeva rođenja. I što je od Zajca bilo? Sjetio ga se maestro Dušan Prašelj sa svojim Oratorijskim zborom. A kazalište koje nosi njegovo ime – nula. 

    Pa razmišljaju li ti ljudi o bilo čemu osim o svojem dirigiranju i režiranju? Bojim se da je s njima riječko Kazalište nažalost definitivno prestalo biti časnim umjetničkim zavodom i postalo mjestom gologa krčmenja osobnih interesa.