Nitko ne zarađuje dovojno prodajući samo knjige, ali to nije jedini način da bi se živjelo kao pisac. Možete podučavati, imate radionice, možete uređivati... Daleko je važnije da imate publiku koja vas čita, a danas mi imamo više čitatelja nego ikad prije, čak i uz pojavu interneta
Alvin Pang poznati je singapurski pjesnik kojeg su mogli upoznati i Hrvati zahvaljujući zagrebačkoj Udruzi za promicanje kulture i umjetnosti »Brutal«, organizatoru Međunarodnog festivala poezije. Osim što je Pang sudjelovao na pretprošlom izdanju »Brutalova« festivala, njegova je knjiga »Druge stvari i ostale pjesme« ujedno i prvi izdavački projekt udruge. Knjiga je objavljena dvojezično, na originalnom engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski, s idejom da se u distribuciji ne ograniči samo na naše skromno područje.
Ideja je bila dobra, jer prema posljednjim izvještajima, cijela je naklada u Singapuru već prodana tamošnjim knjižarama. S Pangom razgovaramo u Rijeci, u sklopu njegova gostovanja u Narodnoj čitaonici, gdje je predstavio upravo rečenu knjigu.
Razgovor
Čitate svoju poeziju gotovo kao da čitate narativan tekst. Kad je Šamija čitao prijevod, on je bio »poetskiji«. Jeste li puno vježbali performativno čitanje? – Ne, ali radio sam to puno puta, pa je to vježba kroz nastupanje. Shvatio sam s vremenom dvije stvari: uživam u razgovoru sa svojom publikom, čitateljima, pa i kad čitam pjesmu pokušavam se povezati koliko je moguće. Ponekad tako i pišem, kao da ću nekome ispričati priču. Ili možda ne priču, nego razgovarati, razmjenjivati ideje. Ne učim tekstove napamet, ali sam izvodeći ih, neke i zapamtio.
Koliko svojih pjesama znate napamet? Nekoliko ste ih i ovdje izvodili. – Dovoljno za malu knjigu, možda 20-ak. Ali ne mogu nikad predvidjeti koje ću zapamtiti. Mislim da je rad koji sam dosta izvodio ostao zapamćen, ali naravno, one svoje tekstove koje doista volim, koji mi se sviđaju, lakše zapamtim. Moglo bi se reći da su mi najdraži oni koje pamtim, ali ne biram koji će to biti. Ima tako i onih koje jako volim, ali mi ih je zbog strukture teško zapamtiti.
Naslanjate li se na neku singapursku tradiciju u pisanju ili uzore tražite drugdje? – Ne, nikako, moja generacija osjeća da mi kreiramo singapursku tradiciju; pisanje moje generacije često se svodi na odsustvo želje da pišemo kao naši stari profesori.
Nemir
To je pisanje dakle bilo prilično akademsko? – Da, vrlo akademsko. I dalje oni pišu, i vrlo su akademski. Nije to nešto pogrešno, nego smo mi htjeli učiniti nešto drugačije. I vrlo je individualistično to naše pisanje; ja sam vrlo nemiran, pa konstantno tražim nove stilove i drugačije načine pisanja. Neke stvari ne čitam jer mislim da ne funkcioniraju na čitanjima, ali imam različitih tekstova. Neki autori su još narativniji od mene, neki više eksperimentiraju, a neki su vrlo formalistični. Ima i konfesionalne poezije; postoji jedan singapurski gej pjesnik čiji je sav rad kao neko pisanje ljubavnih pisama.
Dakle scena je prilično heterogena? – Da, vrlo je heteorogena. Što mi se čini odličnim.
Objavili ste četiri knjige. Je li teško objaviti knjigu u Singapuru? – Ne. Nekad je bilo, prije 1990-ih, ali više nije.
Je li sve na komercijalnoj bazi ili država pomaže dotacijama? – Obično pomaže, nikad više od 40 do 50 posto budžeta, a sve se češće događa da za neke knjige izdavači uopće ni ne žele novac. Naravno, dosta izdavača ga ne treba, ali kažu si da je i tako besplatan pa ga uzimaju. No postoji nešto mlađih izdavača koji ga ne žele uzimati, jer smatraju da će tako imati veću kontrolu nad onim što rade. A ujedno žele dokazati da je moguće biti potpuno komercijalan. Jedan od tih malih izdavača nedavno je objavio jednu moju knjigu bez potpore države, i rasprodao tisuću primjeraka unutar tri mjeseca, što je vrlo dobro i za nas, jer znači neku zaradu. Polako oni upućuju na to da je to moguće, i to je vrlo uzbudljivo.
Izdavači
Koliko košta knjiga u Singapuru u odnosu na prosječnu plaću? – Prosječna plaća u Singapuru je od 10 do 15 tisuća kuna. Jedna vrlo tanka knjiga poezije kod nas bi bila 50 kuna ili 10 singapurskih dolara. Ovakva knjiga (pokazuje na »Druge stvari i ostale pjesme«, op.a.) bila bi dva do tri puta više, dakle oko 120 kuna. Ova knjiga se u Singapuru prodaje po 120 kuna.
Jeste li je rasprodali? – Ne znam, tek je stigla.
Koliko primjeraka? – Dvjesto. Ali otkupljena je. U Singapuru to funkcionira tako da knjižare kupuju knjige od autora za koje misle da će ih moći prodati. A ja sam tamo poznat, pa im to nije problem. Što se tiče Silvestra (Vrljića, predsjednika Udruge, op. a.), on ih je prodao.
Kako funkcionira književna scena u Singapuru? Dolaze li ljudi, plaćaju li se ulaznice na književna događanja? – Razno. Ima nekih događanja koja se plaćaju, na nekima se plaća po principu donacije, dakle koliko mislite da vrijedi, a ima i tzv. »slamanja« poezije, što su natjecanja pa se plaća ulaznica, ali najviše je ovakvih, besplatnih za posjetitelje. Postoji i jedan književni festival, koji financira vlada, i tamo se dosta toga događa.
Plaćaju li vas kao autora za nastup? – Na književnom festivalu da.
Instinkt
Singapur se, kako ga mi odovud vidimo, čini prilično organiziran, možda i prestriktno. Kako živite u Singapuru, kako se osjećate? – Singapur je svoju neovisnost stekao 1965. godine, vrlo je malen i zapravo nije trebao preživjeti. Da bismo preživjeli, morali smo vrlo naporno raditi, u socijalnom smislu morali smo biti konzervativni, morali smo se fokusirati na ekonomski razvoj. Danas smo vrlo uspješni, ali mislim da smo baš zbog toga što smo sve to morali napraviti, ostavili po strani naš kulturni i umjetnički razvoj, pa to sad pokušavamo dostići.
A slobode? – Kao mnoge zemlje koje su se pokušavale organizirati 60-ih i 70-ih, postoji jak socijalistički instinkt i vrlo jaka centralizirana vlada. Mislim da ste slično imali i ovdje. Vrlo slično, birokracija, vrlo snažna centralna kontrola, neučinkovita. Ali to se promijenilo, do 80-ih i 90-ih postali smo puno više kapitalistički i mnoge slobode nisu puno drugačije nego u drugim zemljama. U Singapuru biste se mogli osjećati kao kod kuće. Ima, doduše, nekih smiješnih pravila i propisa.
Neće vam dakle odrezati ruke ako vas zateknu s cigaretom na ulici? – Ne, ne, ali dat ću vam primjer. U 70-ima i 80-ima ljude s dugom kosom zaustavljala je policija i ispitivala zašto imaju dugu kosu.
Cenzura
To su i ovdje radili. – Doista? Kul! Kad je to prestalo?
S tranzicijom i kapitalizmom, sad reketare mlade koji piju po parkovima. – Mi nismo imali političku tranziciju, ali stav vladajućih se promijenio kao da se ona dogodila pa su negdje putem prestali raditi takve stvari. U tom smislu imamo puno toga zajedničkog. I ovdje i dalje ima dosta birokracije i slično. Ali nije se promijenilo zadržavanje u pritvoru bez suđenja, prema starom britanskom zakonu koji se nekad koristio protiv političkih protivnika. Sada kažu da ga koriste protiv terorirsta.
Ali tu je bitna definicija terorista. – Da, to je njihova definicija terorista. S jedne strane oni postoje, ali ne možete im zapravo nikada vjerovati da neće zloupotrijebiti taj zakon. Drugo, gej seks je još uvijek nezakonit, iako ga zapravo ne kažnjavaju. Navodno. Mnogi ljudi na art sceni su gej i bore se protiv toga. Oni se pitaju zašto još uvijek imaju taj zakon kad nikoga ne uhićuju zbog toga. Ali vladajući time zadovoljavaju crkvu koja forsira zakon, i ljude koji neće zbog njega biti uhapšeni.
Problem je i cenzorstvo za neke pisce, mnogo manje nego prije 10-20 godina. Sad su fokusirani na stvari koje bi ih odvele prema terorizmu – religija ili zločini iz mržnje, ne toliko politika. Ali opet, ne možete im vjerovati da će biti pošteni cijelo vrijeme. Mnogi od nas su odrasli vjerujući da nije dobro biti profesionalni pisac, da nije sigurno.
Možete li živjeti od pisanja, vi konkretno, ali i koliko pisaca u Singapurtu može živjeti od pisanja? I što radite da biste preživjeli? – Mnogi pisci mlađe generacije, koji su odrasli u tom strahu da kao profesionalni pisac možete biti uhićeni, rade različite poslove uz pisanje. Ja sam bio učitelj, novinar, radio u marketingu, IT-sektoru… Sad sam slobodni konzultant i radim kao urednik-menadžer. Radim s riječima i one me plaćaju dovoljno da se osjećam vrlo komotno. I to vidim kao bivanje piscem. I mnogi iz moje generacije, u kasnim tridesetim i četrdesetima, rade slične poslove. Ali trebalo nam je deset godina da dođemo do te točke.
Jednako tako znam i neke bankare i odvjetnike koji su vrlo dobri pjesnici. Nitko ne zarađuje dovojno prodajući samo knjige. Mislim da takvih ni na svijetu nema previše. Ali ja o tome mislim ovako: prodavanje knjiga nije jedini način da bi se živjelo kao pisac. Možete podučavati, imate radionice, možete uređivati…
A drugo je još i važnije: važnije je da imate publiku koja vas čita, a ne da ste prodali toliko i toliko knjiga. Mi sada imamo puno više čitatelja nego ikad prije, i uz pojavu interneta. Kada ne treba prodavati knjige, to vas oslobađa od komercijalnog aspekta.
