Na tragu Pirandella, Oliver Frljić kao da nastoji razotkriti fikciju o nekoj »pravoj zbilji« koja bi prethodila i utemeljila kazališnu igru. Tako je u pirandelovskom duhu zamisao da glumci igraju članove Frljićeve obitelji, neprestano ulazeći i izlazeći iz svojih uloga. Time nastaje prepletanje fikcije i zbilje u kojemu kazalište i »stvarni život« stalno mijenjaju mjesta i ostaje tek pitanje je li stvarnija gluma ili život? 

    Glumci su pritom, autoreferencijalno, svjesni procesa rada na predstavi, obraćajući se nekoliko puta redatelju ili dajući komentare na samu predstavu. U nekim situacijama glumci, odnosno njihovi likovi, će se i pobuniti smatrajući da nešto nije bilo onako kako Frljić to prikazuje. Tu se onda otvara i pitanje subjektivnosti i nepouzdanosti sjećanja, što priču Olivera Frljića ne čini posve sigurnom. Povratkom u vrijeme prije 24. travnja 1992. godine, što je datum koji označava Frljićev odlazak iz roditeljskog doma, predstava raščlanjuje obiteljsku situaciju, ali se usput dotiče i šireg društveno-političkog konteksta Bosne uoči ratnih zbivanja. Oliver Frljić obitelj ne promatra izolirano, već kao zajednicu na kojoj će se prelomiti društvene okolnosti. 

    Na temelju odnosa između članova obitelji, koje povezuje još samo okupljanje oko kuhinjskog stola, Frljić se dotaknuo mnogih tema – obiteljskog nasilja, nacionalizma, homofobije, rasizma, multikulturalnosti Bosne, pitanja jezika, pa tabua seksualnosti roditelja, smrti djeteta i tako dalje. Mnoge bitne teme o kojima se želi progovoriti ostaju prešućene ili se o njima laže, dok istina o nekim obiteljskim situacijama postaje neizdrživom do boli. No, da bi izbjegao patetiku, redatelj u sve to unosi i dozu humora. 

    Scenski prostor Frljić je naznačio kuhinjskim stolom, televizijskim ekranom kojim sipi »snijeg«, kazetofonom, krevetom i sobnim svjetiljkama. To stvara realistički okvir izvedbe, dok na kazalište upućuje nekoliko puta ponovljen prizor objeda u kojemu glumci fiktivno režu meso stružući noževima po plastičnim tanjurima. 

    Predstavu »Mrzim istinu!« nose četiri izvrsna mlada glumca, koja glume posve prirodno i realistično. Temperamentnu i neurotičnu majku utjelovila je Ivana Roščić, oca tumači uvjerljivi Rakan Rushaidat, a u ulozi samoga Olivera Frljića pojavljuje se Filip Križan. Lik sestre igra Iva Visković. Ovogodišnji Festival malih scena predstavio je nekoliko vrlo talentiranih mladih glumaca koji donose novu glumačku estetiku i energiju.

– Kad birate predstave za neki festival, ne radite to po nekom unaprijed zadanom konceptu ili temi, već odabirate najbolje predstave. Kasnije se tema ili nametne, ili ne, rekla je Željka Turčinović, izbornica ovogodišnjeg Festivala malih scena u Rijeci, odgovarajući na primjedbu iz gledališta da Frljićeva »scenska obitelj« u predstavi »Mrzim istinu« nije – disfunkcionalna. Turčinović je – ove godine kao rijetko kad – disfunkcionalnu obitelj kao pojavu suvremena društva, pronašla u svakoj od predstava u konkurenciji, a u tu tvrdnju uvjeravamo se iz večeri u večer. 

    Frljićeva druga predstava na festivalu osvojila je visoko mjesto na rang listi glasova publike – ocjenu 4.71 – što znači da je publika prepoznala njegov teatar bliskim svom ukusu, a dugim je apaluzom nagradila i četvoro izvrsnih glumaca. 

    – Oliver Frljić hvata se u koštac s pitanjem realiteta i istine, pritom s ironičnim odnosom prema doku-drami – sve može biti i ništa nije istina – rekao je Darko Lukić, analizirajući na okruglom stolu nakon predstave odgledano. Glumac Rakan Rushaidat rekao je da je predstava nastala u svega tri tjedna, po čvrsto zadanom Frljićevom tekstu i konceptu, pri čemu se nitko od glumaca nije pitao što je istina. 

    – Sve nam je bilo jasno od početka, stojim iza ove predstave i svi ju igramo s najvećim užitkom – rekla je i glumica Ivana Roščić. 

    Glumci su se osvrnuli i na »medijsku vijest« da su bili u SAD-u i upoznali stvarnu Frljićevu obitelj, što je neposredno pred premijeru plasirano u javnost. Ta je rečenica ušla i u predstavu, još više zamućujući tanku liniju između realiteta i istine, a Frljića ponovo svrstavajući među magove teatra, ili manipulatore, u pozitivnom smislu te riječi. To je Frljićevski način da zavrti interes javnosti za predstavu i on je podjednako velik redatelj koliko i propagator kazališta, rečeno je. 

    Dr. Darko Gašparović pak, Frljićev kazališni rad promatra iz drugog rakursa tvrdeći da se Frljić ne bavi temom, nego formom i da upravo zato nije uopće važno što je u njegovoj predstavi istina, a što laž. 

    – On se superiorno igra žanrovima, istražuje dubinski suvremene kazališne forme, a ova predstava je povrat iskonskom kazališnom iskustvu, u kojem su tekst i predstava jedno!