Često se može čuti da je Putin bivši KGB-ovac, ali što je s utjecajem tajnih službi danas? Koliko je to bitna stavka Putinu u održavanju vlasti?

  – I FSB (nasljednik KGB-a, glavna tajna služba u Rusiji, op. a.) je kompanija. I moguće je kupiti sve od te kompanije. Može biti podignuta optužnica protiv vas i vi možete platiti 100, 1.000, milijun dolara, ovisi o veličini slučaja, i svi vaši problemi su riješeni. To je glavna razlika između Putinovog i Staljinovog vremena. Prije je to bilo nemoguće. Sad novac u Rusiji može sve, pa shodno tome ima i posebna riječ: monetokracija.

  Kašin je u svijetu postao poznat na žalost po jednom vrlo nemilom događaju. U noći s petog na šesti studeni 2010. godine brutalno je pretučen ispred svoje vlastite kuće. Snimka nadzorne kamere završila je i na YouTubeu. Nevjerojatnih minutu i pol, koji traju kao vječnost, Kašin je dobivao batine od kojih je jedva preživio.

  Treba li napomenuti da je Kašin dotad, iako vrlo mlad, rođen 1980. godine, napisao sijaset kritičkih članaka o režimu u Rusiji, kriminalu, ratu u Čečeniji, putinovskim mladim stranačkim ajkulama i mnogim stvarima zbog kojih su novinari završavali pretučeni, ali i ubijeni.

  Iako je u Pulu Kašin došao i da bi predstavio svoj roman »Rusija u banani« u izdanju Edicija Božičević, razgovor smo iskoristili za signiranje aktualne situacije u Rusiji, ali i posljedica brutalnog napada na njega.

Strah od smrti

Zanimljivu ste misao izrekli na okruglom stolu »Rusija danas« na pitanje voditeljice tribine Mirjane Rakić je li Putin novi car. Vi ste rekli da nije. Kako to mislite da nije, kad ga barem pola svijeta takvim doživljava?

  – Putin je potrošio priličan novac da bi izgradio imidž novog cara, novog Staljina. Američka PR agencija Kechum uvelike mu je u tome pomogla. Ali on je prvo biznismen, on voli novac, voli »dolce vitu«, život na visokoj nozi. Siguran sam da bi sad kao šezdesetogodišnjak rado uživao na Azurnoj obali i brčkao noge u moru, ali ne može. Ne može si to dopustiti jer cijeli ruski biznis, mediji, svi ovise o njemu osobno. Zapravo nema jake države u Rusiji, sve ovisi samo o jednoj osobi – o Putinu. I nitko ne zna što bi bilo da on umre ili napusti ured.

  Bez obzira na to što on možda misli da će živjeti vječno, ali nije li normalno u 60. godini početi barem misliti, ako ne i pripremati, svog nasljednika? Ima li takvog, za kojeg mi u svijetu možda ne znamo?

  – Pet godina ranije bilo je pokušaja da se od Medvedeva napravi njegov nasljednik, ali sad znamo da je on bio fiktivni predsjednik. Ipak, pet godina ranije mnogi politolozi, novinari mislili su da je on novi predsjednik i da će Putin trošiti novce na odmoru. Ni on nije bio siguran da će se vratiti, ali mislim da mu je u tome pomoglo zaključenje Arapskog proljeća. Bio je uplašen sudbinom Moamera Gadafija. Godine 2012., prije izbora, Putin je napisao sedam članaka za ruske novine: o ekonomiji, zakonima, moralu…, ali bio je samo jedan emotivni moment. U članku o smrti Gadafija sam je napisao da se boji da bi mogao biti ubijen kad napusti ured.

  Možete li objasniti zašto bi bio ubijen? Otkud taj strah? Kao da je riječ o mafiji, a ne državi.

  – Ako ste vlasnik cijele zemlje, stvarni vlasnik svih kompanija, otac nacije, onda je taj strah opravdan. A on jest otac nacije. Ja sam imao 18 godina kad je Putin bio predsjednik, sada mi je 33 i još je predsjednik. Bude li živ, i za 10 godina će biti predsjednik. Ima dosta knjiga o tome. Očevi i sinovi, Turgenjev, Braća Karamazovi, Dostojevski. U velikim familijama ima puno skrivenih sukoba i ljudi koji će naglas govoriti kako vole Putina, a zapravo ga mrze i on to sigurno zna.

  Kako funkcionira hijerarhija na kojoj Putin bazira svoju vlast?

  – Novac, novac, novac. Ima 10 do 15 obitelji koje imaju 90 posto ruskog biznisa. Nafta, plin, novac, mediji. To je zapravo feudalizam, jer ništa ne ovisi o »malom« čovjeku, o građanima. Putinov »menadžment« države dolazi iz njegovog kruga. Tu su bivši oficiri KGB-a, Putinovi prijatelji. Sve to izgleda kao upravni odbor neke kompanije. To nije država.

Bogati i siromašni

Koliko su ti ruski oligarsi, tih 10 do 15 ruskih obitelji sigurni na svojim pozicijama, a koliko su potrošna roba?

  – Sve njihove pozicije ovise o Putinu osobno. Milijun dolara u Rusiji je dobar novac, za njega možete kupiti stan u Moskvi, ali milijarda dolara nije novac, to je simbol moći i značka na reveru koju predsjednik može skinuti kad god hoće. Ako Putin kaže: vrati!, moraš jer nemaš nezavisni sud da te štiti. Kad smo diskutirali o Putinovoj viziji lokalne samouprave, zaključili smo da ima mnogo dobrih zakona, ali nijedan ne radi, ne provodi se.

  A kako ljudi u Rusiji žive? Kaže se da se uzdigla, da nakon Jeljcina opet postaje supervelesila, ali kako se to odražava na standard? Kako živi srednja klasa npr., ima li je ili je samo ogroman jaz između superbogatih i siromašnih?

  – U Rusiji ima srednje klase, ali je i velika razlika između najsiromašnijih i najbogatijih. Istina je da »mali« čovjek u Rusiji nikad nije živio ovako dobro. Vi u Hrvatskoj možete vidjeti ruske turiste, a prije 10 godina ih nije bilo. Sad su »in« bankovni krediti; možete imati plaću 1.000 dolara mjesečno a kredit od 10.000 da si kupite novi televizor, auto, uplatite godišnji…, a onda ćete 10 godina davati banci. Mislim da je ovisnost o bankama najveći problem Rusije. Sutra bi to moglo dovesti do ozbiljne bankarske krize, jer neće moći svi vraćati kredite.

  Živite u Moskvi?

  – Živio sam do svibnja ove gosdine, a onda sam preselio u Švicarsku zbog osobnih razloga pa posjećujem Moskvu jednom do dvaput mjesečno.

Sudski slučaj

Mnogi kažu da je Moskva jedini grad u ovom dijelu svijeta u kojem još doista ima novca. Što vi mislite?

  – Bio sam u New Yorku, na Azurnoj obali, živim u Švicarskoj, skupoj i bogatoj zemlji, ali nikad nisam vidio 10 maybacha odjednom na ulici. Šalimo se da u Moskvi jedna prometna gužva košta kao manji ruski grad. Možete kupiti Pulu za 10 ruskih automobila s ulice. Moskva je jedan od najskupljih gradova na svijetu.

   Kako onda siromašni žive? I gdje? Koliko košta najam stana?

  – Ja sam plaćao rentu za dvosoban stan 45.000 rubalja, što je više od hiljadu eura. Ali siromašni ljudi u Moskvi žive bolje nego siromašni u drugim dijelovima Rusije jer ima puno jeftinih supermarketa, gdje su najniže cijene u Rusiji. To je ipak glavni grad, 10 posto Rusije živi u Moskvi.

   Kažete da ste u Švicarskoj zbog osobnih razloga. Ima li to veze s napadom na vas 2010. godine u kojemu ste brutalno pretučeni i nakon kojeg ste jedva ostali živi?

  – Da. Sada počinjem suđenje protiv FSB-a. Oni su odgovorni za istragu mog slučaja. Zadnji kontakt s njima bio je prije dvije godine i u neslužbenom razgovoru rekli su mi da nema političke odluke da se moj slučaj razriješi. Zato što ima mnogo utjecajnih ljudi unutra.

  Istraga je obustavljena?

  – Da. Prije dvije godine, nakon zamjene Putina i Medvedeva, istraga je obustavljena. Medvedev je obećao da će insistirati da se moj slučaj razriješi, ali Putin nije obećao ništa. Suđenje počinjem sada, a poslije ću možda na Europski sud za ljudska prava. Nije osobito ugodno imati slučaj Kašin protiv Ruske Federacije, ali moglo bi biti zanimljivo.

  Imate li novih informacija o napadu? Je li sada jasnije što je točno bio povod, jer ste i sami govorili da ste pišući mnogima nagazili na žulj?

  – Smiješno je bilo kad sam prije dvije godine saznao da je jedna figura mog slučaja tip iz pokreta mladih Putinove stranke Ujedinjena Rusija. Znao sam da je otpušten iz Ujedinjene Rusije i nakon toga je nestao i nitko nije znao gdje je i što se s njim desilo.

   Spomenimo da ste vi pisali protiv njih prije napada.

  – Da. Puno članaka o problemima s tom organizacijom jer je to zapravo neslužbena Putinova vojska protiv opozicije, medija i sl. Pa je taj tip nestao prije dvije godine, ali našao sam ga ovog proljeća kao gradonačelnika jednog grada Moskovske oblasti. Prvo je nestao kao figura mog slučaja, a sad je ugledni političar.

Kinezi se pripremaju

U jednom trenutku misili ste da je slučaj bio vezan možda za vaše pisanje o sječi Himkijske prašume radi gradnje autoceste Moskva – Sankt Peterburg. Što je sada s tim, je li autocesta izgrađena?

  – Sad više ne vjerujem da je to bio povod napada, ali tamo je bilo ozbiljnog kriminala. Auotcesta nije gotova, ali gradi se. A gradi je francuska kompanija Vinci novcem Putinovih prijatelja. Što je glavna točka uspjeha u Rusiji. Morate biti Putinov prijatelj.

  Vratimo se Putinovom PR-u. Jedan od najbojih PR momenata u njegovoj karijeri bio je objavljeni članak u New York Timesu o Siriji, u kojem je očitao lekciju iz međunarodnog prava Obami. Kako ste to doživjeli vi, a kako javnost u Rusiji?

  – U medijima to je bio neprikosnoveni međunarodni Putinov uspjeh. Kada gledate televiziju, imate dvije supervelesile, Rusiju i Ameriku, i novi Hladni rat između njih. Ali čudan je to neki Hladni rat, kad vam eto NATO-ove baze u Rusiji, što je bilo nemoguće u Jeljcinovo vrijeme. Sad je i novac ruske političke elite prilično integriran na zapad. Obitelj gradonačelnika mog rodnog Kalinjingrada, žena i dvoje djece, žive npr. u Nici u Francuskoj, gdje imaju svoju kuću. To je danas normalno, jer što je simbol uspjeha bilo kojeg ruskog birokrata? Nekretnina u Europi ili SAD-u.

  A što vi mislite o tom Putinovom PR-u?

  – Tradicija je to. Koliko ste vi stari?

  Nije to pristojno pitati damu, ali 37.

  – Ja imam 33. Vi ste rođeni u Jugoslaviji, ja sam rođen u Sovjetskom Savezu. Ljudi od svojih 40, 50 godina djetinjstvo su proveli u vrijeme Hladnog rata. Oni se sjećaju dvije velesile i pravog sukoba. Sad je to igra, kao videoigra. Mislim da je to tradicionalno i razumljivo.

  Možda je cijela ta priča o Hladnom ratu potrebna i Americi i Rusiji, koje si u toj komplementarnosti podižu vrijednost jer zapravo trebaju jedna drugu zbog rastuće moći Kine? Kako se doista u Rusiji doživljava Kinu, prijateljski ili sa strahom?

  – Generalno Rusi se jako boje Kine. Mnogi su uvjereni da je Kina kupila mnoge šume, da je puno Kineza u Vladivostoku i drugim gradovima pa je puno mojih prijatelja uvjereno da će Vladivostok za 50 godina biti kineski grad. I znamo da bi rat protiv Kine oni dobili, jer imaju milijardu vojnika. Ali na visokom političkom nivou Rusija i Kina su prijatelji. Rusija je dala dva ili tri otoka Kini na rijeci Amur. Bio je 1969. godine mali lokalni rat između Rusije i Kine na otoku Damanski, a sad je taj otok kineski. I nitko o tome ne govori, nitko ne piše, ništa. Mislim da situacija ovisi o Kini. Oni ne žele biti razvikan globalni igrač jer imaju ekonomskih problema, problem s Tibetom i sl. I mislim da se samo pripremaju.

Putin traži panegirike

Vratimo se vama. Napad na vas iz 2010. bio je nevjerojatno brutalan, postoji i ta grozno duga snimka nadzorne kamere na YouTubeu. Kako živite sada, imate li posljedica, fizičkih, mentalnih?

  – Imam samo jedan stvarni zdravstveni problem, nije toliko velik: konstantno mi suzi desno oko zbog slomljenog nosa i suznog kanala. Ali to nije velik problem. A mentalno, mislim da pišem kao i prije, na isti način, ali sada imam novi problem s ruskim medijima. Prije tri godine samo je televizija bila u totalnoj kontroli Kremlja, ali sad su i novine i on line mediji u njihovoj kontroli.

  Nema dakle kritike?

  – Nema. Čak i bivši nezavisni mediji poput Gazeta.ru, Internet Now, sad figuriraju kao službene novine kremaljske administracije. Prije godinu dana u studenom sam otpušten iz Kommersanta. Nakon toga sam došao u online magazin OpenSpace. Tamo sam radio dva mjeseca i onda je zatvoren. Rekao sam ok, idem opet dalje, pa sam došao u magazin Russian Life. Nakon dva mjeseca i on se zatvorio. E tad sam si rekao da je sve to ipak malo čudno. Sad sam slobodni novinar, pišem članke iz Švicarske za tri online medija.

  Ruskih online medija i o Rusiji ili?

  – Da. Ruski mediji i o Rusiji, jer sam Rus.

  Jeste li i dalje kritični?

  – Sada čak i ako pišete neutralno o Putinu, onda ste antiputinovac, jer prokremaljski autor mora samo hvaliti, govoriti da je Putin najveći. pa ovih dana Putin je jednostavno zatvorio najveću rusku novinsku agenciju, RIA Novosti, jer neutralna informacija nije dovoljno dobra, on hoće panegirike.

  Kako odgovarate na to? Možete li onda uopće napisati nešto doista kritično ili pišete o uzbudljivom seksualnom životu biljaka?