Što biste učinili da pomognete nekome tko je duboko zabrinut za budućnost? Ili nekome tko pati od osjećaja tuge i usamljenosti? Kako učiniti dugotrajnu vezu uzbudljivijom ili ublažiti osjećaj gubitništva? – neka su od pitanja koja postavlja britanski filozof Alain de Botton, koji nudi i odgovor: »Preporučam da se u navedenim slučajevima pažljivo zagledate u neka od umjetničkih djela. Bit ću još određeniji – za prvi problem savjetujem Sugimotov »Sjevernoatlantski ocean«, za drugi »Fernanda Pessou« Richarda Serre, za treći sliku Jana Steena s likom žene u spavaonici koja skida čarapu, dok bih za četvrti problem preporučio budističku skulpturu« – ovako svoju ideju o umjetnosti kao terapiji objašnjava De Botton, koji je nedavno u suradnji s teoretičarem umjetnosti Johnom Armstrongom objavio knjigu »Art as Therapy«.

   – Sadašnji muzeji koncipirani su prema stoljećima i umjetničkim školama, što je odraz akademskih tradicija u kojima su educirani kustosi. Međutim, to nema mnogo veze s našim unutarnjim osjećajima i potrebama. U muzej kakav zamišljam na ulazu bi se nalazila mapa s temama koje nas obično zaokupljaju: posao, ljubav, obitelj, smrt, zajednica, status, tjeskoba. U dvorani ljubavi, na primjer, bilo bi izloženo Pisanovo djelo »Daphnis i Chloe«. Kroz takve tematske galerije umjetnost bi mogla služiti psihologiji na sličan način kao što je stoljećima služila teologiji. Religije su, naime, uvijek sadržavale tu psihoterapijsku dimenziju. Kršćanska umjetnost, primjerice, oduvijek je imala jasnu funkciju: približavanje Bogu i odvraćanje od poroka. Mnoge budističke skulpture imaju sličnu misiju: ohrabriti nas da postignemo unutarnji mir. Ovi primjeri mogli bi poslužiti kao inspiracija i potaknuti nas da tražimo više od umjetnosti našeg vremena. Kad bi galerije i muzeji bili organizirani na način koji sam predložio, one bi mogle postati neka vrsta ekvivalenta katedralama i crkvama u sekulariziranom društvu – osvrnuo se De Botton u članku za The Guardian. 

   Emotivni odnos

   Alain de Botton smatra i da razmišljajući previše, a osjećajući premalo, propuštamo pravo uživanje u umjetnosti. Prema njemu, pravu bit umjetnosti propuštaju i muzeji i galerije, koji uz umjetnička djela iznose suhoparne informacije o datumu nastanka, tehnici i dimenzijama rada. De Botton se suprotstavlja takvom rutinskom načinu na koji muzeji i galerije prezentiraju umjetnička djela publici, a smatra i da umjetnički establišment umanjuje važnost emocionalnog i psihološkog »čitanja« umjetničkih djela, premda su to glavni načini na koje ljudi zapravo doživljavaju umjetnost. Stav je Alaina de Bottona da bi trebalo početi upravo s emotivnim odnosom promatrača prema umjetničkom djelu.

    Kultura na recept

   Alain de Botton i John Armstrong interpretiraju umjetnička djela na drugačiji način, otkrivajući skrivene terapijske potencijale umjetnosti. U svojoj knjizi oni poznata djela rekontekstualiziraju i reinterpretiraju, a sve s ciljem da ponude rješenja za različita životna pitanja. Zanimljivo je da je prije nekoliko godina finski grad Turku kao slogan Europske prijestolnice kulture istaknuo »Kultura ti čini dobro«. Glavna tema bila je sreća, a domaćini su to objasnili time da ostatku Europe i svijeta žele poručiti da je kultura dobra za psihičko i fizičko zdravlje. Vođeni idejom da kultura ima važan utjecaj na mentalno i tjelesno zdravlje, osmišljen je neobičan program u okviru kojega su liječnici umjesto lijekova propisivali ulaznice za kulturna događanja kao dio tretmana svojih pacijenata. Liječnici su procjenjivali može li posjet kulturnom događaju koristiti pacijentu bilo kao dopunska ili čak nadomjesna terapija. I estonski Tallinn tada se bio fokusirao na vezu između zdravlja, znanosti i kulture. Tema sreće tako se iz priručnika za samopomoć i ženskih časopisa uvukla i u diskurs kulture.

   Do hrvatskog prijevoda knjige »Umjetnost kao terapija« još će trebati pričekati, a neke od objavljenih knjiga Alaina de Bottona u Hrvatskoj su »Kako vam Proust može promijeniti život«, »Umijeće putovanja«, »Ogledi o ljubavi«, »Seks, šoping i roman«, »Radosti i jadi rada«, a ove je godine u izdanju SysPrinta objavljena i njegova knjiga »Religija za ateiste«. Premda je knjiga pisana iz pera bezbožnika, De Botton pokušava povezati sekularnu kulturu u kakvoj danas živimo i mudrosti velikih, tisućljetnih religija. Ostavljajući po strani mističnu i natprirodnu dimenziju, razlaže mudrosti na kojima počivaju religije i traži im primjenu u suvremenom svijetu. Nedavno je Alain de Botton i gostovao u Hrvatskoj, izazvavši i određene kritike u pojedinim medijima. Kritičare njegova predavanja, djela, javni nastupi i brojni sljedbenici na društvenim mrežama podsjećaju na sektu i self-help literaturu. Na meti kritike našla se i De Bottonova povezanost s velikim korporacijama.