Izložba se odmiče od političkih poruka koje djela nose, fokusirajući se na utjecaj koji su politička uvjerenja imala na umjetničke procese
U britanskom muzeju Tate Liverpool otvorena je izložba »Art Turning Left/Umjetnost skreće ulijevo«, koja po prvi put istražuje na koji način su se »lijeve« vrijednosti i ideje odrazile na umjetnost u razdoblju od 1789. do 2013. godine.
Izravno sudjelovanje vizualnih umjetnika u političkim, društvenim i etičkim vrijednostima politike lijevog centra može se pratiti od Francuske revolucije nadalje, a neki od autora i grupa zastupljenih na izložbi su: Bertolt Brecht, Guy Debord, bosanskohercegovački konceptualni umjetnik Braco Dimitrijević, Walter Gropius, Guerrilla Girls, slovenski IRWIN, Mass Observation Movement, László Moholy-Nagy, William Morris, OSPAAAL, Liubov Popova, Alexandr Rodchenko, Taller de Gráfica Popular, Tim Rollins and K. O. S., Martha Rosler, Allan Sekula, Situationist International, Piero Simondo, Humphrey Spender, Gunta Stölz, Robert Wattis, Dong Zhengyi, Li Zhenhua, Yao Zhongxin, sarajevska umjetnička grupa »Zvono«…
Otpor i pobuna
Usporedno s izložbom, u Tateu Liverpool može se vidjeti i dokumentacija vezana uz društveni eksperiment danskog umjetnika Pallea Nielsena pod nazivom »The Model – A Model for a Qualitative Society« iz 1968. Umjetnik je za potrebe projekta Muzej moderne umjetnosti u Stockholmu pretvorio u avanturistički zabavni park za djecu. Mjesec dana njegov »Model kvalitativnog društva« nudio je prostor rezerviran isključivo za djecu, bez nazočnosti roditelja ili edukatora. Projekt je vezan uz utopijsku ideju samoorganiziranog društva koje potiče osobne slobode i suradnju među pojedincima. Izložbu prate i brojna predavanja i radionice.
Izložba »Umjetnost skreće ulijevo« nameće pitanje zašto se ovakva tema javlja upravo danas i kakvo je značenje ljevice u kontekstu brutalnog neoliberalnog kapitalizma i opće krize u svijetu? U razgovoru objavljenom u »Nacionalu« prošle godine jedan od mogućih odgovora dao je Dalibor Martinis, najpoznatiji hrvatski transmedijalni umjetnik. Na novinarsko pitanje što je danas ostalo od ljevičarskih ideja koje je zastupala Martinisova generacija, umjetnik je odgovorio: »Uvjeren sam da lijeve ideje i danas imaju smisla. U današnjem svijetu nužno je lijevo mišljenje jer ono jedino otvara prostor unutar kojeg se može dogoditi promjena. Društvo ne ide, kao što se mislilo, prema humanijem i ljepšem svijetu, nego je prevladao princip surovog kapitalizma. No treba uložiti puno truda da se ta lijeva misao stalno regenerira i revitalizira u novim okolnostima jer se na stare više ne može primijeniti… Oduvijek me privlačila ideja otpora i pobune, ali nastojim da u mom radu ne bude u prvom planu moja ideološka ili politička opredijeljenost. Ne opredjeljujem se za neki rad zbog svog ideološkog stajališta« – objasnio je Dalibor Martinis.
Recentna izložba u Tateu Liverpool iznova otvara pitanje »lijevog« u umjetnosti, na što se onda nadovezuje protupitanje: što je onda »desno« u umjetnosti? Za odgovor na to pitanje trebalo bi postaviti još jednu izložbu. Sa sociološkog stajališta Rudi Supek jasno razlikuje mentalitet »desničara« i »ljevičara«. Prema njemu, autoritativna svijest u pojedincu stvara više konzervativne karaktere, a humanistička svijest revolucionarne karaktere. Supek u napredno orijentirane pojedince svrstava ljevičare. Za razliku od desničara koji su podložni patrijarhalnom autoritetu, ljevičari zagovaraju slobode koje dajemo pojedincu, pa tako i seksualne, dok ih desničari ograničavaju. Ljevičari su skloni internacionalizmu i kozmopolitizmu, a desničari etničkim granicama i nacionalizmu. Premda ovakve podjele zvuče stereotipno i pojednostavljeno, one funkcioniraju i na planu umjetnosti. Naravno, kad je u pitanju umjetnost, ona ne bi trebala biti ni »lijeva« ni »desna«, već prije svega kvalitetna.
Sukob na ljevici
U prošlosti, valja podsjetiti, umjetničko stvaralaštvo u drugoj polovici 1920-ih godina obilježilo je okupljanje lijevih pisaca oko dviju literarnih estetika – socijalne literature i nadrealizma (izvor: Krležijana). U tom periodu pojavljuju se organizirani pokušaji objedinjavanja europskih lijevih skupina pisaca po uzoru na »proletersku književnost« u SSSR-u. U Moskvi je 1927. organizirana Prva međunarodna konferencija revolucionarnih pisaca; potom se osnivaju u pojedinim zemljama i nacionalne organizacije revolucionarnih pisaca po uzoru na RAPP (Rusku asocijaciju proleterskih pisaca). Zbog utjecaja tih organiziranih tendencija avangardistički usmjerena poezija prestaje biti dominantni žanr lijeve književnosti, a sve je naglašenija uloga društveno-kritičke proze.