Gordana Nuhanovića, uz njegove romane i zbirke priča, znamo iz emisije »Knjiga ili život« koja je ove sezone – kako kaže – šaptom pala u redizajnu programa javne televizije. Ipak, sam nije time osobito začuđen: kod nas je teško napraviti zanimljivu, dinamičnu emisiju o knjigama jer previše je tu taština, interesnih skupina koje te u startu guše čim pokušaš biti nešto malo više kritičan ili »samo svoj«.

  Upravo se taštinama i interesnim skupinama Nuhanović bavi u svome novom romanu »Agenti kulture« koji tematizira našu kulturnu stvarnost, prije svega onu festivalsku, prema kojoj se autor u romanu odnosi na satiričan, duhovit način. Ova je knjiga, objavljena u »Algoritmu«, izravan povod razgovoru u kojemu smo propitivali smisao kritike i subverzije u današnjem društvu i tražili uzroke nestajanju humora iz književnosti i filma.

  Koliko je Vaših iskustava, stečenih kroz dugogodišnji staž televizijskog novinara kulture, utkano u roman »Agenti kulture«?

  – U maloj kulturi kao što je naša, gdje se svi više manje znaju, autor je uvijek pod prismotrom; primjera radi, glavni lik mog prošlog romana »Vjerojatno zauvijek« obilježen je raspadom svoga braka. Suvišno je reći da su me svi, kao autora, već vidjeli razvedenoga. Čak su i mog tatu presretali ljudi i sućutno ga ispitivali je li moguće da sam otišao od žene? Kako su to podnijela djeca? A zapravo su slušali kritiku romana na radiju.

   Kraljica strahova

Za razliku od prošloga, roman »Agenti kulture« pripovijeda o pokušaju organizacije jednog festivala kulture u malom, srednje-dalmatinskom mjestu. Kao glavni likovi u »Agentima« su dvoje organizatora iz metropole koji dolaze iz kulturnog miljea, a na obalu kreću s ambicioznim umjetničkim programom. Na terenu, na licu mjesta, mnoge su stvari drugačije nego što su se činile iz bjelokosne, zagrebačke optike. Pri tome nisam inzistirao na opreci ruralno-urbano, sjever-jug, koja je već toliko zlorabljena u našoj književnosti i po raznim tv-serijama da mi, iskreno, ide na živce. Zato sam naglasak stavio na jednu od glavnih boljki naše kulture, na afektiranje i snobizam, na medijsko napuhavanje lažnih veličina i međusobnu netrpeljivost protagonista kulture što, uzevši sve zajedno, tvori tragikomičnu strana romana.

  No, poseban sastojak priči daje strah od dosade na festivalu.

  – To je kraljica svih festivalskih strahova zbog koje organizatori drhte u tišini svojih apartmana. Loš program još možeš nekako opravdati, ali dosadu ne. Mora se dogoditi neki eksces, barem preljub, zbog kojeg će se festival pamtiti među sudionicima, nešto što čuči onkraj kulture. Eto, to je ono što sam zapazio tokom godina bavljenja kulturom, ali ne toliko kao televizijski novinar (jer se i ne smatram takvim), nego kao pisac, pa i sudionik i organizator nekih festivala.  

  U posljednje vrijeme vlada inflacija kulturnih festivala – što mislite o njima, ostvaruju li svoju funkciju, čime su Vas, kao tema, zaintrigirali?

  – Mene je toj temi privukla mogućnost za jednu satiričnu repliku našoj sredini u kojoj svaka gesta, koliko god bila mizerna, ako ima dobar imidž može proći kao vrhunsko ostvarenje. Naravno, u tome najveću ulogu imaju mainstream mediji koji su prestali biti mjesta gdje se plasiraju i bistre informacije – oni više ne izvještavaju o događajima ako nemaju interesa u njemu ili ako nisu sponzori. Radi se o tome da se na besraman način nameću favoriti pojedinog kartela, pri čemu se zapravo gubi smisao njihovog postojanja pod imenom »medij« ili »novina«. Ali, dobro, to je tako.

  Što se festivala kulture tiče, oni imaju svoje žestoke kritičare koji upozoravaju na festivalizaciju, odnosno trivijalizaciju kulture, kao i na novi tip publike koji je stvoren na Zapadu, a to je »homo festivus«, proaktivni turist koji želi konzumirati tobože autentičnu kulturu lokalne zajednice u kojoj se kupa i sunča. Zato i nastaju sela koja izgledaju tradicionalnije od tradicionalnih sela, a iz povijesti se uzima ono što bi moglo biti atraktivno i zabavno.

  Što o tome reći osim da se radi o velikom potencijalu za zajebanciju, bilo u književnom ili filmskom obliku. Mi smo, kao zemlja, zapravo tek zagrizli u tu vrstu turizma i svake će godine biti sve zabavnije gledati čega su se dosjetili naši lucidni turistički radnici.

  Na ovogodišnjoj dodjeli T-portalove nagrade za roman Igor Mandić decidirano je izjavio kako Hrvatskoj nasušno fali humorističke, svježe proze… Slažete li se s njime? Koliko vam humor znači u pisanju i kakvu vrstu humora volite?

  – Odrastao sam u Vinkovcima, u gradu gdje se jako cijenio crni humor. Poznavao sam ekipu koja je organizirala gledanja »Balkanskog špijuna«. Prije projekcije, podijelili bi si uloge i onda pustili film bez tona. Koliko znam, kada bi bili baš jako utrenirani, mogli su bez većih pogrešaka dotjerati gotovo do kraja filma. Bilo je kafića gdje je non stop trajala stand-up komedija, od podne do ponoći, puno prije no što su nam Amerikanci otkrili taj žanr. Ta atmosfera vjerojatno je i na meni ostavila traga tako da se uglavnom zezam.

Kritika kao poza

Koliko ima humora u našoj književnosti? Ima nešto prvoloptaškog, vicastog humora kod nekih autora, ali naša je književnost uvijek željela držati visoki stil. Pogledajmo sve te visokoparne, užasno ozbiljne i duboko plačljive teme pune jada i nesreća kojima vrvi naša suvremena književnost, a pogotovo film. Ove godine sam u Puli odgledao sve naše filmove: tolika razina nesreće i tjeskobe kao u tim filmovima valjda ne postoji ni u duševnoj bolnici. Zato je Mandić vjerojatno u pravu.  

  U romanu vaš glavni junak Martini, održavajući predavanje iz kreativnog pisanja, polaznicima na dnevni red stavlja teme: »Zašto druženja s kolegama uništavaju pisca?« i »Kako postati društveno subverzivni pisac i nikom se ne zamjeriti?« te »Što odgovoriti na novinarsko pitanje: o čemu govori vaš novi roman?« Koji su vaši odgovori na to?

  – To su upravo neka od pitanja koja se provlače kroz roman. Evo, uzmimo subverziju: danas svatko tko napadne Crkvu uvjeren je da je jako subverzivan. To je u jednom dijelu kazališne, filmske i književne produkcije postala neka karta za ulazak u krug tobožnjih kritičara društva. A zapravo je smiješno. Što znači danas istresti nekakav teret uvreda na falocentrično, plemensko poimanje života? Ne znači puno više od poze. Pritom ne mislim da Crkvu ne treba kritizirati, ali to je kao udarati po nečemu što je u zalasku.

Pokret otpora

  – Nisam baš miljenik ministarstva, ne idem u Frankfurt ili Leipzig. Uvijek se nađe netko tko je zaslužniji i u taj čas neophodniji na tim lokacijama gdje se odlučno promovira nacionalna književnost. Nažalost, kao promatrač često sam viđao pisce koji su s jednom zbirčicom (i to vrlo prosječnom) prošli pola svijeta, naravno, na račun poreznih obveznika. Prije sam mislio da se radi o zabuni, no s vremenom sam shvatio da postoje miljenici, kao što postoje štreberi u školi, oni simpatični i poslušni autori koji će znati vratiti uslugu kada za to dođe vrijeme. Dakle, sve je to u domeni one Castelsove ideje o umreženom društvu, naravno, komentiramo li je u parodijskom ključu.

  Sudjelovali ste u akciji »Pokret otpora« protiv uništavanja književnosti i pisaca. Kakvi su rezultati?

  – Neki rezultati su vidljivi, ali zasad samo pod mikroskopom. Dobra strana te inicijative je što su pisci, odnosno dio njih, pokazali da ne žele biti budale koje će dvije-tri godine pisati roman i za to od izdavača dobiti crkavicu ili tapšanje po ramenu. Mislim da su ta vremena ostala u devedesetima. Bilo je i onih koji su pomislili da pisci napadaju proračun, da žele svoj udio kolača u javnom novcu, ali je bit inicijative u postavljanju književne scene na nove osnove.

Knjiga »šaptom pade…«

Hrvatska televizija ukinula je jedinu emisiju za kulturu »Knjiga ili život« koju ste uređivali i vodili. Što mislite, hoće li se naći neko novo rješenje za tretman knjiga na HTV-u, ima li nekih planova? Je li pritisak kulturne javnosti na HTV urodio plodom – i koliko su Vam značile te reakcije? Što iz njih iščitavate?

  – Bosna šaptom pade… Nismo dobili nikakvo obrazloženje za micanje s programa, ispalo je da emisija o knjigama nije nužna, iako su istodobno postavljene nove emisije o dizajnu, novim medijima i slično. Dizajn je valjda važniji od književnosti, ne znam kako to drugačije iščitati.

  Reakcija povodom ukidanja je bilo i drago mi je zbog toga. Najsnažnije su došle od Hrvatskog društva pisaca i njegovog predsjednika Nikice Petkovića. Sve to još uvijek nije urodilo plodom. Ali, nešto si mislim, ako velemudri nogometni stručnjaci, ti novi retoričari, mogu zasjesti cijelu večer na programu i pri tome trkeljati do iznemoglosti, onda se valjda može pronaći i bijednih trideset minuta za knjigu.

  Kako bi po vama trebala izgledati zanimljiva emisija o knjigama koja bi privukla i šire gledateljstvo? Je li takva emisija uopće moguća u Hrvatskoj?

  – Moguća je, iako se nije lako nositi se s tolikom količinom ega. Uvijek su neke strukture nezadovoljne. Ako si previše kritičan, time dodatno potičeš krizu u kojoj je knjiga; ako hvališ onda si servilan prema izdavačima, a ako si svoj, kao što smo mi pokušavali biti, onda nikome nisi simpatičan i slično.

  Po mom mišljenju, emisija o knjigama, odnosno, o književnosti treba naći mjeru između teorije i populizma. Dakle, oni koji ne znaju, da nešto nauče, da ih ujedno zaintrigira i privuče, a pri tome da se ne zaglibi u stručni diskurs jer onda to postaje »zabava« za odabrane. Ako bi se postigao taj balans, uz sastojak humora i ležernosti, to bi onda bio pogodak.