– Iako slovensko-hrvatskog podrijetla, Drenig je snažnoga talijanskog uvjerenja, no ujedno pun optimizma i volje da zbližava obje kulture. O njemu je jedan sugrađanin i prijatelj slikovito rekao da nije bio most nego otok, jer je u svome nastojanju premošćivanja granica bio prilično osamljen. Unatoč neveliku opusu, Drenig postaje simbol i središnja ličnost kulturnih odnosa između Hrvata i Talijana u Rijeci u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća – osvrnuo se Ervin Dubrović. 

 Do Galicije i natrag

Francesco Drenig rođen je u Rijeci 1892. godine, a umro je u Fabrianu kod Ancone 1950. Njegov otac, Slovenac Franc Matijin Drenik, nakon Prvoga svjetskog rata postaje Francesco Drenig, kao i njegov sin. Majka Veronika Čop (Veronica Ciop) je iz Tršća, no rođena je u obližnjem Gerovu u Gorskom kotaru. Obitelj krajem 19. stoljeća živi u Rijeci. Sin Francesco Drenig polazio je mađarsku Trgovačku akademiju u Rijeci i stekao je diplomu za knjigovodstvo i trgovinu. Poslije završene škole radio je u Dalmatinskome trgovačkom društvu, a zatim u Gradskom tehničkom uredu. 

  Zbog pripadnosti udruženju »Giovine Fiume« i riječkom iredentističkom krugu, u ime kojega je 1913. sudjelovao u bombaškoj akciji na Guvernerovu palaču, uhićen je 1915. i odveden u internaciju u Mađarsku, zajedno s još 28 riječkih intelektualaca. Potom ga prebacuju na sjeverni front – u Galiciju. U austrougarskoj vojsci ostaje do listopada 1918. godine, a onda se vraća u Rijeku i odmah uključuje u Talijansko nacionalno vijeće. Nakon D’Annunzijeva dolaska pridružuje se i njegovim redovima, no ne više u vojničkoj ulozi nego kao propagandist. Za uspomenu dobiva Comandanteov fotografski portret s posvetom i »medagliu di Ronchi«. 

  Poslije razvojačenja i danuncijade nakratko je zaposlen u novinama »La Vedetta d’Italia«, a zatim je bio školski tajnik u Kraljevskoj tehničkoj školi nakon koje prelazi u Gradsku štedionicu. Radio je i kao revizor u više riječkih tvrtki. Kasnije se klonio izravnog političkog rada i bilo kakva angažmana te vrste, a u pismu Pieru Gobettiju, znamenitom antifašistu, novinaru i izdavaču iz Torina, napisanom 1925. godine, ističe da se divi njegovu otvorenom antifašizmu te da je i sâm republikanac. 

 Fotografski ciklus

Izložba u Muzeju grada Rijeke predstavlja Francesca Dreniga i kroz njegov umjetnički rad i djelovanje na planu kulture. Na izložbi se tako mogu vidjeti njegove fotografije – ciklus od osamnaest izabranih izložbenih povećanja, što ih je krajem 1990-ih na vidjelo iznio njegov sin Neri Drenig koji je očevu ostavštinu prenio u Rim. Nakon prvih impresionističkih radova, među fotografijama sačuvanim u Societa di Studi Fiumani u Rimu, tri su osnovne teme. Najprije se zainteresirao za naturalističke detalje – iz luke, s broda, iz rafinerije i s gradilišta; potom ga privlače slike svjetla i sjene (Prozori, Svjetla i sjene, Stube) te kućni i intimni ugođaji i pojedinosti (Djevojka, Portreti, Mrtva priroda, Jaja, Boca i čaša). 

  Kako navodi Ervin Dubrović, stječe se dojam da je Drenig svjesno i namjerno sačuvao tek odabrane radove koje je smatrao ključnima i za koje je držao da ga predstavljaju u najboljem svjetlu. Većina radova nastala je između 1934. i 1940. godine. 

  Drenigu se može pripisati još jedna važna uloga – on prvi u Rijeci piše o fotografiji s određenom sustavnošću i metodičnošću te je na putu da postane fotografski kritičar. Zanimljivo je da je sve što je napisao uporno potpisivao pseudonimom Bruno Neri, osim fotografija koje potpisuje pravim imenom i prezimenom. Dubrović zaključuje da bi to mogao biti iskaz samosvijesti i ponosa ili barem zadovoljstva vlastitim radovima. 

 Umjetnička aktivnost

Prevodilačku i umjetničku aktivnost Drenig razvija početkom dvadesetih godina. Napisao je svega tri vlastite pjesme, a u svom pjesničkom i prevodilačkom radu također se potpisuje kao Bruno Neri. Ipak, ostat će najpoznatiji kao pokretač riječkih časopisa »La Fiumanella« (1921) i »Delta« (1923-1925). Uz živu suradnju u riječkim časopisima, Drenig je uglavnom prijevodima surađivao i s drugim talijanskim kulturnim časopisima i revijama. Najčešće je prevodio hrvatske, srpske i slovenske pjesnike. U njegovu su prijevodu od 1921. objavljeni Janko Polić Kamov, Fran Mažuranić, Miroslav Krleža, Gustav Krklec, Ivo Vojnović, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Ivan Cankar i mnogi drugi. Prevodio je i s ruskoga i češkoga. 

  Na izložbi se, između ostalog, mogu vidjeti i Drenigova pisma upućena Rikardu Kataliniću Jeretovu. U jednom od pisama Drenig najavljuje pokretanje »Delte« te moli Katalinića za što više informacija o hrvatskim piscima. 

  Krajem dvadesetih godina Drenig se zbližio s grupom mladih riječkih umjetnika, tek pristiglih s umjetničkih akademija. Među njima su Romolo Venucci, Ladislao de Gauss, Miranda Raicich, Maria Arnold, Anita Antoniazzo… Vremenom su radovi i ova grupa umjetnika nazivani avangardom, na izložbama su njihovi radovi bili izdvajani od ostalih zbog različitog pristupa te nagnuća pojedinaca drugom futurizmu i apstrakciji. 

  Mladi umjetnici okupljali su se u knjižari »Hromatka« na Korzu, a među njima isticala se figura Francesca Dreniga – središnje figure i promicatelja u ulozi likovnog kritičara, koji ih je bodrio i zagovarao te u novinama »La Vedetta d’Italia« pisao prikaze o umjetničkim izložbama. Posljednjih predratnih godina Drenig se uključuje u rad nove revije za književnost i umjetnost »Termini«, osnovane krajem 1936. godine. 

  Iako ratne godine Francesco Drenig proživljava u Rijeci ne baveći se javnom djelatnošću i ne uključujući se u politička i ratna previranja, nove mu se prilike nisu svidjele pa se, poput brojnih sunarodnjaka, odlučuje na odlazak. Rodni grad napušta u proljeće 1947. i odlazi u Fabriano kraj Ancone gdje također radi u Štedionici i druži se s drugim riječkim iseljenicima, no nije mu preostalo još puno godina života…