Okrugli stol o predstavi ali i na temu političkog kazališta, koji je izravno išao u Treći program nacionalnog radija, novum je Međunarodnog festivala malih scena, a održan je nakon beogradske predstave »Pedeset udaraca« Ateljea 212. 

   Glumci su govorili o radionicama s redateljicom Anom Grigorović na kojima su se susreli s temom seksualnog zlostavljanja djece i liječenja batinanjem – sve pod okriljem Srpske pravoslavne crkve – s podacima koji su bili poznati javnosti, ali zbog delikta nitko nije odgovarao. Pa ni onda kada su »liječnja« imala smrtni ishod! 

   Tema je zaintrigirala mlade glumce i redateljicu, ne samo sa stanovišta zločina iza kojeg nije uslijedila kazna, već i iz očišta javnosti – svakog pojedinca koji je za zločine znao iz medija, a nije osjetio da ga se tiču! 

   – Čin prešućivanja postao nam je važan. U radionicama smo raspravljali o temi vjere, odgoja i odrastanja u vjeri, ali i manipulaciji i deliktima koji se pod krinkom vjere događaju. Svi smo pripadnici iste generacije, dakle odrastali smo pod istim uvjetima i dolazimo iz obitelji slična backgrounda. Ipak smo se na radionicama sukobljavali, svađali, željeli razumjeti problem, ali ne sa svog stanovišta, već sa suprotne strane. Željeli smo osuditi delikt i shvatiti problem nemogućnosti osude… znajući samo da je svijest građana na tu temu – vrlo upitna. 

   Dok guramo zlostavljanje pod tepih – mi ga podržavamo. I ono će se i dalje događati. Ako smo se ovom predstavom pomakli i milimetar u osvješćivanju javnosti, onda je naš trud opravdan, rekli su beogradski glumci nakon predstave, koju je publika ocijenila s 4.39

Poznato je i da je Srpska pravoslavna crkva zataškavala slučajeve pedofilije među svojim svećenstvom. Vladiku Pahomija iz Vranja i igumana manastira Hopovo Ilariona žrtve pedofilije optužile su za zlostavljanje, ali SPC i srbijansko pravosuđe učinili su sve da svećenici ostanu nekažnjeni. Redateljica predstave »Pedeset udaraca« Ana Grigorović i dramaturginja Vanja Nikolić povezale su ova dva slučaja, ne problematizirajući samo zločine iz crkvenih redova, nego i zahvativši i širi problem vjere i vjerovanja. 

   Na posve ogoljenoj pozornici glumci se u uvodnom prizoru predstavljaju kao privatna lica, govoreći o svojim religijskim uvjerenjima, poimanju vjere, formalnim razlozima odlaženja u crkvu ili pak neodlaženju. Zatim ulaze u svoje likove, koji u ispovjednom tonu postupno razotkrivaju potisnutu traumu koju im je nanio lokalni svećenik pedofil. U spoju fikcionalnog i dokumentarnog ovaj slučaj povezuje se s primjerom zlostavljanja u kojima se ovisnici »liječe« brutalnim premlaćivanjem. 

Zločini bez kazne

U ovom komadu ključan je lik majke, koja se nikako ne može suočiti s istinom da su joj sinovi žrtve svećenika pedofila i koja autoritet crkve nikada ne dovodi u pitanje. Predstava postavlja i pitanje institucionalizirane pravde, koja pod utjecajem politike i crkve ovakve slučajeve na kraju najčešće prepušta zaboravu, a zločinci ne bivaju kažnjeni. 

   S ovom teškom i mučnom tematikom redateljica Ana Grigorović suočava gledatelje u posve reduciranom režijskom postupku, koristeći samo reflektore i snimke koje svjedoče o slučajevima pedofilije i nasilja pravoslavnog svećenstva. Mladi glumci Marko Janketić, Milan Marić, Tanja Petrović, Dejan Dedić i Jakov Jevtović utjelovili su traumatizirane pojedince, koji u završnom prizoru iznova odlaze u crkvu i tiho mole. Kraj se može shvatiti dvojako – ili kao ironijski komentar ili kao neodustajanje od vjere unatoč užasnim stvarima koje su se dogodile, jer vjera sama po sebi nije ni dobra ni zla, nego je problem u moralno upitnim pojedincima u crkvenim redovima. Iznimno je važno da se o ovoj temi progovara, a još bi bilo važnije da se zločinci i sankcioniraju.