Drama »Kreket« (The Frog Prince, 1985) Davida Mameta mala je stilska vježba, bliska Šoljanovoj »Romanci o tri ljubavi«, na temu samodopadnog princa koji odjednom gubi sve svoje dvorske privilegije jer mu čarobnica želi održati lekciju iz (manjka) velikodušnosti.

Pretvoren u žabu, princ mora dobiti poljubac istinske ljubavi, pri tom gubeći zaručnicu, slugu koji mu je ujedno i jedini prijatelj te svu imovinu. 

   U režiji Renea Medvešeka, domaća recesija uz pomoć Mametova dramoleta prevedena je na jezik bajke, nudeći nam problem ovrha, naglog siromašenja, totalitarne države u kojoj već i samo spominjanje okrutnosti vladajajuće Patricije može dovesti do gubitka glave. 

   Princa igra zaigrani, vedri te pojačano humorno lakomisleni Luka Dragić, dobru mljekaricu i surovu čarobnicu na scenu donosi neodoljivo dobrostiva glumačka debitantica Mia Anočić Valentić, dok privrženog slugu utjelovljuje pojačano naivni Ivan Grčić. Na pozornici je i kontekstualno neobično izmješten, ali zato veoma performerski sugestivan blues glazbenik Adam Semijalac, poznatiji kao Bebe Na Vole. 

  Dva princa

Naglasak uprizorenja upravo je na terapijskoj snazi nevinosti, odnosno na pokušaju da se i glumom i glazbom, kao i jednostavnošću zaista iznimno ljupke i evokativne scenografije Tanje Lacko (pomične kvačice na grančicama u tamnozelenim vazama kao »prostor šume«) te kostimografije Milene Medvešek postigne situacija »prije pada« u blato iskustva; prije pristanka na bijednu zaradu od svekolike korupcije. Predstava nema dramaturga, dakle nevinost ide ruku pod ruku s naivnošću ili izbjegavanjem dubljeg promišljanja scenske situacije, zbog čega je rezultat dopadljiv, ali ujedno sklon generalizacijama te povremeno spomenarskoj sentimentalnosti. 

   No veoma je važno istaknuti da upravo Medvešekova otvorenost »naivnoj« i neiskusnoj publici postiže oduševljeno gledateljsko prepoznavanje bajkovitih elemenata i lako prepuštanje glazbi, zbog čega je predstava praćena i toplim smijehom kao reakcijom na glumce i aplauzima upućenima Adamu Semijalcu na relativno pobunjeničkoj, ali i prilično »samodostatnoj« gitari. Kao da se pod princem uprizorenja ne misli samo na lik Luke Dragića, nego i na ovu energičnu, tehnički iznimno vještu, pa opet iz domaćeg konteksta namjerno i višestruko prkosno izoliranu korijensku blues glazbu, koja evidentno ne pripada ni jeziku ni običajnom iskustvu ovdašnje publike, ali simulira »neposrednost« i ogorčenost neke zamišljene američke margine. 

   Utoliko je performerski vrlo senzibilnom te politički naglašeno nezavisnom gitarističkom princu Semijalcu intenzitet uspostavljenog kontakta s publikom sigurno važno iskustvo izlaska iz poznatog terena relativno uskog kruga glazbene gerile u zonu bitno jače komunikativnosti sa znatno raznovrsnijom publikom. Naglašavam da mnoge kompleksne i učene predstave nipošto nisu u stanju izazvati ovakvu prisnost identifikacije kakvu stvara nepretenciozni »Kreket«, tematizirajući manjak altruizma i borbu za neku mjeru nesebičnosti, kao i nesnobovske ravnopravnosti kvačica i cvijeća, udaljenih glazbenih stilova i aktualnih publika, iskusnih glumaca i debitanata. Posebno je zanimljivo Medvešekovo čitanje Mameta kroz figure dvaju veoma različitih, ali slično gordih i izoliranih scenskih prinčeva, pozivajući na ukidanje svake »nadmoćne« pozicije u korist kontakta. 

  Kamo ide Scena Gorica?

Kako je riječ o produkciji Teatra Exit i Scene 10410 u Velikoj Gorici, značajno je zapisati da nam se nakon velikogoričke premijere obratila ravnateljica Barbara Grđan Odrčić, izlazeći pred publiku i ističući lokalpatriotske dimenzije uprizorenja (činjenicu da je Rene Medvešek rođen u Velikoj Gorici) te čak čestitajući publici nadolazeći vjerski praznik, što je djelovalo neumjesno na sekularnoj pozornici te stvorilo pomalo otužno ozračje lokalne, vjerski intonirane priredbe. 

   Ni činjenica da je za umjetničku voditeljicu iste scene nedavno imenovana glumica Ines Bojanić ne ulijeva povjerenje. Bojanić je u nastupnim izjavama ponudila tako oskudnu kazališnu viziju i obratila se publici tako kolokvijalnim frazicama (bližima rubrici »spektakl« nego rubrici »kultura«), da se zbilja moramo zapitati koje su to konceptualne, autorske i organizacijske kvalifikacije zaslužne za njezino stupanje na mjesto umjetničke voditeljice jedne scene. Pogotovo nakon Senke Bulić, koja je plijenila i redateljskim i glumačkim iskustvom i jasno artikuliranim repertoarnim stavovima. Moj je dojam da se kazalište Velike Gorice izrazito provincijalizira – i to nakon što je za mandata Senke Bulić bilo u samom središtu umjetničke Hrvatske. 

   »Kreket« je, zaključno, ispraćen veoma naklonim reakcijama velikogoričke publike, potvrđujući da umirujući tonovi i vedro intonirana, terapijska kazališna igra u ovom trenutku nasušno trebaju politički traumatiziranim gledateljima, diskretno radeći na njihovu odstrašivanju i zagovaranju solidarnosti. Na tom je scenskom poslu stvaranja mikroklime ljudske topline Rene Medvešek uistinu potvrđeni majstor.