Ne želim snimati ružne stvari, samo ono što unosi mir i ljepotu. Loših stvari imamo dosta na televiziji i u medijima koji su puni kriminala i ratova. Mnogo putujem i svaki put kad sam na aerodromu promatraju me kao da sam delinkvent, terorist, trgovac drogom ili ljudima. Više nas ne doživljavaju kao ljudska bića. Svi su puni negativnosti...
U organizaciji Generalnog konzulata Italije u Rijeci u riječkom Državnom arhivu sutra u 19 sati bit će otvorena izložba »3×3«. Na ovoj izložbi predstavljaju se trojica fotografa – Daniel Maccagnan Ferri iz Italije te Riječani Rino Gropuzzo i Egon Hreljanović.
Talijanski fotograf Daniel Maccagnan Ferri ujedno je i gost Rezidencije »Kamov«, što je dodatni povod za razgovor. Rođen je u Milanu 1955. godine. Diplomirao je arhitekturu 1980., nakon čega ga strast za audiovizualnom umjetnošću odvodi u SAD i Venezuelu gdje se usavršava i nastavlja obrazovanje. Tijekom godina živi i radi u Caracasu, obnašajući visokopozicionirane funkcije u području audiovizualne produkcije pri nacionalnoj televizijskoj mreži (RCTV), Radiju Caracas i tamošnjem dnevnom listu.
Život u Amazoniji
Dobitnik je nekoliko međunarodnih priznanja i nagrada za svoj rad. U središtu njegova fotografskog stvaralaštva uvijek je čovjek, te njegov odnos s prostorom, tradicijama i kulturom. Upravo je toj tematici posvetio mnoge fotografske projekte vezane za različite etničke skupine Amazonije, što će vidjeti i publika u Rijeci.
Kako je došlo do vašeg odlaska iz Italije u Venezuelu? – Ja sam dijete emigranata. Moj je otac nakon rata u potrazi za poslom iz Italije otišao u Venezuelu. Kasnije je poveo mene i brata. Ostali smo neko vrijeme, a onda se vratili u Italiju kako bih studirao. Danas živim između Italije i Venezuele. Imam dvije domovine i dvije putovnice. Moja majka i svi moji rođaci žive u Italiji. U Venezueli više nemam rođaka, a brat je u Kanadi. Nekoliko mjeseci godišnje provodim u Italiji, ostatak u Venezueli, a između toga putujem u Indiju, Nepal i druge zemlje, uglavnom zbog fotografiranja. Sada sam prvi put u Hrvatskoj. Sviđa mi se Rijeka, a naročito more.
Ovim povodom generalni konzul Italije u Rijeci Renato Cianfarani ističe da je posebno zahvalan Gradu Rijeci na uvrštenju rada talijanskog fotografa Daniela Maccagnana Ferrija u Rezidenciju Kamov. – Upravo je ta inicijativa pružila priliku prikazati publici ovu skupnu izložbu, u kojoj se umjetničkom izražaju Ferrija pridružuju iskustva dvojice fotografa čija djela govore o ovim prostorima: Rina Gropuzza i Egona Hreljanovića. Obojica su vrlo cijenjeni zbog njihove kreativnosti i umijeća prenošenja emocija umjetničkom fotografijom. Rino Gropuzzo ovoga se puta predstavlja jednom živopisnom izložbom, veselih boja, u kojoj detalje biljnog svijeta, poput cvijeća, stabljika i drveća veže zajednički nazivnik vertikalnosti. Egon Hreljanović izložit će svoja »Jedra«, uz riječi: »Mojim se jedrima ne plovi, do prve hridi najdalje ćete stići. Ali u igri oblika bezbrojnih kombinacija mašta će vas odvesti do najudaljenijih svjetova«.
Je li bilo teško fotografirati amazonska plemena? – S etničkim skupinama Amazonije prvi put sam se susreo zahvaljujući talijanskom redovniku, ocu Cocu, koji mi je pokazao fotografije tih plemena. Bio sam impresioniran jer ih prije nikad nisam vidio. Kako sam za televiziju radio dokumentarce, to mi je omogućilo da usput i fotografiram amazonska plemena. Zahvaljujući televiziji i mogao sam doći do tih često nedostupnih mjesta, živjeti s tim ljudima i jesti s njima. Inače nije lako ući. Mnogo je prepreka koje treba svladati. Kad se stigne u jedno takvo selo, najprije se mora razgovarati s vođom plemena, a zatim i sa šamanom. Oni odlučuju o tome koga će pustiti u svoje selo.
Kako ste se sporazumijavali? – Imao sam prevoditelja. Nitko u tim plemenima ne govori španjolski. Oni imaju svoje jezike. Postoji, primjerice, idiom »piaroa« kojem nije pozato podrijetlo. To je ostao misterij.
Što ste naučili od tih ljudi? – Mnogo toga. Mi smo se udaljili od jednostavnih stvari, živimo prebrzo i frenetično. Ne kažem da bi se trebali vratiti u primitivna vremena, ali bismo morali naći naše korijene i biti prirodniji. Previše ovisimo o egu i o onome što posjedujemo. Na ruci nosimo skupe satove, a u Amazoniji nam oni nisu potrebni i ne služe ničemu. Osim toga, izgubili smo i sposobnost komunikacije s duhovima. Dok sam živio s amazonskim plemenima uvidio sam da to funkcionira. Ne znam kako, ali djeluje. Ti ljudi razvili su i drugačiji tip medicine. Mi smo se, za razliku od njih, udaljili od prirode i često ne razumijemo da biljke i životinje imaju svoju energiju.
Kako je koncipirana vaša izložba u Rijeci? – Izložba »Peonia – Yopo i Yare« podijeljena je u tri dijela. U središtu prvog dijela je peonija. Njeno sjeme šamani koriste u medicinske svrhe, a upotrebljava se i za dekoraciju odjeće te za rituale. Drugi dio izložbe posvećen je drevnoj tradiciji, koja je nastala u vrijeme velike suše. Ljudi su se obraćali Kristu da im da kišu i spasi usjeve, a u znak zahvalnosti svake godine prisjećaju se da je Dobro pobijedilo Zlo. Ova tradicija obilježava se tako što demoni, koji utjelovljuju Zlo, uz bubnjeve plešu tijekom cijelog dana, a onda ulaze u crkvu i na koljenima padaju pred Kristom čime se simbolički označava pobjeda Dobra nad Zlim. U trećem dijelu izložbe mogu se vidjeti fotografije sinova onih iz prvog dijela. To je generacija koja je počela živjeti u gradu.
Zašto je u kontekstu globalizacije važno očuvati identitet tih etničkih skupina? – Za to postoje dva razloga – jedan je važan meni, a drugi tim ljudima. Latinska Amerika ima mnoge etničke skupine. Svako mjesto ima svoje tradicije i ne dopušta da one izumru. Ondje je tradicija iznimno važna. Ona je sastavni dio života i način da se prevlada siromaštvo. Rituali ovim ljudima daju duhovnu snagu. Za mene je to povratak korijenima.
Plemena će opstati
Bojite li se da bi ta plemena ipak jednoga dana mogla nestati? – Ne vjerujem da će se to dogoditi. Latinska Amerika jako je različita od Europe. Plemenima u Amazoniji tradicija je naprosto u krvi. Neka plemena teško je i naći, a ima i takvih koja i ne znaju da mi postojimo. Oni žive kao u raju. Nemaju ni telefon, ni televiziju, ni frižider, ni struju… Ne posjeduju novac. Imaju samo zvijezde iznad sebe i rijeku. Ništa drugo im nije potrebno. Oni ne znaju ni što je strah. Kad bi došli živjeti u grad, ne bi se snašli. Nisu im poznati naši poslovi, a čak i ne jedu hranu koju mi jedemo.
Radite li na nečemu novom? – Ne želim snimati ružne stvari, samo ono što unosi mir i ljepotu. Želim se baviti lijepim stvarima. Loših stvari imamo dosta na televiziji i u medijima koji su puni kriminala i ratova. U medijima vlada pravilo da je samo loša vijest dobra vijest. Naše glave pune su negativnih misli. Mnogo putujem i svaki put kad sam na aerodromu promatraju me kao da sam delinkvent, terorist, trgovac drogom ili ljudima. Više nas ne doživljavaju kao ljudska bića. Svi su puni negativnosti. Einstein je govorio da je svemir misao. Takva su i amazonska plemena. Ti ljudi ne govore mnogo. Oni su čista misao.
