Velike operne kuće imaju skupe produkcije, ali to ne znači da zadovoljavaju ideju skladatelja i libretista. U riječkom se »Faustu« vidi dobro vođena ideja, a to otvara mogućnost pjevačima za kreaciju likova
Giorgia Suriana u Rijeci smo gledali posljednji put ljeta 2005., u Mozartovoj operi »Cosi fan tutte«, na Trgu riječke rezolucije. Predstavu je režirao Krešimir Dolenčić, a Giorgio Surian je stigao na posljednje probe izravno iz Japana. I ostvario ulogu koju pamtim do danas!
Ovih dana na riječkoj sceni on pjeva ključnu rolu u Gounodovom »Faustu« – Mefisto spada među najveće izazove basovskog repertoara – ponovo u režiji Krešimira Dolenčića. Premijera je večeras i to je povod ovom susretu, s umjetnikom koji je stalni gost najvećih svjetskih pozornica.
Dobro vođena ideja
Jeste li uzbuđeni što ćete ponovo nastupiti pred riječkom publikom? – pitanje je kojim počinjemo razgovor.– Naravno da sam uzbuđen. U Rijeci, gdje sam rođen i na pozornici na kojoj sam debitirao s 22 godine, nisam nastupao posljednjih desetak godina i bilo bi mi drago ponovo ostaviti dobar dojam. Čitav sam život proveo na inozemnim scenama – od milanske La Scale preko Covent Gardena i Metropolitana do Tokija – a onda sam se poželio vratiti ili barem približiti mjestu gdje je sve počelo. Jer, tek u tom okruženju osjećam se zaista dobro. Zagreb mi je pružio taj osjećaj doma, to je sredina u kojoj sam posljednjih godina stacioniran, predajem na Muzičkoj akademiji i igram u repertoaru Opere HNK-a, a ostaje mi i dalje vremena da zadržim inozemne angažmane, kojih je još uvijek mnogo.
Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji profesor ste pjevačke klase, koju jako podržavate – priređujete s njima i ljetne koncerte u Istri!– Ima nekoliko ljudi koji pokazuju izrazite sposobnosti i ja ih nastojim podržati u budućoj karijeri. To je u prvom redu bariton Leon Košavić, koji s 22 godine već pjeva značajne role, ali i sopranistica Ilijana Korać, koju pokušavam povezati s frankfurtskom opernom kućom i njemačkim agentom. U klasi je bio i Matija Mejić, koji je sad u Autriji.
Uz kćerku glumicu i pjevačicu Leonoru, imate i dva sina koja se bave opernim pjevanjem. – Giorgio je bariton, po profesiji daleko od glazbe, ali bi volio biti pjevač i on je moj »privatni student«. A Stefano je tenor u mojoj klasi na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Osim ozbiljnog rada na tehnici, mi priređujemo obiteljske koncerte zabavnog karaktera – od operete i mjuzikla do opernog repertoara – s kojima smo imali velikog uspjeha. Mislim da obojica imaju predispoziciju za scenu, a ja im nastojim pomoći u tome. Dok me žele slušati.
Ovog mjeseca pjevali ste s velikim uspjehom Scarpiju u zagrebačkoj predstavi »Tosca« i odmah nastavili s probama u riječkom »Faustu«. – A u međuvremenu sam pjevao u predstavi »Don Pasquale« u Tel Avivu, gdje se vraćam kao Dulcamara u »Ljubavnom napitku«, ali pjevam i Falstaffa u Franfurtu; u Salzburgu nastupam u »Wertheru«, u Zagrebu u »Kavaliru s ružom«… Takav tempo drži pjevača u dobroj kondiciji – mentalnoj i pjevačkoj. Različiti likovi, različiti skladatelji i stilovi. Pa ipak, ima nešto što te velike role povezuje: zahtjevaju iznimni umjetnički angažman, pjevački i glumački, što publika osjeća i prepoznaje. Zato mi je jako stalo da moj Mefisto u Rijeci bude upečatljiv!
Pjevali ste u mnogim verzijama Gounodovog »Fausta«. Kakva će biti riječka predstava, što se inscenacije tiče? – »Faust« je romantična i fantastična opera, zato ju je moguće postaviti u tradicionalnoj, ali i modernističkoj maniri. Pjevao sam u obje verzije – u Italiji, Francuskoj i SAD (Metropolitan), ne mogu se niti sjetiti svih produkcija, ali pamtim sjajnu režiju i inscenaciju redatelja Huga de Ane u Rimu.
Kakva uprizorenja publika najviše voli? Je li važno da budu raskošna? – Nije to samo pitanje bogatstva – velike operne kuće uvijek imaju skupe produkcije, ali to ne znači da zadovoljavaju ideju skladatelja i libretista. U riječkom se »Faustu« vidi dobro vođena ideja i to je važno, jer otvara mogućnost pjevačima za kreaciju likova.
Do koje se mjere prepuštate idejama i zahtjevima redatelja, a koliko sami radite na ulozi? – Redatelj ima generalno ideju o predstavi i on mora voditi pjevače. Volim kad od redatelja dobijem čiste i čvrste indikacije o njegovoj viziji lika koji igram, a onda ja – u zadanim okvirima – mogu dodavati neke sitnice, koje ga čine mojim. Redatelj i dirigent moraju voditi igru – pjevači ju nadopunjuju.
Pomoćnik redatelja, Zeffirelli
Ima, dakako situacija u kojima je redatelj nedosljedan, nema čvrstu viziju predstave – u tim se slučajevima nastojim prilagoditi scenografiji, tražim logična rješenja za ponašanje i kretanje lika koji igram kako bih ga predstavio na način kako mislim da treba. Naravno da je u tim slučajevima presudno iskustvo.
Gledali smo vas kao Scarpiju u Zagrebu, gdje je redatelj na sceni »otvorio« palaču Farnese s golemim pisaćim stolom na kojem razodjeven leži šef rimske policije i prima masažu… Pritom se pjevanje podrazumijeva. – Mnogi redatelji smatraju da publiku treba šokirati i žele na sceni imati »nešto neviđeno«. Ja razmišljam drugačije. Scarpija nije čovjek koji se masira na stolu na kojem potpisuje smrtne presude! To, makoliko bilo »neviđeno«, potpuno je izvan konteksta i unizuje čovjeka kojeg je kraljica dovela iz Napulja u Rim, da zataška pobunu. On je morao obaviti zadatak, ugušiti bunu u krvi, pritom gajeći strasnu, posesivnu ljubav prema Tosci… Sjećam se da je Zeffirelli rekao kako bi želio da na plakatu njegove »Tosce« piše: Glazba – Puccini; Režija – Puccini; Pomoćnik redatelja – Franco Zeffirelli… Jer, sve što je Puccini htio – napisao je u klavirskom izvodu. Svaki trenutak, svaki pogled je zadan u muzici i ne treba ga ometati režijskim zahvatima koji odvlače pažnju od savršenog sklada glazbe i teksta!
Mefisto i đavolski likovi
Igrao sam Scarpiju zaista na mnogim pozornicama, i u vrlo različitim režijskim postavkama. Ne podržavam ekstremna rješenja bez razloga i u pravilu se držim svog instinkta. Vidim da do sada nisam pogriješio. Tako ni u Zagrebu nisam pristao baš na sve što se tražilo, a odmah sam vidio da je Kristina Kolar kao Tosca – izvanredna partnerica. Nastojao sam ju navesti na žestoku scensku igru, a da pritom ne ometam izvedbu arije. Mislim da je bila sjajna! Prava je sreća što je napustila mezzosopranski fah, jer ima predispozicije da bude velika Tosca!
Za basove i bas-baritone skladatelji su često pisati uloge vragova, svećenika i tutora.– Zlo se, u pravilu, kreće između najčišćeg i najprljavijeg. Između sotonskih likova i svećenika čitava je lepeza karaktera koji sadrže sve moguće karakteristike ljudske prirode. U toj lepezi je i Scarpija – barun, gospodin i đavo – ali i Mefisto, koji može biti odjeven kao svećenik, ali je u osnovi ipak Đavo! Tražiti i pronaći u njemu sve boje takvog karaktera, za mene je izazov. Ne znam koliko uspijevam, ali uvijek nastojim i zato su takve uloge izazovne i teške. Đavolske likove igram ne samo u »Faustu«, već i u operama »Rake’s Progress« Stravinskog, Offenbachovim »Hoffmanovim pričama« i »Robert de Diable« Meyerbeera. Te su uloge skladatelji namjerno napisali između basovskog i baritonskog repertoara, zadajući im tamne boje, ali i visoke note, ostavljajući mogućnost interpretima da istraže valere pojedinog karaktera i ubace detalje koji će ga učiniti scenski atraktivnim i vrlo osobnim u kreaciji. Nadam se da će takav biti i Moj Mefisto, u riječkom »Faustu«.
