Htio sam ukazati na društveno ekonomske probleme čiji je odraz, na neki način, i postojanje velike količine napuštenih i derutnih prostora koji nemaju svrhu. Činilo mi se da bi javnost trebala osvijestiti njihov široki potencijal, uvidjeti mogućnost revitalizacije
Među domaćim slikarima Igor Taritaš je posljednjih godina izgradio prepoznatljivost gotovo opsesivnim slikanjem praznih (ili gotovo praznih) prostora – i velikom pomnjom koju bi neki nazvali hiperrealizmom.
Napušteni, derutni gradski prostori, tužno lišeni ljudske prisutnosti, prepušteni vlastitom propadanju – to su motivi kojima se Taritaš uporno vraća. Slikajući ih, zapravo gradi veliki panoramski prikaz ovog vremena koje je ranjeno globalnim ekonomskim podbačajima i lokalnim i privatnim slomovima očajnih građana.
Ima neke metafizičke jeze koja se izdiže iz Taritaševih slika: misao na post-apokalipsu, na tragične prizore od kakvih je McCarthy gradio roman »Cesta«, ili one u Saramagovom »Ogledu o sljepoći«. One djeluju kao umjetnički dokumenti stanja na Zemlji nakon neke neizrecive katastrofe.
Čime Vas privlače interijeri i eksterijeri, zašto su Vam to zanimljivi motivi?
– Za mene prostor nije samo prostor u kojemu stanujemo, sastavljen iz tvari, materijala, svjetla, sjene i odnosa među njima. Prostor prije svega omogućuje život. Prostor je biće sa više dimenzija. Boraveći u prostorima postajemo dio njih. Meni je zanimljivo i to što je prostor sve što se u njemu nalazi, što je kreirao čovjek, a koji ga svjesno ili nesvjesno opet uništava.
U novijoj seriji radova u prostore postavljam čovjeka, povezujem ga sa stanjem prostora u kojemu se nalazi. To su uglavnom napušteni i derutni prostori koji odgovaraju otuđenosti i depresivnim stanjima modernog čovjeka, što sam prikazao na zadnjoj izložbi platforme P_3 u Bauerovoj ulici u Zagrebu – tamo sam izložio hiperrealističnu skulpturu sebe u ležećem položaju, metaforički stopljenu sa stanjem prostora u kojemu je izložena. Posjetitelji izložbe pitali su se da li je to lutka ili mrtav čovjek. Na šokantan način želio sam upozoriti na još jedan neiskorišteni prostor.
Prostori kao ogledalo
Vaše su slike zapanjujuće vjerne realnosti, mnoge se doimaju kao fotografije. Zašto ipak nerado pristajete na oznaku hiperrealizma?
– Što se tiče načina slikanja, slažem se da u mojim slikama postoje elementi hiperrealizma, ali možete naići i na elemente apstrakcije, spontanog ili namjernog prolijevanja boje, trganja boje s platna… Koristim se raznim načinima za prikazivanje iluzije prostora koji na kraju odiše metafizičkom atmosferom.
Biti umjetnik u Hrvatskoj 2014. – koji su najveći problemi, prepreke s kojima se nosite na putu prema afirmaciji?
– Mala smo zemlja. Ima nas puno s istim problemima. Tržište u Hrvatskoj je jako malo. Novčane potpore institucija su neprimjetne, a i ukidaju se natječaji za otkupe umjetničkih radova. »Erste fragmenti«, na primjer, kojima je ove godine bila deseta jubilarna godišnjica, također se ukidaju. Mladi se moraju fokusirati na vanjsko tržište, jer biti afirmirani umjetnik u Hrvatskoj nije jamstvo za uspješan, dostojanstven život po mjeri čovjeka. U Hrvatskoj briga za našu kulturu kao da i ne postoji, a da ne spominjem razvoj kulture u školsko-obrazovnom sustavu. Satnica likovne kulture svedena je na minimum
Prostori ponekad govore o čovjeku, o društvu, o vremenu više nego što bi se očekivalo. I Vaši su radovi u komunikaciji s ovim vremenom: iz njih se mogu iščitati aluzije na ekonomsku krizu, na otuđenje, bolećivu vlast novca…
– Da, tako vidim prostore – kao naše ogledalo. Zadnjom serijom prostora htio sam ukazati na društveno ekonomske probleme čiji je odraz, na neki način, i postojanje velike količine napuštenih i derutnih prostora koji nemaju svrhu. Činilo mi se da bi javnost trebala osvijestiti njihov široki potencijal, uvidjeti mogućnost revitalizacije. Nezamislivo je da netko nema krov nad glavom, a svakim danom se u gradovima rađa sve više dehumanizirajućih prostora. Slikajući ih, oni postaju zabilježeni spomenici našeg društva koje propada.
S platformom P_3 realizirali smo u Zagrebu dvije izložbe u napuštenim prostorima koje smo dobili za korištenje od grada na mjesec dana; tako sam dobio priliku postaviti slike naslikanog istog prostora na zidove u kojemu su bile izložene.
Osobina koja povezuje skupinu takozvanih novih hrvatskih realista je – predan rad. To su mladi umjetnici koji gotovo žive u ateljeu, koji umjesto glamuriziranja svog poziva odabiru samozatajan, pasioniran rad. Je li to i Vaš opis? Koliko vremena posvećujete slikama, koliko vremena i truda Vaš perfekcionizam traži od Vas?
– Nisam od onih umjetnika koji dva do tri mjeseca provode za jednim platnom. Razvio sam tehniku koja mi omogućava dovršiti sliku manjih dimenzija u dva do tri dana. Na slikama velikih dimenzija preko dva metra radim oko tjedan dana. Ponekad u tri tjedna napravim cijelu seriju slika za jednu izložbu, ali nakon toga ne slikam mjesec ili dva. Kad ne slikam, puštam da mi u glavi dozrijeva kreativni proces koje će odrediti što će biti sljedeće. To je jedan krug koji se ponavlja, u kojemu sam naučio stvarati i funkcionirati. Nedavno sam postao profesor likovne kulture u osnovnoj školi i takav način funkcioniranja mi omogućava kombinaciju slikanja i izvršavanja obaveza u školi.
Žanrovska sloboda
Ovogodišnji Salon mladih i peripetije oko njega bacile su ljagu na odrednicu »novi hrvatski realizam«; pripadnost toj neformalnoj struji nosi sa sobom i određenu nelagodu. Koja je Vaša pozicija u odnosu prema novim hrvatskim realistima?
– Iskreno, drago mi je što mi rad nije odabran za sudjelovanje na ovogodišnjem Salonu mladih. Puno se nepotrebne prašine diglo oko njega, a ja ne želim biti dio takvih strujanja. Odabir radova svodi se na određeni ukus članova žirija i na trenutna strujanja, zbog čega neki umjetnici nisu u mogućnosti izložiti svoj rad. Da imate dva različita žirija, imali biste i dvije različite izložbe. Mala smo zemlja, imamo dosta izvrsnih umjetnika, a scenarij oko »novog hrvatskog realizma« i Salona mladih ove je godine bio nalik onom u Saboru, to mi se ne sviđa.
Čini mi se da ste, u kontekstu svoje generacije, zauzeli poseban položaj – u svojim radovima spajate pozitivno naslijeđe tradicionalnog slikarstva i onog konceptualnog, avangardnog.
– Prije studiranja na Likovnoj akademiji vrijeme sam provodio kopirajući djela starih majstora. Dolaskom na Akademiju počeo sam eksperimentirati s raznim tehnikama, materijalima i stilovima – tako je nastao taj spoj tradicionalnog i konceptualnog. Ali, zapravo, ne mogu sa sigurnošću reći da ću cijeli život slikati. Na »Erste fragmentima 7«, »Antisalonu« i u Bauerovoj ulici s platformom P_3 izlagao sam skulpture, a u planu mi je izložiti najnoviju seriju digitalnih kolaža. Hoću reći da nisam jedan od onih koji će život provesti preslikavanjem fotografija. Umjetnost mora postavljati pitanja – a što je više medija i načina, više je i odgovora.
Rad i vještina
Mnogi se danas priznati mlađi slikari žale na to da na Akademiji nisu stekli vještine bitne za bavljenje slikarstvom – da je rad rukom potpuno omalovažavan, zanemarivan u nametanju suhe teorije. Kakva su Vaša iskustva?
– Diplomirao sam na Nastavničkom odjelu Akademije likovnih umjetnost u Zagrebu. Imali smo puno više teorije i obaveza za razliku od programa na slikarskom odjelu. Istina je da su studenti nastavničkog odsjeka tjekom studiranja ograničeni vremenom za usavršavanje vještine i tehnike, ali to nam je omogućilo slobodnije i konceptualnije razmišljanje, što mislim da je za suvremenog umjetnika vrlo bitna stvar. Morate stajati iza svog rada, razumjeti umjetnička strujanja koja su bila nekada i koja su danas, zbog toga je bitno poznavati teoriju. Vještina se stječe radom; ako ste uporni, i nakon završetka školovanja na Akademiji dolaze i rezultati.
Vrata, ljestve, crne mačke… to su neki od motiva kojima se stalno vraćate. Jesu li oni na neki način metafora umjetnosti, onakve kakvom je vi vidite i živite?
– Da. To su motivi od kojih se teško odvajam. Svaki dan po stotinu puta otvaramo nova vrata, ulazimo u nove prostore, padamo, penjemo se… To je konstantno ponavljanje radnji koje nas prate kroz život. Jednog dana kad se moja vrata zatvore, zatvorit će se i sva vrata koje sam naslikao.
A što se tiče mačke… kad sam bio klinac, puno vremena sam provodio s prabakom koja je u sobi imala crnu mačku. Jednom sam zaspao kod nje na krevetu i kad sam se probudio kosa i glava bili su mi toliko mokri kao nakon umivanja. Otvorio sam oči i vidio mačku kako me liže po glavi i vratu kao svog mačića. Bila je brižna i majčinski nastrojena.
Stari Egipćani štovali su mačke i vjerovali su da donose sreću. Crna mačka u mojim radovima simbolizira suprotnost vjerovanju starih Egipćana, ona u mojim radovima simbolizira današnju politiku, moć ljudi, novca i svega ostaloga što kroji našu sudbinu. Kad dođu bolja vremena, crna mačka će odšetati i iz mojih radova.
