Pratimo li antropologiju progona ljudi na prostorima bivše Jugoslavije, zanimljivo je da su vještice (često bogate udovice obrtnika čiji je imutak trebalo zaplijeniti optužnicom da su sve stekle posredstvom nečiste sile) na jakom udaru u Hrvatskoj, dok je Srbija neusporedivo više proganjala svoje »vampire« ili besmrtne krvopije muškog roda. Vampiri su tradicionalno veliki neradnici (sjetite se – po danu spavaju, po noći pljačkaju), zavodnici tuđih žena i stanovnici pogrebnih poduzeća ili bar lijesova.

Posve u skladu s etnologijom vampirske fikcije, dramatičar Dušan Kovačević smislio je 1973. godine dramu »Maratonci trče počasni krug« (filmska verzija u režiji Slobodana Šijana iz 1982. godine postala je klasik jugoslavenskog filma), u kojoj nezamislivo vitalni pogrebnici u rasponu od dvadeset do stopedeset godina redom ubijaju sve svoje supruge i/ili sluškinje, e da bi nastavili s poslom preprodavanja mrtvačkih lijesova koji isti dan idu na ukop, potom na otkopavanje i odmah u novu prodaju. Biznis cvjeta. Ubojstva se sudaraju s pornografijom. I premda nitko u Kovačevićevu komadu eksplicitno ne spominje vampire, jasno je da kontekst uprizorenja obilato posuđuje iz »zubate« fantastičke tradicije.

Groteska postaje tragedija

Dodatna je specifičnost Kovačevićeve balkanske mafije što daleko više nalikuje (muškoj) nesposobnoj i nespretnoj cvjećarnici iz stripa »Alan Ford« nego preciznoj egzekutivi južnotalijanske trgovine što smećem, što ljudima. I stilski i kompozicijski i na planu izgradnje karaktera, »Maratonci« su crnohumorna gogoljevska groteska, u kojoj se muške vampirske linije nastavljaju hraniti obiteljskom krvlju, međusobno mrziti, proganjati i oportuno surađivati, kunući se pri tom zdušno u zaradu obiteljskog biznisa Topalović.

Zašto onda redateljica Iva Milošević i dramaturginja Dora Delbianco spomenutu povorku fantastičnih krvoloka i silovatelja odlučuju »prevesti« u tragediju? Zašto ignoriraju vampirizam komada? Zašto žele da ozbiljno razmislimo o shizofrenom poremećaju dramskih ličnosti? Zašto je ritam dvosatne predstave svečano usporen, s mnogo dramskog naglašavanja emocionalnih kriza likova? Zašto nisu pristale na gorki, apsolutno nepristojni, makabristički smijeh, posve svjesno ugrađen u Kovačevićevu kritiku »besmrtnih« partijskih funkcionera bivše Jugoslavije (za koje se također činilo da »nikad neće umrijeti«, nego će kao kakve zagrobne punjene ptice nastaviti sjediti po komunističkim komitetima i novijim saborskih sazivima post-yu država)?

Traganje za odgovornošću

Moj je dojam da su redateljica i dramaturginja htjele podučiti publiku, održati lekciju protiv bezdušnosti protagonista, bolje rečeno što je moguće više odmaknuti izvedbu od mogućnosti da itko »pobjegne« u smijeh pred psihotičnim ponašanjem likova. Htjele su da netko ipak odgovara za sve mirnodopske i ratne trgovine mrtvim tijelima, što je samo po sebi hvalevrijedna namjera. No kao što se Aristofana ne može »prevesti« u Sofokla, tako se ni Kovačevićeve »Maratonce« ne može prevesti u ibsenovsko istraživanje šovinizma i institucionalne korupcije. U groteski, naime, nema moraliziranja. Smijeh je tako oštar da reže i poslušnike i neposlušnike. Pri tom je u izvorni Kovačevićev tekst ionako ugrađena crnohumorna kritika patrijarhata i svih njegovih tatica zaljubljenih u nešto malo moćnije tatice, dakle glumcima je bila zadana vrsta humornog pretjerivanja posve drugačija od teksta koji bi se prvenstveno bavio ljudskim stradanjem, poznatijeg pod imenom tragedije.

U aktualnoj interpretaciji na Kerempuhovoj sceni »Maratonci« su drama društvene osude i oplakivanja nasilja nad nevinim žrtvama Topalovića. Time je poništen »nečuveni« zamah rableovske satire originalnog predloška, a nije postignut feministički obrat prema općem ismijavanju pogrebnih krvoloka.

Glumački napori  

Glumci se sa zadanim okvirom predstave nose najbolje što mogu, ali ni njima ne polazi za rukom premostiti problem neuspjelog prevođenja groteske u tragediju. Virtuozne uloge napravili su Vilim Matula (Maksimilijan Topalović) i Elizabeta Kukić (Aksentije Topalović), oboje pod teškom maskom od šminke i vlasulje, pa ipak bespoštedno spremni otići do samog izvorišta staračkih nemoći i ogorčenosti. Matula je još jednom dokazao da umije kroz relativno malu i nijemu ulogu napraviti majstorski kompleksnu i potresno zazornu ulogu starca u kojem tinjaju još jedino golema nemoć pijukavog glasanja, koliko i neuništive sile pohlepe i požude (hvatanja sluškinje starački nesigurnim rukama). Elizabeta Kukić sjajno igra drugačiju vrstu samonaoružanog Topalovića, generalski paranoidno osjetljivog na bilo kakav srh statusnog nepoštovanja.

Ostale generacije Topalovića (Nikša Butijer kao Milutin, Hrvoje Kečkeš kao Laki i Luka Petrušić kao Mirko) uprizoruju samo vanjske ljušture svojih likova, dok je Maja Posavec (Kristina) veoma uvjerljiva kao melankolično žrtveno janje predstave, zadužena da povremeno pjevuši uz prebiranje žicama gitare, ali uglavnom se s gađenjem i oprezom porculanske lutke podvrgava muškim nasilnicima. Tu je i Mia Anočić Valentić, u recentnim produkcijama Kerempuha zadužena za sve uloge seksi mesa bez mozga.

U nekom drugom dramaturškom čitanju, upravo bi ženski likovi mogli donijeti na scenu potrebnu ironiju prema svoj toj komičnoj muškoj tiraniji, jer feminizam u pravilu nema nikakve veze s idejom da žene treba tumačiti kao vječne žrtve. Feminizam nastaje kroz dijametralno suprotnu mogućnost da se žene nasmiju i narugaju svojim ugnjetavačima, raskidajući s pozicijom vječite patnice. Tu su i karikaturalno udešeni Filip Detelić (Bili Piton) i Tarik Filipović (Đenka Đavo), te istinska tragička figura predstave: krvlju obliven Ivan Đuričić u roli Pregaženog Čovjeka.

Kapitaliziranje filma

Popularni Šijanov film »Maratonci trče počasni krug« djelovao je kao magnet za publiku (jedva da se moglo disati u prepunom gledalištu), a premijeru je pratila i jedna od najagresivnijih reklamnih kampanja u recentnoj povijesti kazališnog oglašavanja. No Kerempuh (zasad) nije dobio hit predstavu, još manje predstavu koja bi Topaloviće pročitala iz emancipatorskog ključa. Umjesto toga, »Maratonci« su drama žanrovskih nesporazuma i isforsirane poučnosti. Kao da ju je postavljalo kakvo religiozno društvo, s potencijalom glorifikacija žena/mučenica. Srce groteske dotaknuto je tek izvedbama Vilima Matule i Elizabete Kukić, što znači da u igranjima koja slijede još uvijek ostaju otvorenima i mogućnost dorade i potencijal humornog rasplamsavanja uprizorenja u cjelini.

Kazalište, za razliku od filma, ima vremena mijenjati svoje izvedbe, što se u slučaju »Maratonaca« čini vrijednom perspektivom – kako po publiku, tako i po same glumačke interpretatore Kovačevićeva nezastarjelog društvenog pogrebništva.