Honorar je za romanopisca u Hrvatskoj nešto kao Nessie; svi su za njega čuli, ali malo tko ga je vidio. Postotak od prodaje je pak kao fotografija tog mitskog čudovišta iz škotskog jezera; najavljena kao senzacija, obično je samo mutna predodžba nečeg neodređenog.

Prijatelji su zaboravili kako romanopisac izgleda. Na poslu je izgubljen i neupotrebljiv. Za obiteljskim ručkom na praznik ili je zadubljen ili priča o problemu na koji je naišao pišući, pa bi obitelj radije da je samo zadubljen. Na granici je manične depresije: nesnosno energičan kad mu ide dobro, polumrtav kad mu ide loše.

 Milijun i jedan razlog ima u Hrvatskoj da se nitko ne odluči na pisanje romana, ali unatoč tome svake godine raste broj romanopisaca, obrnuto proporcionalno broju čitatelja.

Što je to što romanopisanje stavlja na pijedestal pisanja pa mu se ne može odoljeti? Ne znam, ali znam da baratam dovoljnim brojem podataka o uzaludnosti, čak štetnosti pisanja romana pa sam se, eto, i ja odlučio napisati jedan. I to ne bilo kakav, pišem roman o ratu. E, to još Hrvatska nije vidjela. Na stranu što žiri V.B.Z.-ove nagrade kaže da je i ove godine u konkurenciji za tu najizdašniju domaću književnu nagradu primjetan velik broj romana o ratu, ja znam bolje. Baš nam to svima treba.

Kako je počelo? Dobro pitanje. Napisao sam, kao svaki pravi početnik, knjigu poezije. Objavljeno. Check. Potom sam još jednom debitirao, ovaj put knjigom priča. Objavljeno. Check. Zapravo je dalje bilo jednostavno, trebalo je samo postati pravi pisac (jer nisi pisac dok ne napišeš roman) i trebalo je još jednom debitirati. Roman je bio jedino rješenje.

Bitno i nebitno

Odluka o pisanju bila je laka, ali onda je krenulo istraživanje. Što osobna biblioteka što predmetnica »rat« u gradskoj biblioteci, uskoro sam bio kontaminiran negativnom energijom kao kasarne JNA ranih 90-ih minama nakon povlačenja vojske.

Ne možeš a da to ne utječe na raspoloženje. Jedini izlaz je da ono što pišeš ima smisla. Da, odlično zvuči, ali treba moći odvojiti bitno od nebitnog u priči koja je tvoja oduvijek, ali u isto vrijeme potpuna fikcija. Priča u kojoj razmišljaš o tome kakvo si djetinjstvo imao u Puli, na rubu rata, gdje su vojni sukobi bili događanja na televiziji jednako kao i »frka u Ruandi«, što bi rekao Tanovićev rovovski vojnik u »Ničijoj zemlji«, iskreno zgranut sukobom u dalekoj afričkoj državi, potpuno prilagođen svojoj vlastitoj ratnoj situaciji da je više i ne doživljava iščašenom.

Ključno je za mene bilo pitanje kakav bih bio da sam kojim slučajem imao starijeg brata koji se tih godina morao odrediti prema tome hoće li ili neće nositi pušku. Jer ja nisam morao – bio sam premlad da bi se to od mene tražilo, ali dovoljno star da kužim o čemu se radi. I rat je za mene i moju obitelj bio tek mizanscena, vrijeme izokrenutih vrijednosti, kaotično zbog gubitka uporišta generacije naših roditelja, koji se nisu lako snalazili u novim okolnostima. Što smo svi mi obilato koristili. Kako sad tu kompleksnost zagrnuti u suvisao bildungsroman, roman o odrastanju? Nemam pojma, jer sam o tome prvo napisao priču.

Ta je priča objavljena u onoj istoj knjizi priča koju sam ranije spominjao i sjećam se da mi je još dok sam pisao priče baš ta zadavala najviše muka. Dugo sam je pisao, još dulje brusio, ali nisam sve rekao. Moralo je to sve dobiti nastavak, i ne samo nastavak, nego doslovce razradu. Bit ću tako, završim li ovo pisanje ikad, jedan od rijetkih narcisa koji reciklira sam sebe, pišući i razvijajući priče koje je već napisao. Čak i objavio.

Najtočnija slika cijele te štorije od romana pogledi su teta u knjižnicama kad im donesem po tri ili više knjiga s kojih vrišti rat ili neko bizarno ime, kao Davor Domazet Lošo. Sažalnost s trunkom straha. Je li sve u redu, pita se teta knjižničarka. Ne znam je li sve u redu, ali drugačije teško da bi moglo biti.

Naličje moranja

Pisanje je za nekog lako. Za svakoga tko piše roman ono je svakako neko moranje. Ali ne mora biti lako. I nije u mom slučaju. Iako sam skupio 50-ak kartica teksta za koje se nadam da su iskoristive, ne mogu reći da je do njih bilo jednostavno doći. Dapače. Ocijeniti što mora biti planirano, a gdje se prepustiti vlasti teksta, koliko likovima dozvoliti da budu samostalni, a koliko ih programirati, koliko koristiti bilješke, a koliko spontanost, i konačno, kako odijeliti bitno od nebitnog. Pogotovo u bildungsromanu, gdje se svaka životna epizoda lika može činiti i važnom i nevažnom za njegovo sazrijevanje.

A sve to treba činiti u uvjetima u kojima svijet nije stao zbog romanopisca. Posao se i dalje treba napraviti, novce za život treba osigurati, prijatelje koji put obići, familiju i ukućane ponekad pogladiti i prošetati (kao kućne ljubimce, da, za više nema vremena). Znam neke koji uzimaju godišnje odmore, zavuku se u neke kolibe ili opskurne rezidencije i pišu, odvojeni od svijeta. Ne kažem da i ja neću tako u neku rezidenciju, jer distrakcija ima posvuda, čak i uz primjerenu dozu autizma jednog romanopisca. Ali koliko mazohizma treba čovjeku da ono malo godišnjeg odmora što ima da se odmori iskoristi na najveće umaranje. Ne treba ovdje upitnik, pitanje je retoričko i svaki romanopisac na njega ima spreman odgovor, pa i ja, koji sam to već nekoliko puta učinio.

Pisanje je moranje, OK, ali svako moranje ima i svoje naličje, pogotovo kad to nije stvaranje jednog Mozarta, oslobođeno ispravki, promišljanja, vaganja… kao u slučaju genija čije originalne partiture navodno ne poznaju crvenu olovku. On se možda i zabavljao dok je stvarao. No kad moranje ima i komplekse dvojbi i sumnji, onda postaje nešto kao vrijeme za učenje u školi, kada nevjerojatnom lakoćom iskrsavaju neodgodive obaveze poput sređivanja ormara, mijenjanja vezica na cipelama i slaganja olovaka po veličini. Ja sam jednostavno morao odštemati jedan zid u stanu. Bilo je to apsolutno neodgodivo, kao i saniranje svih problema koji su time iskrsnuli, postavljanje novih polica, reorganizacija života u prašini, mirisu farbe i komponenata ljepila.

A roman je tamo. U folderu. Safta se i čeka da mu se vratim. On je strpljiv, ne ljuti se, svjestan da je pisanje, osim što je moranje, ujedno i dvostruko življenje i da će mu se autor kad tad vratiti. Nema baš toliko zidova za štemanje.