Predstava u kojoj glavni (i jedini) lik kroz glazbu, video i dramsku izvedbu scenski propituje izvitopereni pogled na svijet jednog činovnika, društveno marginaliziranog i otpisanog kao nepoželjnog, zapravo je idealni profesionalni nastavak svega što je do sada radio Ozren Grabarić, kojem glazbeni teatar kakvim se bavi Marjan Nećak – nije nepoznanica.

Pomaknuta izvedba

– Marjana Nećaka upoznao sam radeći brijunsko-splitsku koprodukciju »Sprovod u Theresienburgu«. Tada sam se prvi put susreo s načinom rada koji pretpostavlja upoznavanje s glazbenom partiturom puno prije prve probe, kako to radi Marjan Nećak. Njegovi su notni materijali puni režijskih uputa, didaskalija, tako da sam od početka znao u što se upuštam, a pretpostavljao sam da će izvedba u konačnici biti još pomaknutija, kaže Ozren Grabarić, napominjući da je suradnik na predstavi još bio Marin Lukanović u filmskom segmentu i da je – zahvaljujući upravo njemu – dio proba obavljen u Rijeci.

   – Smatrao sam da bi bilo idealno raditi jednu fazu predstave u potpuno laboratorijskim uvjetima u kojima ni Ozren, ni Marjan, neće imati drugih obaveza do rada na ovom projektu, objašnjava Marin Lukanović, koji je radni ambijent za probe ove predstave našao u malom prostoru na Žabici, gdje će uskoro biti uređena mini kinodvorana Art-kina Croatia.

   – Prostor je bio prazan, što je za nas bio osnovni uvjet, trebala nam je samo struja. U završnici smo prešli na scenu Art-kina i radili probe – između filmskih projekcija. Moram reći, u ime našeg malog tima, da smo Art-kinu jako zahvalni – bili su ne samo ljubazni domaćini nego i velika podrška u ovoj fazi nastajanja predstave.

Košmar

Marin Lukanović upoznao je Marjana Nećaka radeći na filmskim materijalima za tri baletne predstave Staše Zurovca, s Ozrenom Grabarićem surađuje u teatru niz godina, pa je poziv za rad na ovoj vrlo specifičnoj predstavi smatrao – izazovom:

   – Željeli smo video koji neće odvlačiti pažnju, a pomoći će ilustraciji košmara koji živi lik u predstavi. Ideja kutije zvučnika – koja je i scenografija i rekvizit – bila je polazište, a pokazalo se i vrlo funkcionalnim platnom za projekciju. Trenutno radim na razvijanju titlova u blokovima, kako bih omogućio lakše praćenje radnje, jer predstava se igra na engleskom jeziku, a dijelom i na španjolskom, dodaje Lukanović.

   – Igru na engleskom jeziku u početku sam doživljavao kao rizik za izvođača, kaže Ozren Grabarić, koji tečno govori i engleski i španjolski.

   – No, radeći na predstavi vrlo sam brzo shvatio da je ta ideja i odluka točna. Komad govori o nezamijećenim ljudima, o činovniku koji ima potrebu da bude zamijećen pa stvara svoju stvarnost u kojoj je važan – do povjesnih razmjera.

   Čini mi se da tako nije samo s pojedincima danas, već i s malim narodima. Veliki narodi nemaju potrebu čak ni poznavati strane jezike, dok mali moraju. Zato i naš Činovnik započinje svoj uspon kroz jezik!

Bolest društva

– Engleski se govori na čitavom planetu, to je globalni jezik kao što je problem kojim se bavi ova predstava globalan, nadovezuje se Marjan Nećak.

   Gogoljev »Dnevnik jednog luđaka« po mnogima je jedan od najranijih detaljnih zapisa shizofrenije, puno prije nego je bolest dobila svoje mjesto i ime u medicini. Ali pripovijetka ne analizira bolest u medicinskom smislu – na lucidan način preko bolesti Popriščina, Gogolj govori o bolesti društva i podsjeća nas da smo svi u nekom sukobu sa stvarnošću. Koja je stvarnost stvarnija? Ona koju čitamo u novinama, ona koju gledamo u svojoj neposrednoj blizini ili ona u nama? U sve izraženijoj borbi između istoka i zapada, lijevog i desnog, vjerskog i ateističkog poimanja svijeta svatko se bori za svoju normalnost i u toj borbi ispada lud, kaže o predstavi njen autor, ističući kako već godinama njegove scensko-glazbene ideje nastaju u studiju Moving Music Theatrea, koji je osnovao u Bitoli:

   – Poseban poticaj dobio sam na kongresu kazališnih stvaralaca IETM u Sofiji, gdje su me art-direktori europskih teatara i festivala potaknuli na realizaciju ovog projekta.

   Njihova osnovna briga jeste novac, zato su me pitali tko će mi biti producent, a ja sam im objasnio da ću »prodati jedan od ferarija iz svoje garaže« i financirati predstavu. Povjerovali su mi, a ja sam nastavio s radom, jer smatram da projekti danas mogu biti dobri samo ako su nezavisni, ako ne nastaju u okrilju institucije.

Sobni spektakl

Na Balkanu institucije nisu zainteresirane za umjetnost, već za same sebe i svoj opstanak, zato i nema progresa. Ljudi samo žele ostati sjediti u svojim udobnim foteljama i za taj nastavak su spremni učiniti sve – ne ulagati u umjetnost, štediti na kazališnim i inim projektima – do apsurda…