ZAGREB Prema zamisli scenografa Branka Hojnika, pod bogataške kuće Molièreova komada »Tartuffe« prekriven je zemljom, tako da se potpetice glumaca zabadaju u kvrgave grude, a tijela im se lagano zanose u kretanju. Blato ne stiže izvana. Ne stvaraju ga vremenske prilike niti ga na svojim »barbarskim« cipelama donosi najezda stranaca ili uljeza. Naprotiv, blato je integralni dio svake otmjene građanske kuće, poručuje nam redatelj Eduard Miler.

Na samom kraju drame o trijumfu i padu vjerskog licemjera, Jadranka Đokić u roli sluškinje Dorine zavitlat će za zlotvorom šaku crnice, tako da zemlja ostavi trag na staklenom paravanu koji tijekom izvedbe dijeli svijet »molitve« od svijeta salona. Na taj način točku čitavoj drami poklanja upravo gesta prljanja ili sramoćenja Tartuffeova lika u trenutku pada. Publika je zadovoljna.

Zašto taj uspješni poslovni čovjek i plemić izabire zamišljenog sveca (domaloprijašnjeg beskućnika) Tartuffea za svog dvojnika i zašto režija Eduarda Milera naglašava čak i fizičku sličnost Orgona i Tartuffea? Dva vitka muškarca obrijane glave, u dugim crnim košuljama, gotovo iste visine?

Nema sumnje da je redateljski potcrtana upravo potraga Orgona za onim dijelom sebe koji je mnogo bolji, idealniji i vjerniji no što je sam Orgon. Zato Orgon u Tartuffeu kao »skrušenom vjerniku« tako uporno vidi sve ono što mu nedostaje.

Zato mu je Tartuffe pravi uzor neukaljane ljudskosti. A Orgonu zaista treba taj projekcijski dvojnik da bi, kako veli teatrolog Mitchell Greenberg, pokrpao nemale rupe svog karaktera. Vještina Molièrea kao poznavatelja ljudi i dramskog pisca upravo je u tome što Orgon tijekom komada mora naučiti da je njegova »blatna« osobnost ipak stoput bolja od lažne čistoće i glumljene vrline.

I Goran Grgić kao Orgon zaista sjajno igra i mahnitost obožavanja svog »boljeg ja« (Tartuffea), baš kao i brutalnost otrežnjenja. Odličan je upravo u emocionalnim ekstremima. Čitava je predstava stoga postavljena kao Orgonova karakterna škola ili proces prihvaćanja svijeta u kojem on, doduše, nije postao Dobar Čovjek, ali barem je okružen ljudima koji mu ne dopuštaju da ostane budala.

Čisti i nečisti dio

Nina Violić u roli Orgonove supruge Elmire na fanatizam svog muža reagira povlačenjem i tihim, povrijeđenim suzama. No u jednom si trenutku Nina Violić kao glumačka suautorica lika Elmire dopušta duboko ironični komentar iz samog središta današnjeg vremena: slušajući silinu laske i udvaranje prijetvornog Tartuffea, Violić reagira glasom pretjeranog divljenja: »Vow«, veli ona na poplavu komplimenata. Točnije rečeno na Tartuffea padne jedan dugački: „Vaaaaaaaau“. I cijeli osvajački pohod pada u duboko grotlo smijeha. Raskrinkan je. Pred publikom, ako ne i pred sobom.

Tartuffe Mislava Čavajde vraća joj lopticu u sceni koja je igrana kao mišolovka, odnosno sada je scena zavođenja namještena tako da Orgonu pruži krunski dokaz da Tartuffe u tajnosti nasrće na njegovu ženu. I dok Tartuffe od Elmire prvi put dobiva oprezne, strateške komplimente, on joj odgovara kratkim, gotovo prezirnim, arogantnim: »Vau«.

Općenito je Čavajda odigrao Tartuffea koji ne osjeća gotovo ništa. On je slika, projekcijski prostor, utvara u ritmičnom koračanju scenom, uz jednako mantričnu molitvu. Bezizražajnog je lica dok sluša svoje sugovornike, pomalo mutan u dikciji, a pribrano hladan čak i s Orgonom.

Jedina emocija koju emitira je seksualna osvetoljubivost prema liku Elmire, sadržana i u načinu na koji prodire u njezinu vaginu: stojeći, dok ona leži pod njim, penetrirajući je vrhom nožnog palca, bez imalo poštovanja ili nježnosti. Čavajda, dakle, promišljeno igra Tartuffea kao egzekutora, odnosno komunicira prvenstveno njegovu distanciranu potrebu svekolike dominacije.

Redateljska odluka da se prostor izvedbe podijeli na čisti i nečisti dio, pri čemu je Tartuffe prikaza s druge strane staklenog zida, dok se Orgonova obitelj nalazi na blatištu prvog plana pozornice, još je jedna posveta manipulaciji konceptom ideala – mogućeg samo ako ga gledamo izdaleka.

Neprestano natjecateljstvo

Toplinu reakcije, uz naglašeno povjerenje u moć razuma dok objašnjava Orgonu koliko je obmanut, čuva Livio Badurina kao Clèante, Orgonov šurjak. Badurina pasionirano objašnjava, pritom nikad ne zaboravljajući prostrti rupčić kad situacija zahtijeva susret s blatnim podovima. Vulkan ljutnje na sceni svakako je i Jadranka Đokić kao sluškinja Dorine, što je poslovično najzahvalnija uloga čitave predstave, s obzirom na »pljuskanje« opsesije koje je upisano u lik.

Tu je i Luca Anić kao kalkulativna Orgonova kći Mariane. Njezin prizor svađe sa zaručnikom Valèreom kojeg igra Nikša Kušelj balansira na rubu naglašeno primitivne tučnjave (s međusobnim naguravanjem, udarcima i bacanjem na pod), no upravo je taj odnos među mladim ljubavnicima mjera vulgarnosti čitavog uprizorenog građanskog salona. I baš kao što se Orgonov sin (u izvedbi Ivana Colarića) gotovo navijački nepristojno dere na svog oca, tako i ostalim protagonistima nije slučajno namijenjena blatna staja.

Ni likovi ovršiteljice (Mirta Zečević) i kraljeve zastupnice (Lana Barić) nisu bitno iznimka iz korske grupe: redatelj Miler jasno nam daje do znanja da je svijet iz kojega nastaje Tartuffe mjesto neprestanog natjecateljstva, u kojem većina likova uživa u svom grubom gladijatorstvu. Jedinu blagost u predstavi drži Nina Violić, puštajući da joj skamenjenim licem tiho teku suze, na taj način upozoravajući da je čak i plakanje u areni gotovo zabranjeno – suze se moraju progutati.

Lomljava ideala

Vlasta Ramljak izlazi na pozornicu kao Orgonova majka, baka dvoje unučadi i matrijarh čitave kuće, no prvo što radi na zemljanoj podlozi na koju stupa jest skidanje salonskih cipela, pospremanje naušnica u špiceve svoje obuće i zatim nepristojno mahanje cipelama dok gestikulira u obranu svog mezimca, Tartuffea.

Još jednom, pisac i redatelj (ne zaboravimo i dramaturginju Žaninu Mirčevsku) naglašavaju da je Orgon uz ovakvu majku svakako trebao postati svećenik ili barem isposnik, jer ona je ta koja od njega traži religioznu vertikalu i ona je ta koja nije zadovoljna prljavštinom svijeta.

Zato je važno da kad Goran Grgić u završnoj sceni objašnjavanja majci koliko je namagarčen i opljačkan od Tartuffea doslovce ruši svoju majku u blato i umjesto da joj samo riječima opisuje pokušaj silovanja svoje supruge, on zločin koji je trpjela njegova žena sada »crta« i na majčinu tijelu, sve dok ga ne zaustavi pojava ovršiteljice.

I Vlasta Ramljak i Goran Grgić igraju ovaj prizor nesmiljeno, kao pravi obračun i bolno oslobađanje sina od roditeljeve direktive. Lomljava ideala nesumnjivo nije moguća bez buke i bijesa. Kad nakon okršaja ustanu iz blata, konačno je među majkom i sinom manje prljavštine, ako pod prljavštinom razumijemo njihovu dvostruku zaslijepljenost prema bližnjima.

No vratimo se na pitanje s početka teksta: jesmo li u stanju otjerati Tartuffea tako što za njim bacimo šaku blata? Blijedi li slika našeg idealnog dvojnika kad ga fizički izgubimo iz vida? Je li problem neprihvaćanja aktualne prljavštine konačno riješen?

Ili smo samo u fazi kratkog predaha? Milerov »Tartuffe« nije predstava s hepiendom, premda zlikovac strada. Ali ono što smo saznali o našoj podložnosti idealima i našoj sposobnosti da se previše ograđujemo od vlastita blata veoma je uznemiravajuće. Svi bismo mnogo radije bili eterična bića no svinje.

Najnovija HNK-ova predstava otkriva da bismo tom negacijom prljavštine vjerojatno izgubili ono najbolje što posjedujemo: sposobnost prihvaćanja i vlastitih i tuđih nedostataka.