Ivan Jozić iznenadio je, a mogli bismo komotno reći i oduševio, domaću književnu javnost svojim prvijencem, zbirkom priča »Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih«, u izdanju Frakture. Priče su to drsko ispripovijedane, pripovjedača koji zna što hoće od priče čak i kad ne zna što bi sa sobom, bilo da je u prvom ili u trećem licu. Priče su to i prepune začudnih fabula, nenametljive poezije, humora i, najvažnije, iznevjerenih postulata o pisanju kratkih priča.

Neke priče čitatelj će tako zavoljeti, a da si neće moći na prvu objasniti zašto, jer su narušile horizont njegova očekivanja u pogledu koncepata za koje je mislio da ne funkcioniraju.

Sve to još je čudnije (ili baš obrnuto, možda je manje čudno) kad se u obzir uzme da je Jozić ekonomist po struci. I ne samo to, njega ekonomija zanima i na znanstvenoj razini, pa privodi kraju poslijediplomski studij na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.

Zbog svega navedenog razgovaramo s ovim mladim piscem rođenim u Zenici i za svoje pripovijetke (i bez knjige) dosad nagrađenim na više domaćih i regionalnih natječaja, kako kaže kratka biografska napomena u knjizi.

Igrom slučaja znam da sam vas zatekao pitanjem o intervjuu prije leta u Kanadu, a odgovori stižu iz Kanade. Odmor, posao, knjiga…?

– Tako je, ovo je prvi naš, ili je barem prvi moj, interkontinentalni intervju. Kanada je prije svega odmor, iako na ovakva putovanja uvijek idem »otvorenih očiju«: zapisujući detalje života, specifičnosti krajolika, kako miriše jezero, kojom bojom farbaju fasade… Sve što kasnije tekstu daje autentičnost.

Autsajderska pozicija

No dobro, knjiga. Dugo nismo imali debitantsku knjigu priča oko koje se podigla tolika zlatna prašina: kritičari pišu hvalospjeve, ili dijele najmanje vrlo dobre ocjene, a na predstavljanju u Zagrebu imali ste događanje naroda. Je li vas zatekla tolika pažnja i kako se nosite s epitetom novog književnog otkrića?

– Kao što kažete »Svinja« je moj prvi izlazak na »veliku scenu« i mislim da je pozitivno kada ne očekuješ ništa, jer ne znaš dovoljno da bi išta očekivao. Sve je krenulo s tom uspješnom promocijom nakon koje se pričalo da su ljudi stajali u redu za potpis, da je u Vipu bilo dvjestotinjak ljudi… Vibra oko knjige je postala pozitivna, Fraktura je odradila svoj dio posla, a kada su se na sve nadovezale dobre kritike, znao sam da smo nešto postigli.

Iako su vam priče dosad nagrađivane, ipak niste iz tzv. književnog miljea, a i ekonomist ste po struci. Otkud pisanje?

– Tako je, pomalo sam autsajder, to je i lakši i teži put. Teži jer si izvan tokova, a lakši utoliko što ne nosiš neka »nasljeđa« koja su tzv. književnom miljeu dublje urezana, i time imaš veću slobodu, mentalno. Nisam imao pojma što je »in«, a što nije, što se ne smije ili se mora. Mislim da tu slobodu imaš samo prilikom pisanja prvijenca. Nakon prve knjige nužno dolaze očekivanja, usporedbe… No neka to bude izazov za neke buduće tekstove.

A otkud baš takvo pisanje, i opet, ne toliko ukotvljeno u tokove suvremene hrvatske proze, dakle s elementima fantastike, dinamičnih prosedea koji na mikrorazini ponekad odlaze i prema poeziji ili gnomi, humoru…?

– Čini mi se da je to kao u sportu: svi imamo neki forte, dribling, ili brzinu, ili snagu, a negdje smo slabiji. Oduvijek sam imao taj »pomaknuti«  pogled na svijet, tu fantastiku. A pisanje knjige je teretana, »suhe pripreme«, mentalni trening koji bi trebao istaknuti snage, a prikriti slabosti. Dosta sam radio na dijalozima, na atmosferi priča, to je bila moja »zona komfora«. Tu bih dodao humor, koji me zabavlja (da ga smislim, i da ga uspješno napišem). A kako ste i primijetili dio vezan uz poeziju (tempo, rima, metafore) bio mi je najizazovniji za pisanje.

Čežnja i sreća

U knjizi defiliraju novinari, pisci aspiranti i poznati pisci, kurve, žene koje ubijaju muške prevarantske svinje, umirovljeni profesori… doista široka lepeza različitih likova, no svi čeznu. Je li čežnja dominantno osjećanje svijeta ili samo pisca koji šest godina piše knjigu?

– Hahaha moj svakako jest, i to jedan od jačih osjećaja, iako mi se čini (jer se svim silama trudim da si život tako postavim) da mi je dominantni osjećaj u životu ipak sreća. To je istina, kada pišeš šest godina svakako čezneš za »zadnjom rečenicom«. I kada ju napišeš, a knjiga još nije niti izašla iz tiska, uhvatiš se da u glavi vrtiš nešto potencijalno novo. Proklet je to posao, i imate pravo – moguće je da je čežnja (za idealnim svijetom, ljubavlju, umjetnosti) skriveni motor koji nas gura.

Neki likovi i motivi pojavljuju se više puta. Što možete reći o Van Goghovoj »Zvjezdanoj noći«, koju slika slijepi reproduktivni slikar, i o crnom starinskom telefonu bez žice, iz kojeg često progovara upravo čežnja?

Vaš pripovjedač, kad je u trećem licu, voli svratiti pozornost na sebe, šalom, dosjetkom, komentarom… On zna sve, ali ponekad si sam oduzme mogućnost saznanja pa ostavlja mjesta neodređenosti. Onaj u prvom licu voli se obratiti i čitatelju. Jesu li ta očišta pripovijedanja bila svjesni izbori, utemeljeni u literaturi i uzorima, ili su spontana rješenja?

– Književni uzori su mi Bolano, Keret, Ferić u tom dijelu »namigivanja publici«, iščašenog  humora i progovaranja »mene« iz teksta. Mislim da je važno da publika uživa u tekstu, da »pametan humor«, dosjetka ili komentar tekstu daju, a ne uzimaju. Kada razmišljam o rečenici na mikrorazini, nešto što treba razvaliti ili ostaviti utisak, vraćam se knjigama Mićanovića, Glamuzine ili Simića. Kritici ostavljam odgovor na pitanje jesam li u tome »novi glas« ili pratim neku struju, jer doista nisam toliko teorijski potkovan, niti me to zanima, da se svrstavam u neki tabor.

Dobar urednik zlata vrijedi

Knjigu ste, kako smo utvrdili već, pisali šest godina i prema onome što se čita, očiti ste perfekcionist. Sad kad je vani i kad više ne možete utjecati na njen život, biste li što mijenjali? Je li vam žao što niste zaustavili tiskarski stroj i urednika Simića bacili u očaj još nekim promjenama?

Kad god kratkopričaš napiše dulju priču, kritika voli reći: ima u ovoga pisca sape i za roman. Budući da i vi imate duljih priča, a jednom ste već i izjavili da će biti romana, produbite malo priču, o komu ili čemu, kada, koliko…?

– Istina, roman mi je želja, no ne znam kada će se (i hoće li se) dogoditi, ali sigurno neće prije nego što završim poslijediplomski. I moram vam priznati da mi odgovara ova pozicija u kojoj »ne moram« ako neću. Posao koji radim, i ovo što pokušavam vezano uz znanost čine me »cijelim«. Pisanje doživljavam kao nagradu, svakako najljepšu stvar koju radim, i kada pišem to radim za sebe. Želim zadržati tu poziciju: ako napišem nešto za dvije godine, ili šest, važno mi je da budem zadovoljan tekstom.