Nova hrvatska umjetnička scena stalno sve propituje: ostavštinu moderne, odnos prema negativnim i separatističkim silama prošlosti… Kako ponovo uzeti u ruke konce koje je moderna ispustila? Kako nastaviti u ovoj isprepletenosti prirode i kulture, stvarnom i virtualnom vremenu, prihvaćanju i odustajanju?  Ovako se, više postavljajući pitanja nego li dajući odgovore, likovni kritičar i kustos Marco Scotini referira na godišnju izložbu hrvatske suvremene umjetnosti T-HTnagrada@MSU u čijoj je organizaciji sudjelovao kao član nagradnog povjerenstva. 

Skupna izložba T-HTnagrada@MSU od svog je prvog izdanja težila biti relevantnim presjekom domaće suvremene produkcije pa je danas, u njezinom sedmom izdanju, gledamo kao lakmus za pomake u formi, sadržaju i težnjama suvremene umjetnosti. Što je ove godine novo? Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti i članica povjerenstva, zamjećuje rastuću zaokupljenost umjetnika društvenom stvarnošću. 

– Ova je izložba ogledalo našeg vremena jer se u velikoj mjeri bavi stvarnošću koja nas okružuje, ističe Pintarić.

Taj društveno-kritički predznak dijela radova nije promaknuo ni Scotiniju. On osobito zanimljivom drži zaokupljenost umjetnika odnosom umjetničkih praksi i okoliša, koje se ne manifestira toliko u obradi teme potrošnje prirodnih resursa koliko u ideji odlaganja ostataka prošlosti, u doslovnom i metaforičkom smislu.

Odnos prema okolišu

– Prirodni je krajolik sve više tema distopije i uvijek je obilježen političkim referencama sadašnjosti i prošlosti, kao i teatrom društvenog sjećanja. Na primjer, istraživanja područja Ravnih kotara, koje je sada golemi deponij otpada silicij-mangana iz grada Šibenika i proizvoda iz napuštene tvornice elektroda i ferolegura (Lana Stojićević – »Crno brdo«) ili potpuno napušteno selo Jasenaš kod Virovitice (Ana Kovačić – »Kuće priče«) ili fotografski rad o proizvodnji mineralnih gnojiva u Kutini (Bojan Mrđenović – »Uvozna pustinja«), ističe Scotini koji će u Milanu uskoro prirediti veliku izložbu o odnosu umjetnika bivšeg Istočnog bloka prema problemima okoliša; zvat će se EcologEAST.

THTnagrada@MSU donosi generacijski presjek umjetnika, od veterana scene do umjetnika koji su netom izašli s Akademije. Na natječaj ih se prijavilo 172, a odabrano je ukupno 35 autora. Uz njih, još ih se troje na izložbi predstavlja direktnim pozivom: Jelena Blagović, Igor Eškinja i Goran Petercol. Odaziv je svake godine velik i zbog četiri vrijedne nagrade: prva iznosi 50 tisuća, druga 40 tisuća, treća 30 tisuća kuna, a tu je i nagrada publike koja se dodjeljuje na zatvaranju izložbe, a uključuje i iznos od 10 tisuća kuna. Nagrađeni radovi postaju dijelom postava MSU-a. Ovo su dovoljni poticaji umjetnicima da s prijavama hrpimice pohrle u muzej, kao na slici Zlatka Kozine »Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@MSU«. Na njoj se ljudski likovi u izmaglici, kao vođeni hipnozom, kreću prema meandričnoj zgradi MSU-a iz smjera druge velike »znamenitosti« Novog Zagreba – prodajnog centra s blještećom fasadom, na koji se pak referira Božica Dea Matasić svojim objektom od varenih željeznih cijevi naslovljenim jednostavno »Vreća bez dna«. 

Pomahnitale tržišne strategije tema su pak multimedijalnog rada »Prodaje se« Lade Sege, koji se vrti na fasadi MSU-a, a sastoji se od slogana kojima trgovine obično nagovaraju ljude na kupnju. 

– Služeći se lakonskim jezikom reklama, lišen ikakve estetizacije i nagovaranja, rad subverzivno zakoračuje u neka od važnih pitanja položaja umjetnosti u društvu, a bavi se i labavošću zaštitnih mehanizama javnog dobra te obaranjem vrijednosti kulturnog sadržaja – kaže Sega.

Na tržištu rada

Jedan se animirani film nadovezuje na ovaj tematski sklop o konzumerizmu: »Stakleni čovjek« Daniela Šuljića. Stakleni junak iz naslova kreće se distopijskim urbanim svijetom koji je premrežen skenerima i nadzornim sustavima, a u kojem se može sudjelovati samo uz odricanje vlastite privatnosti.

Cijena sudjelovanja na tržištu rada tema je kojom se u svome radu »Sezonske radnice u turizmu« bavi Ana Vivoda. Ona je na ovoj izložbi zastupljena instalacijom koja se sastoji od trinaest ručno šivanih zaštitnih pregača od japanskog papira, izrađenih prema stvarnim modelima pomoćnih radnica u kuhinji, sobarica, čistačica, servirki… Grafitnom su olovkom, umjesto logotipa ugostiteljskog ili turističkog objekta, na bijelim keceljama ispisani fragmenti njihovih iskustava, izjava i kometara, kojima mogu pridonijeti i posjetitelji s iskustvom sezonskog rada.

Među umjetnicima koji se izravnije bave društvenom stvarnošću je i Nadija Mustapić, koja potpisuje videoinstalaciju »Ne znam kako je drugdje u svijetu, ali ovdje…«. U tri videopoglavlja umjetnica se bavi velikom globalnom temom: eksploatacijom našeg straha od napada Drugih i Drugačijih, i to kroz snimke militarnih objekata, nad kojima prijeteće kruže helikopteri.Nina Kurtela predstavlja se na ovoj izložbi videoinstalacijom »Priroda i društvo« koja bilježi autoričino hodanje iz centra grada prema sjevernim predgrađima, sve do šume, putem ostavljajući kovanice eura, kao kakva suvremena Marica iz Grimmove bajke. 

Odsustvo i prisustvo

Pogled prema unutra, prema osobnom i intimnom, ne otkriva se na ovogodišnjoj izložbi, osim posredno. Jedino je Ivan Posavec okrenuo »objektiv« prema ogoljenom sebi – velikom crno-bijelom fotografijom na kojoj je, usred pustare, hrpa golog granja. Rad se zove »Slikom protiv slike«.

– Moj prijatelj i susjed I. P. s kućnog broja 74. umire 1985. godine, u svojoj 33. godini, poklopljen stablom hrasta. Njegov otac lugar N. P. cijeli život čuva stablo u toj šumi. Stvarnu sliku nisam vidio, ali zamišljena slika stvara mi godinama mučninu i nelagodu. Ovaj je rad napravljen kako bi se zaboravila ta slika – kaže Posavec.

I Marco Scotini primjećuje kako se mnogi radovi na ovogodišnjoj izložbi tiču odsustva, radije nego prisustva: Ana Kovačić u »Kućama priče« pripovijeda o virovitičkom naselju čije se stanovništvo trajno raselilo (»Tu je živjela Snježana«, »Tu je bila osnovna škola«…); Vesna Mačković u videoperformansu bilježi svoj povratak u Sisak, mjesto iščezlog djetinjstva; Maja Rožman bavi se u radu »Disappearing Cities« urbanim cjelinama koje nepovratno nestaju.

Od pozvanih autora tu je i Igor Eškinja sa svojom »Arhitekturom optimizma«, prostornom instalacijom koju sam ovako objašnjava.

– Instalacija se temelju na vizualnom materijalu snimljenom u riječkim stambenim naseljima izgrađenima sedamdesetih, te pariškom predgrađu Vitry-sur-Seine. Obje su te cjeline zapravo velike spavaonice visokog modernizma – jedna u kojoj se stanovništvo kontinuirano smanjuje, a druga koja je vitalna i živa. Na velikoj zavjesi nalaze se riječki neboderi snimljeni u noćnim satima u trenutku kad nijedno svjetlo ne gori, kaže Eškinja, u čijem se radu nalaze i slike stolova s neotisnutim stranicama Novog lista, na kojima je sunce ostavilo tragove.

Orsonov putokaz

Rad Željka Kipkea »Orsonov putokaz« nedavno smo mogli vidjeti u Gliptoteci, na izložbi u povodu stogodišnjice rođenja Orsona Wellesa, koji je u Zagrebu bio rado viđen gost. 

– Željko Kipke poigrava se dvojnošću i enigmom u svome kratkome filmu »Orsonov putokaz« iz 2015, gdje epizode života ovog redatelja upliće u mrežu citata i referencija u čiji centar zapravo stavlja samoga sebe, odnosno svoju sliku »Petite historie de la dualité« (1987), u koju filmskim trikom, tridesetak godina nakon njezinoga nastanka, umeće ploču sa sintagmom »sell on Worse«, anagramom imena Orsona Wellesa. Paralela Kipkeovog postupka i postupka njegovog američkog dvojnika očita je: obadvojica grade lažne, imaginarne i zapletene povijesti, a svoju ličnost postavljaju kao njezinoga demijurga – govori o ovom radu Feđa Gavrilović.

Uz Snježanu Pintarić i Marca Scotinija, u nagradnom povjerenstvu sudjelovale su još fotografkinja Sandra Vitaljić sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti te muzejska savjetnica Nataša Ivančević, pomoćnica ravnateljice i voditeljica Odjela zbirki i Zbirke skulptura MSU-a.

Otvorenje su obilježili performansi Ljiljane Mihaljević i Tanje Dabo. Mihaljević se u video-performansu »The Route/Put« kroz nekonvencionalan pristup ideji dječje igre – »školice« – bavila granicama fizičke izdržljivosti i otpornosti tijela. Tanja Dabo je u svome radu »Nelagoda, tjeskoba« adresirala proturječne odnose prema umjetnosti i prema vrednovanju umjetnika, a osobito umjetnica, u današnjem svijetu. Performans je uključio ispisivanje vrlo osobnog teksta, nabijenog emocijama, na zidovima izložbenog prostora, a tiče se autoričnog osjećaja da je nakon prekida veza s umjetnošću za vrijeme trudnoće i majčinstva zaboravljena i izbrisana. Ovo je njezin »povratnički« rad.