ZAGREB Nizozemski pisac, jedan od najznačajnijih suvremenih književnika i stalnih kandidata za Nobelovu nagradu Cees Nooteboom (1933) gostovao je prekjučer u Zagrebu gdje je u prepunom predvorju Muzeja za umjetnost i obrt u razgovoru s hrvatskim urednikom Romanom Simićem Bodrožićem na Frakturinoj tribini »Razotkrivanje« govorio o smislu pisanja i putovanja te o njihovoj neraskidivoj vezi.

Solidan dio Nooteboomovog golemog, raznorodnog ali koherentnog opusa nastao tijekom šezdeset godina pisanja i putovanja (pjesme, putopisi, romani, kratke priče…), na hrvatskom možemo čitati zahvaljujući izdanjima Frakture i Pelaga. Fraktura je dosad objavila Nooteboomova djela »Noću dolaze lisice«, »Skitnje do Santiaga«, »Pisma Posejdonu«, »Izgubljeni raj«, »Rituali« i »Kako biti Europljanin?«, dok je Pelago izdao »U planinama Nizozemske« i »Priča koja slijedi«.

– Na prvo sam putovanje krenuo kad mi je bilo 17 godina i moje putovanje od tada zapravo nije prestalo, kazao je Nooteboom prisjetivši se kako je na put krenuo biciklom do belgijske granice, a potom nakon dva sata vožnje, »Nizozemska je mala zemlja«, nastavio putovanje autostopom.

Mađari bez empatije

– Prelazak granice bio je prekretnica u mom životu, ideja granice kao imaginarne crte razdvajanja oduvijek me je fascinirala, priznao je Nooteboom aludirajući na aktualnost pitanja granica.

Njemu je prelazak granice, istaknuo je, otvorio svijet novih mogućnosti, a putovanja su postala ključnim izvorom spoznaja koje su odredile i usmjerile njegovu književnost i život.

Proslavio se već 1955. godine s prvim romanom »Filip i ostali« za koji je nagrađen. No drugi roman nije dolazio jer je shvatio da je počeo pisati isuviše mlad, da mu je nedostajalo iskustva, prtljage, nije još bio »connoisseur de la vie«. Stoga je svijet i sebe krenuo upoznavati putovanjima – počeo je kao mornar na brodu po Južnoj Americi, a jedna od važnih ranih destinacija koja mu je promijenila političke poglede bila je Budimpešta 1956. godine, gdje je svjedočio povijesnoj sovjetskoj intervenciji što mu je vratilo sjećanja na proživljeni Drugi svjetski rat u kojem je izgubio oca.

– Mađari su nakon 1956. masovno bježali iz svoje zemlje i Europa ih je objeručke prihvaćala, pa me čudi kako nemaju nimalo razumijevanja i empatije za današnje izbjeglice pred kojima dižu žice i zidove, primijetio je Nooteboom te ispričao svoje impresije s putovanja po Iranu 70-ih godina prošloga stoljeća.

Fascinantna Španjolska

– Svi smo mi bili protiv šaha Reze Pahlavija jer je bio diktator, čak je i francuski filozof Michel Foucault u Parizu na protestima podržavao dolazak Homeinija. Međutim, vidio sam tada u Iranu da se ne radi o mladim i liberalnim ljudima kako smo mislili. Osjetio sam da se nešto kuha, ali tada nisam poznavao riječ »fundamentalist«, već sam koristio izraz »purist«, rekao je Nooteboom, ironično primijetivši da je i CIA trebala čitati njegove tekstove.

Govorio je Nooteboom i o svojoj trajnoj fascinaciji Španjolskom koja je najbolje vidljiva u maestralnoj knjizi hibridnoga žanra – »Skitnje do Santiaga« – podnaslovljenom »bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj« u kojoj sabire 15 godina putovanja tom zemljom pokazujući »inteligenciju povjesničara, hrabrost pustolova i strasti pjesnika«.

– Četiri godine s redovnicima i šest desetljeća putovanja – to je moje obrazovanje, rekao je Nooteboom pojasnivši da je nakon što mu je otac poginuo, a majka se preudala za revnosnog katolika, poslan franjevcima i augustincima na školovanje. Iako je bio izbačen iz samostana jer nije bio ljubitelj discipline i autoriteta, redovnicima je zahvalan na klasičnom obrazovanju koje je ostavilo traga na mnogim njegovim djelima.