Piše Kim Cuculić

Nobelovu nagradu dobila je prije 100 godina, a na vijest je odgovorila samo jednom riječju: "Već?”

Wikipedia

Wikipedia

Stota obljetnica Nobelove nagrade Graziji Deledda prilika je za ponovno otkrivanje ove talijanske književnice



Zagrebački Centar za kulturu Trešnjevka otvorio je ciklus naziva FemUF događanjem »Grazia Deledda: sto godina Nobelove nagrade za književnost«. Riječ je o programu u okviru institucionalnoga istraživačkog projekta »Žene u jeziku, književnosti, vizualnim umjetnostima i na filmu – između Istoka i Zapada« Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Centar za kulturu Trešnjevka partner je projekta i tijekom 2026. i 2027. godine ugostit će predavanja, razgovore, radionice i filmske projekcije posvećene ženama kao autoricama, umjetnicama i junakinjama kulturne povijesti.


Postavljajući pitanje kako se pamti žensko stvaralaštvo i kako nastaju predodžbe o ženama, ciklus FemUF povezuje književnost, jezikoslovlje, povijest umjetnosti i filmologiju te publici približava istraživanja ženskog stvaralaštva i kulturnih prikaza žena. Od renesansnih autorica i ženske solidarnosti do suvremenih medijskih prikaza roditeljstva, susreti će otvoriti pitanja rodnih stereotipa, kulturnog pamćenja i ponovnog otkrivanja zanemarenih autorica.


Stota obljetnica Nobelove nagrade Graziji Deledda prilika je za ponovno otkrivanje ove talijanske književnice koja je Sardiniju, njezine krajolike, običaje i ljudske sudbine učinila prepoznatljivim dijelom europske književnosti. Njezini romani, među kojima se posebno ističu »Trske na vjetru«, otvaraju prostor za razgovor o odnosu pojedinca i zajednice, tradiciji i društvenim očekivanjima, ali i o položaju žene koja je vlastitim pisanjem izborila mjesto u kulturnoj povijesti. I projekcija filma o njezinu životu »Ljubav i slava«/»L’amore e la gloria« redateljice Marije Grazije Perrije iz 2024. godine podsjetnik je na ovu autoricu. Film prati odrastanje ove sardinijske spisateljice, jedine Talijanke koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost 1926. godine. Dobila ju je »za idealistički nadahnute spise koji s plastičnom jasnoćom prikazuju život na njezinom rodnom otoku«.




Deleddin opus na događanju u Zagrebu predstavljen je iz književne, kulturne i filmske perspektive. Bilo je razgovora o njezinu mjestu u talijanskoj i europskoj književnosti, hrvatsko-talijanskim kulturnim vezama te prisutnosti njezinih djela i motiva na filmu. Posebna pozornost posvećena je načinu na koji je filmska umjetnost preuzimala Deleddine teme, likove i prostore. Prikazi Sardinije pritom otvaraju i pitanje kako književnost i film oblikuju naše predodžbe o pojedinim sredinama te kada se te predodžbe pretvaraju u stereotipe.


Grazia Deledda (Nuoro, Sardinija, 1871. – Rim, 1936.) bila je samouka. Prve pripovijetke i romane objavila je kao podlistke modnih časopisa. U plodnome proznom opusu, uz djela »Pepeo«, »Bršljan«, »Marianna Sirca« i »Cosima«, ističu se romani »Elias Portolu« i već spomenute »Trske na vjetru«. U duhu Vergina verizma, uz danuncijevske idejne natruhe, bavila se snažnim strastima, etičko-religioznim pitanjima te mističnim osjećajem boli i smrti. U talijansku književnost unijela je sardinijski seljački i malograđanski svijet. Deleddin glavni fokus bio je na predstavljanju siromaštva i borbe povezane s njim kroz kombinaciju imaginarnih i autobiografskih elemenata. Život, običaji i tradicija naroda Sardinije istaknuti su u Deleddinim djelima. Mnogi od njezinih likova su izopćenici koji se u tišini bore s izolacijom. Njezini romani imaju tendenciju kritiziranja društvenih vrijednosti i moralnih normi, a ne ljudi koji su žrtve takvih okolnosti. Iako njezin stil pisanja nije toliko kićen, u Deleddinim radovima može se prepoznati uticaj verizma Giovannija Verge, a ponekad i dekadentizma Gabrielea D’Annunzija. Unatoč njezinoj revolucionarnoj ulozi u talijanskoj i svjetskoj književnosti, Deledda nije bila priznata kao feministička spisateljica, vjerojatno zbog njezine tendencije da prikazuje žensku bol i patnju nasuprot ženskoj autonomiji.


Kad je Deledda doznala da je dobitnica Nobela za književnost, njezin prvi odgovor na tu vijest bio je »Già?« (»Već?«). Deleddina pobjeda je pridonijela povećanju njezine popularnosti. Benito Mussolini, koji je upravo učvrstio vlast i uspostavio fašizam, poslao je Deleddi svoj potpisani portret, s posvetom u kojoj joj je izrazio svoje »duboko divljenje«. Jata novinara i fotografa počela su posjećivati njezin dom u Rimu. Književnica im je u početku poželjela dobrodošlicu, ali se na kraju umorila od pažnje. Jednog dana je primijetila da je njezina voljena ljubimica vrana, Checca, bila vidno iziritirana metežom, jer su ljudi stalno ulazili i izlazili iz kuće. »Ako je Checci dosta, i meni je dosta«, rekla je Deledda i vratila se penzionerskoj rutini. Događaji su, također, opteretili Deleddin izuzetno metodičan raspored pisanja. Njezin dan bi počinjao kasnim doručkom, nakon čega bi slijedilo jutro napornog čitanja, ručak, brzi san i nekoliko sati pisanja prije večere. Grazia Deledda je preminula u Rimu u 64. godini od raka dojke. »Crkva samoće« iz 1936. godine, Deleddin posljednji roman, poluautobiografski je prikaz mlade Talijanke koja se suočava sa smrtonosnom bolešću. Završeni rukopis romana »Cosima« otkriven je nakon njezine smrti i objavljen posmrtno 1937. godine.


Nobel za književnost Graziji Deledda podsjetnik je i da su zapravo malobrojne žene koje su do sada dobile književnog Nobela. Na dosadašnjih 123 književnih nobelovaca tek je 19 žena u još uvijek dominantnom muškom svijetu dodjele nagrade. Prvi dobitnik književnog Nobela 1901. bio je Sully Prudhomme, a tek 1909. prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost bila je švedska književnica Selma Lagerlöf, koja je i prva žena primljena u Švedsku akademiju 1914. godine. Dobitnica je Nobelove nagrade za svoj literarni rad u znak zahvalnosti uzvišenom idealizmu, živoj mašti i duhovnoj percepciji koji su karakteristični za njezine radove. Zatim je 1926. dobitnica Nobela za književnost bila Grazia Deledda, a 1928. Nobel za književnost dodijeljen je Sigrid Undset, norveškoj književnici koja je najviše pisala o iskustvima žene. Oštro se protivila nacizmu te je za Drugoga svjetskog rata izbjegla u Sjedinjene Američke Države. Nakon toga, tek 1938. godine Nobela za književnost dobila je Pearl S. Buck, za čije je radove Švedska akademija naglašavala da su remek-djela. Gabriela Mistral dobitnica je književnog Nobela 1945. godine. Mistral je bila prva Latinoamerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Njezina lirska poezija, nadahnuta snažnim emocijama, učinila je pjesnikinju simbolom idealističkih težnji za cijeli latinoamerički svijet. Nelly Sachs dobitnica je Nobela za književnost 1966. godine, a kad je riječ o ženama, uslijedila je poveća stanka sve do 1991. godine, kad je književnoga Nobela dobila Nadine Gordimer. Djela ove južnoafričke književnice i aktivistkinje godinama nisu mogla biti objavljena u njezinoj domovini. Bavila se pitanjima rasizma i aparthejda, a neke njezine romane režim je zabranio. Švedska akademija, međutim, smatrala je da je njezin rad donio mnogo dobrobiti čovječanstvu i da je dostojan Nobelove nagrade.


Toni Morrison je dobitnica Nobela za književnost 1993. godine, a bila je ujedno i prva Afroamerikanka koja je dobila ovu prestižnu nagradu. Poljska pjesnikinja i esejistkinja Wislawa Szymborska dobila je Nobela 1996. godine, za poeziju koja s ironičnom preciznošću omogućuje da povijesni i biološki kontekst izađe na vidjelo u fragmentima ljudske stvarnosti. Iako je sama jednom izjavila da ne više od 2.000 ljudi cijeni značaj poezije, Švedska akademija prepoznala je njezinu važnost za svjetsku književnost. Elfriede Jelinek dobila je književnog Nobela 2004. godine. Ova austrijska feministkinja, dramatičarka i književnica nikad se nije bojala pisati o ženama, seksu i komunizmu – zbog čega su je smatrali pomalo kontroverznom. Jelinek je, iako počašćena zbog nagrade koja joj je dodijeljena, s druge strane žalila zbog gubitka anonimnosti koji dolazi s Nobelom.


Doris Lessing bila je dobitnica 2007. godine, a većina njezinih knjiga bavi se istraživanjem unutarnjeg života likova i žena, njihovim socijalnim pritiscima i mentalnim slomovima. Uslijedila je Herta Müller 2009. godine, pa Alice Munro 2013. godine, kojoj je Švedska akademija dodijelila Nobela jednostavno je objasnivši majstoricom suvremene kratke priče. Svetlana Aleksijevič dobitnica je 2015. godine, a njezini spisi su okarakterizirani kao spomenici patnji i hrabrosti današnjeg vremena. Olga Tokarczuk dobitnica je Nobela za književnost 2018. godine »zbog narativne mašte koja s ogromnom strašću prelazi sve granice«. Godine 2020. književnog Nobela dobila je Louise Elisabeth Glück, američka pjesnikinja i esejistica, za »nepogrešiv pjesnički glas koji strogom ljepotom individualno iskustvo čini univerzalnim«. Godine 2022. dobitnica Nobela bila je francuska književnica Annie Ernaux, zatim 2024. južnokorejska autorica Han Kang, a ove je godine laureatkinja kanadska književnica Anne Carson.