Svima nam je dobro poznat Yahoo!, no znate li otkud taj izraz potječe? Riječ yahoo iskoristio je Jonathan Swift u svojoj knjizi »Gulliverova putovanja« kako bi opisao bezobraznu, nesofisticiranu i odbojnu osobu.

Tu su riječ u šali upotrebljavali osnivači tvrtke Yahoo! oslovljavajući tako jedan drugoga. U siječnju 1994. godine Jerry Yang i David Filo bili su studenti na Stanfordskom sveučilištu, s web-stranicama Jerry and David’s Guide to the World Wide Web, koje su preimenovali u Yahoo!. Danas je to jedan od većih svjetskih web-portala s pripadajućim uslugama.

Ovih dana BBC donosi tekst Tamlin Magee pod naslovom »Prikazuje čovječanstvo u njegovu najgrotesknijem izdanju: Zašto je 300 godina star roman ‘Gulliverova putovanja’ toliko pogrešno shvaćen«, napisan u povodu tri stoljeća čuvenog djela irsko-engleskog književnika Jonathana Swifta, vrsnog satiričara i oštroumnog kritičara ljudske naravi i društvenih poroka.

Kako ističe Daniel Cook, autor knjige »Gulliver’s Afterlives: 300 Years of Transmedia Adaptation«, Swiftova knjiga potaknula je nastanak drugih djela, ilustracija, kazališnih komada i filmova, što je sve pridonijelo stvaranju opsežne »Guliverijane«. Naslovni antiheroj pojavio se u seriji »Doctor Who« i stripu »Liga iznimnih džentlmena«; »susreo« se s Tonyjem Blairom, a može ga se pronaći posvuda; od obiteljskih Disneyjevih zabavnih ostvarenja pa sve do sovjetskih kritika kapitalizma.

Francuski književnik i filozof Voltaire boravio je u Londonu i silno uživao u »Gulliverovim putovanjima«, to je djelo utjecalo na njegov vlastiti satirični roman o odrastanju »Candide«.

Bilo da je riječ o izvornoj satiri ili njezinim brojnim cenzuriranim izdanjima, »Gulliverova putovanja« postala su mnogo više od onoga što su izvorno bila. Engleski književnik i novinar Rudyard Kipling rekao je da je Swift »pokušao podići optužnicu protiv cijelog čovječanstva, ali je ostavio knjigu za djecu«. Paradoksalno je da su »Gulliverova putovanja« postala jednom od najpopularnijih dječjih knjiga, iako su bila motivirana piščevom ogorčenošću, a ne željom da postanu zabavnom dječjom knjigom.

Jonathan Swift (Dublin, 1667. – Dublin, 1745.) podrijetlom je iz angloirske obitelji, sin je britanskih državljana naseljenih u Irskoj. Oca je izgubio prije no što je rođen, a po povratku majke u Veliku Britaniju brigu o njemu preuzeli su bliski rođaci. Diplomirao je teologiju na dablinskome Trinity Collegeu, zaredio se za anglikanskog svećenika te stekao doktorat iz teologije u Dublinu.

Nakon školovanja u Dublinu odlazi u Veliku Britaniju, gdje se zapošljava kao tajnik sir Williama Templea. Živio je uglavnom u Londonu, aktivno sudjelujući u kulturnom životu. Nakon smrti supruge ponire u razdoblje tjelesne i intelektualne dekadencije.

Njegova bolest (gluhoća i demencija) postupno je napredovala te je 1742. proglašen neuračunljivim. Ostatak života proveo je u dubokoj apatiji, slijep, gluh i gotovo nijem. Nakon smrti njegov je imetak raspodijeljen siromašnima i umobolnici.

Jonathan Swift strastveno se zanimao za suvremene događaje i pisao oštre satirične članke, isprva s vigovskih pozicija, u časopisima Tatler i Spectator. Oko 1710. prešao je u drugi politički tabor pišući u torijevskom časopisu Examiner, braneći vladinu politiku u Ratu za španjolsku baštinu.

Ubrzo je postao središnjom ličnošću društvenoga života, tvoreći jezgru debatnoga društva Scriblerus Club. Premda se, uzaludno, nadao službi u Engleskoj, imenovan je dekanom katedrale sv. Patricka u Dublinu te se, pošto su vigovci osvojili vlast, vratio u Irsku.

Englesku je posljednji put posjetio 1727. godine. U Irskoj se zauzimao za poboljšanje društvenih prilika i ravnopravnost s Engleskom te bio slavljen kao irski nacionalni junak.

Swift je autor brojnih pjesama, poema, satiričnih proza, političkih i religioznih eseja, polemika, novinskih članaka, pamfleta i pisama. Vrhunac je njegova umijeća sadržan u satiričnom fiktivnom putopisu »Gulliverova putovanja« (puni naslov: »Putovanja među nekoliko udaljenih naroda svijeta, u četiri dijela, koje napisa Lemuel Gulliver, prvo ranarnik a zatim kapetan nekoliko brodova« ili u originalu »Travels into Several Remote Nations of the World, in four Parts, by Lemuel Gulliver, first a Surgeon and then a Captain of Several Ships«, 1726.).

Ova razorna i totalna poruga na cjelokupnu ljudsku narav, državne i društvene institucije, na imanentnu zloću čovjeka i društva, zaodjenuta fantastičnim i šaljivim zgodama, postala je jednim od najomiljenijih djela svjetske književnosti. »Gulliverova putovanja« su satira o britanskom društvu, ali i o položaju čovjeka uopće.

U njima Swift opisuje fantastične pustolovine pomorca Gullivera na otoku s patuljcima, zatim s divovima, te na letećem otoku Laputu i na kraju na otoku kojim vladaju pametni konji (tu se čitave ekipe filozofa i učenjaka bave posve jalovim intelektualnim spekulacijama). Izuzetna je to satira koja u najširem obuhvatu ne štedi nikoga.

Swift ironizira kako običaje, sporove, uvjerenja i društveni poredak tadašnjeg vremena, tako i općeljudske osobine, antropocentrizam i temeljna uvjerenja čovječanstva, koja se s drukčijeg aspekta čine smiješnima.

»Gulliverova putovanja« izazvala su kontroverze, ali i stekla veliku popularnost odmah nakon objavljivanja. Djelo ima karakteristike pustolovnog romana i fantastičnog putopisa, a odigralo je važnu ulogu u razvoju forme romana. Sastoji se od četiriju dijelova te je satira tadašnjih društvenih prilika, običaja i politike u Engleskoj.

Swift je u njemu ostvario vrhunce svog satiričnog umijeća i uputio razornu porugu na račun ljudske naravi, urođene zloće te državnih i društvenih institucija, dodavši joj fantastične i šaljive zgode. Protagonist Lemuel Gulliver potječe iz obitelji koja se nastanila u Londonu. Prvi dio knjige opisuje protagonistov put u Lilliput i Blefuscu, koji se nalaze na obali istočne Indije, a drugi u Brobdingnag, gdje ga je posada broda »Pustolovina« ostavila na nepoznatom kopnu.

Slijede putovanja u Laputu, Balnibarbi, Luggnagg, Glubbdubdrib i Japan, te na kraju put u Houyhnhnmsku zemlju. Na prvom putovanju Gulliver se kao brodolomac spašava na otoku Lilliput. Ljudi su tu patuljasti, tako da su njihovi napori da djeluju dostojanstveno i ugledno smiješni, a njihovi tričavi sporovi su isto tako vrijedni prezira.

S izuzetno gorkim sarkazmom prožeta je i Swiftova satira »Skromni prijedlog«, u kojoj tobože predlaže tovljenje irske djece kako bi bila hrana u oskudici. Potaknuta je tada teškim irskim prilikama, a »skromnim prijedlogom« bi se spriječilo da djeca siromaha u Irskoj budu na teret svojim roditeljima ili zemlji i kojim bi ih se učinilo pučanstvu na korist.

Objavljena je 1729. u listu Thomasa Sheridana The Intelligencer. Swift je najveći satiričar engleske i irske književnosti te jedan od najistaknutijih svjetskih satiričara. Predmet njegove satire nisu tek određeni pojedinci, sredine, pojave, staleži, zbivanja i razdoblja, već sam čovjek koji, ipak, ima svojstvo razumnosti. Kao vrstan polemičar obrušavao se na sve iskrivljeno i lažno u politici, moralu, religiji, književnosti, znanosti, svakidašnjim postupcima i poslovima.

Pritom nije davao naputke ni poduku: nudio je tek trajnu skepsu, ali u službi istine po svaku cijenu. Zgražao se nad korupcijom i licemjerjem svoga vremena. Kao pisac bezobzirnih članaka u torijevskom časopisu Examiner, za kratko vrijeme postao je najistaknutija ličnost tadašnjeg engleskog novinarstva.

Ovako je Swift razmišljao o političarima i vlasti: »Zaključio sam da je svatko tko bi mogao uzgojiti dva klasa žita ili dvije vlati trave na zemlji gdje prije bijaše samo jedna, učinio više za čovječanstvo i zaslužio više od cijele gomile političara zajedno.«

A ovako o zakonu i pravdi: »Zakon je sličan mrežama za muhe: male muhe se u njima uhvate, dok veliki stršljeni i ose izrešetaju mrežu i pobjegnu«, aludirajući na korupciju pravosuđa. Nije bolje mislio ni o čovječanstvu koje je, općenito uzeto, za njega »najgora vrsta malih gadnih životinja«.