ZAGREB – U domaćoj književnosti sustavno izostaje spisateljski obračun s alkoholizmom. Pjesnici Tin Ujević i Josip Sever praktički su sveci alkoholnog pehara, a od suvremenih književnica jedino Mihaela Gašpar otvara temu destruktivnosti alkohola u romanu »O čajnicima i ženama« (2016.), ali i tu je alkoholno »rastakanje granica« ispripovijedano s tolikim senzualnim užitkom da se pitamo treba li ga ipak čitati kao nagovor na kapljicu. Čitava je naša kultura baždarena na rutinsko posezanje za ogromnim količinama cjelodnevnog dotoka svih vrsta alkoholnih promila, dakle upravo ono što O’Neill ismijava kad u replikama svojih likova razotkriva njihovo opravdavanje stavom da je piće samo »mali tonik« za brzu regeneraciju. U američkoj književnosti, tome nasuprot, postoji prava plejada autora koji nemilosrdno demitologiziraju alokohol: Hemingway, Fitzgerald, Faulkner, Steinbeck i naravno Eugene O’Neill.

Ovisnost nije »mala razonoda«

Upravo O’Neillovo »Dugo putovanje u noć« (sada u prijevodu Iva Jureše) portretira jedan dan u životu četiri prekaljena ovisnika, od kojih se samo čini da je u najgorem stanju majka obitelji, Mary, ovisna o morfiju. Možda zato što se nad tom ženskom ovisnošću (inače u drami nastalom na liječničku preporuku, morfij kao »sredstvo protiv bola«) licemjerno zgraža ostatak ovisnika iste obitelji: gospođin suprug James Tyrone (Sven Šestak) i obojica sinova, James Mlađi (Kristijan Petelin) i Edmund (Ivan Simon). Svi su ti muškarci u visokim stadijima ovisnosti o alkoholu, samim time i u spiralama agresije i autoagresije. Zanimljivo je da plakat Mirka Ilića aludira upravo na beskonačnu spiralu ovisnosti u kojoj ljudska sjena polako nestaje: konačno kazališni plakat o kojemu možemo razgovarati kao o autonomnom umjetničkom djelu. A što su s tom mučnom dramskom situacijom »raspadanja« četiriju ličnosti (tipičnog procesa uznapredovalih ovisnosti) napravili redatelj Vanja Jovanović i njegov umjetnički tim?

Sažimanja

Dramaturg Filip Jurjević bitno je skratio originalnu dramu i pokušao je premjestiti u ekspresionistički ključ. Predstava se otvara pjevanjem ponešto osuvremenjene Hipokratove zakletve, stalno se vraćaju songovi koji upozoravaju na kućno božanstvo morfija (skladatelj: Šimun Matišić), a scenograf Davor Molnar nepotrebno je zakrčio neveliku pozornicu male »Gavelline« dvorane dvostrukim stepeništem i knjigama »na prvom katu« iznad glavnog prizorišta dnevne sobe (gdje doslovce kratko boravi samo jedan lik). Škrtost, nemaštovitost i konfekcijska hladnoća obiteljskog zdanja tate Tyronea ne vidi se na promišljanju samog scenskog prostora, iako jest bitna za dramu. Redateljska odluka je i istupiti iz organski sporih prizora emocionalnog utapanja protagonista, umjesto toga pokazujući nam samo momente kad netko od likova »ostaje bez zraka« i batrga se u očajničkim pokušajima da se posve ne stopi s dnom. To bitno narušava kompleksnu jezičnu dramaturgiju originala, koja je vrlo pažljivo sračunata na veoma spore i repetitivne procese tonjenja u ništavilo. Mogli bismo to i ovako reći: ne možete »ubrzati« Chopina. Ritam mnogih njegovih nokturna nije »prevodiv« na izvedbu koja ekonomizira s vremenom. Zato predstava slabo dopire do publike.

Samo je posljednji prizor u izvedbi Jelene Miholjević moćno mjesto, u kojem majka obitelji nadasve ironično zahvaljuje svima koji su joj nanijeli bol ili nepravdu. Scena je zamišljena kao pobuna »svih Ofelija« nad sustavima koji dovode do njihova (ovaj put i fizičkog, ne samo metafizičkog) utapanja i kao takva savršeno funkcionira kao ironijska pljuska društvu. U ostatku izvedbe Miholjević je također jedina glumica koja otkriva da ovisnik ima i »umilno« i »razorno« lice, dvije maske koje se stalno smjenjuju (u njezinom slučaju promjenama boje glasa), dok muški glumci koji igraju teške alkoholičare djeluju pribrano, racionalno i nadasve trezveno. Ljutito i razočarano, ali ne i zgromljeno ovisnošću. Kao da nisu imali dozvolu glumački ulaziti u izvedbu unutarnjeg raspada koju stvara kontekst opijanja. Umjesto toga, glumci ekspresionističkim, grčevitim napadajima trzaja signaliziraju svojevrsnu kratku mahnitost, ali kako se ona pojavljuje i nestaje, nalik epileptičkim napadajima, publika zapravo nema ulaz u destruktivnu rutinu i običnost alkoholizma. Opet dolazimo do toga da O’Neill tematizira usporene scene međusobnog mučenja, koje se dramaturški ne mogu jednostavno preskočiti ili brzinski obraditi. Mučenje nikad nije samo farsa.

Strah od O’Neillova vrtloga

Zbog toga »Dugo putovanje u noć«, unatoč ozbiljnosti rada čitavog ansambla, ne postiže isušivanje jedne obiteljske kaljuže, što je zasigurno bila dramatičareva namjera, već nam brzinski lista ključne replike u nadi da ćemo ih prepoznati kao skicoznu galeriju obiteljskih portreta. Pritom naglašavam da je taj dramaturški skok prema novom ritmu drame mogao i uspjeti. No za takav bi nam zaokret trebali jači, hrabriji pomaci prema groteski, koja se ponovo realizira ponajviše u riziku koji na sebe preuzima Miholjević. Napomenimo i da je lik sluškinje Cathleen u izvedbi Josipe Oršolić ostao na pukoj scenskoj dekorativnosti, zbog čega se pitamo zašto je uopće na sceni. Čini mi se da je nedostatak mnogih redatelja mlađe generacije gotovo isti: biranje tragičnih tema za koje onda nemaju analitičku snagu, umjesto toga prelako (i olako) klizeći u grotesku, pa i u shematizam ljudskih odnosa. Za ovakav tekst trebala je puno dulja i ozbiljnija redateljska priprema. Možda je najtužnije što smo još jednom propustili pokazati ekstremnu, tvrdu sebičnost samog alkohola (prisutnu u originalnom predlošku), umjesto toga klizeći pričicom o disfunkcionalnoj obitelji.