Kako danas gledamo nago ljudsko tijelo i gdje su granice njegove umjetničke reprezentacije u javnom prostoru, pitanja su koja otvara izložba Golo tijelo: Gropuzzo/Štajduhar/Zrno, otvorena 23. listopada u zagrebačkom Oktogonu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (NMMU).

Trojica fotografa motivu ljudskog tijela pristupaju iz različitih perspektiva, od estetiziranog akta i glamurozne inscenacije do naglašenog istraživanja forme, svjetla i tjelesnosti.

Izložba je nastala u koncepciji ravnatelja NMMU-a Branka Franceschija i Dubravke Tomeković Aralice, a okuplja trojicu prizantih autora Rina Gropuzza, Borisa Štajduhara i Almina Zrnu. Zajednički motiv povezuje njihove radove, no svaki od autora razvija vlastiti vizualni jezik i odnos prema tijelu, njegovoj pojavnosti i načinu na koji ga promatrač doživljava.

Iris Volf / Foto Boris Štajduhar

– Izložbom problematiziramo današnju percepciju prikaza ljudskog tijela u javnom prostoru, uključujući i muzeje, između krajnosti normi koje nameću politička korektnost i rastući konzervativizam.

Želimo ljudskim tijelom u njegovoj rodnoj i generacijskoj pojavnosti, kako ga interpretira trojica fotografa, potvrditi slobodu stvaranja i izlaganja, kao i volju modela da se svojim tijelom izraze – ističe Branko Franceschi.

Različiti pristupi

Različiti pristupi vidljivi su već u samom fotografskom tretmanu akta. Rino Gropuzzo, riječki fotograf rođen 1955. godine, fotografijom se bavi od ranih sedamdesetih, a profesionalno se usavršavao u Parizu i Milanu.

Njegov rad obilježava sklonost inscenaciji, povezivanju tijela s interijerima, kostimima i povijesnim referencama te poigravanju konvencijama erotske i modne fotografije.

U njegovim fotografijama tijelo nije izdvojeno iz konteksta, nego postaje dijelom pažljivo osmišljenog prizora u kojem se susreću erotika, estetika i igra identitetima.

Boris Štajduhar, zagrebački fotograf koji se profesionalno bavi fotografijom od 1980. godine, dugogodišnju je karijeru izgradio u medijima, surađujući s brojnim domaćim i međunarodnim izdanjima.

Snimao je za časopise poput Starta, Globusa, Glorije, Playboya i Voguea, a njegov opus obuhvaća portrete, modne editorijale i aktove.

U njegovim radovima ljudsko tijelo često je prikazano kroz estetiku glamura, stilizirane poze i pažljivo oblikovane ambijente, pri čemu se otvara i pitanje odnosa između prirodne tjelesnosti i slike koju stvaraju mediji.

Drukčiji pristup razvija Almin Zrno, rođen 1966. godine u Sarajevu, gdje i danas živi i radi. Nakon početaka u reportažnoj i dokumentarnoj fotografiji, posvetio se autorskom radu, osobito portretu i aktu.

Njegove fotografije obilježavaju precizno kontrolirano svjetlo, reducirani prostor i naglašavanje skulpturalnosti tijela. Umjesto scenografije i rekvizita, u prvom su planu linije, volumeni, napetost mišića i odnos svjetla i sjene, čime ljudska figura postaje gotovo samostalna vizualna forma.

Kako u tekstu za katalog izložbe piše povjesničarka umjetnosti i kustosica Leila Topić, pitanje golog tijela neodvojivo je od pitanja pogleda i autonomije osobe koja se izlaže tom pogledu.

Nikolina Pišek / Foto Boris Štajduhar

Polazeći od pjesme Memories Leonarda Cohena, u kojoj se želja za gledanjem nagoga tijela izražava kao molba za dopuštenje, autorica upozorava da se sloboda ne može braniti tako da se unaprijed odlučuje što osoba smije pokazati i na koji način.

“Pogled se može željeti bez prisvajanja, a tijelo se može ponuditi pogledu bez gubitka vlastite volje i subjektivnosti”, ističe Topić, otvarajući prostor za promišljanje o granici između promatranja, objektivizacije i prava na vlastitu pojavnost.

Franceschi ističe i dugogodišnju suradnju s Dubravkom Tomeković Aralicom, započetu 2006. godine na izložbi fotografa magazina Gloria u zagrebačkoj Gliptoteci.

Dvadeset godina poslije ponovno su se udružili u projektu koji, kako objašnjava, proizlazi iz razgovora o suvremenoj vizualnoj kulturi i fotografima koji je oblikuju. Namjera je bila predstaviti različite pristupe motivu tijela kroz tri autorska rukopisa, nastala u trima različitim kulturnim središtima.

Izložbu prati katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstom Leile Topić. Realizirana je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a sponzori su Canopy by Hilton Zagreb, Zanat i Solum. Izložba ostaje otvorena do 20. studenoga.

Almin Zrno: Akt je, u svojoj suštini, psihološki portret izražen kroz formu

Moje putovanje kroz fotografiju započelo je u dokumentarnom i reportažnom žanru, gdje sam naučio najvažniju lekciju: kako uočiti i uhvatiti trenutak sirove, nepatvorene istine.

Kada svjedočite svijetu kroz reporter objektiv, naučite poštovati emociju i svjetlo bez uljepšavanja. Prelazak prema aktu nije bio bijeg od realnosti, već prirodna evolucija i težnja ka pročišćenju forme.

Akt za mene predstavlja povratak na iskonske elemente, ljudsko tijelo bez odjeće, društvenih staleža i statusnih simbola postaje čista skulptura prožeta emocijom.

Fotografije prikazane na ovoj izložbi nastajale su kroz dugogodišnji rad i sazrijevanje, od ranijih istraživanja forme u ciklusu Apology of Eros pa sve do nedavnih radova, gdje je fokus potpuno preusmjeren na estetiku, teksturu kože i anatomiju uvučenu u igru svjetla i sjene.

Almin Zrno – Body Sculpture 24, 2014.; Ciklus – Body Sculpture, 2014. – 2019.

Golo tijelo me ne privlači u površnom ili banalnom smislu, već kao vrhunski estetski i kiparski izazov. Tijelo je medij koji nosi energiju, stav i karakternu napetost. Fotografija golog tijela postaje pogled u osobnost onog trenutka kada model prestane pozirati i oslobodi se obrambenih mehanizama. Kada nestane odjeća, nestaje i oklop.

U tom prostoru povjerenja između fotografa i modela, pokret, napetost mišića ili blagi pregib leđa govore o unutrašnjem stanju čoveka jednako glasno kao i pogled.

Akt je, u svojoj suštini, psihološki portret izražen kroz formu. Suradnja s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti došla je kao prirodan i iznimno počašćen slijed višegodišnjeg umjetničkog dijaloga.

Predstaviti radove u takvoj instituciji i u kontekstu zajedničke izložbe koja promišlja figuru i akt veliki je profesionalni i osobni trenutak. NMMU je prostor koji razumije i njeguje visoke estetske standarde, pa je priprema ove prezentacije bila usmjerena na stvaranje koherentne vizualne priče koja komunicira s prostornom dramaturzijom muzeja.

Kamera ne radi razliku između lica i tijela,oboje su dio jedinstvene cjeline koja prenosi emociju. Međutim, tijelo ima vlastitu mimiku i govor koji je često nesvjestan i iskreniji od samog lica.

Rad s glumcima za mene je uvijek bio izuzetno inspirativan jer glumci posjeduju svijest o svom tijelu kao instrumentu. Njihova sposobnost da kroz fizički stav izreku emociju pruža ogromnu širinu u radu.

Kroz moju karijeru nastali su brojni portreti i aktovi umjetnika i glumaca, gdje je fokus bio upravo na toj dramatskoj napetosti i skulpturalnosti forme.

Nemam preferenciju prema određenom “tipu” tijela u smislu nametnutih estetskih kanona. Ono što tražim pred kamerom jest unutarnja snaga, ekspresivnost i stav.

Svako tijelo — bez obzira na dob, građu ili linije — posjeduje vlastitu poetiku, volumen i karakter kada ga obasja pravo svjetlo. Najbolje fotografije nastaju onda kada tijelo nosi priču, kada svjetlo miluje njegovu teksturu i kada forma i duh djeluju u potpunoj harmoniji.

Rino Gropuzzo: Tijelo nije samo predmet promatranja, nego i nositelj karaktera, raspoloženja i osobnosti

Na izložbi u Oktogonu predstavljam 22 fotografije podijeljene u tri ciklusa. Prvi čine aktovi transrodne osobe, drugi fotografije snimljene u Palači šećerane u Rijeci prije njezine obnove nadahnute baroknom atmosferom tog iznimnog prostora, dok treći donosi izbor novijih radova nastalih na različitim lokacijama u Istri i okolici Rijeke.

Žensko tijelo za mene je prije svega inspiracija. Tijekom gotovo pedeset godina fotografiranja snimao sam žene različitih karaktera, životnih iskustava i profesija – od profesionalnih modela do prijateljica, susjeda i glumica. Neke su mi postale bliske prije nego što su stale pred moj objektiv.

Pri odabiru modela važni su mi izgled, osobna simpatija i, naravno, entuzijazam za sudjelovanje u mojim projektima. Nikada nisam mnogo nagovarao: netko je želio sudjelovati, netko nije.

Rino Gropuzzo – Ifka, (Zuccheriera), 2014.

Fotografirao sam na različitim mjestima, od studija do prirodnih ambijenata i napuštenih, derutnih građevina, osobito prostora industrijske arheologije.

Takve lokacije nude posebnu atmosferu i otvaraju mogućnosti za dijalog između tijela i prostora. U fotografiji me, međutim, ne zanimaju samo proporcije.

Izražajnost, karakter i samosvijest osobe često su važniji od fizičkih ideala. To osobito dolazi do izražaja pri fotografiranju zrelih žena, čija osobnost i prisutnost mogu nadvladati ono što bi se prema uobičajenim kriterijima smatralo tjelesnim nedostatkom.

Posebno me privlače žene koje uz izgled posjeduju i izražajnost karakterističnu za njihov životni poziv, zbog čega rado fotografiram glumice, balerine i žene različitih profesija.

Fotografirao sam i muške modele, među ostalim prijatelje, a jedan od zanimljivijih projekata bio je kalendar golih nogometaša riječkog Orijenta.

Premda sam se isprva pribojavao organizacije snimanja s toliko sudionika, sve smo obavili u klupskoj svlačionici, uz mnogo šale, i projekt je doživio velik uspjeh.

Granica između umjetnosti i pornografije pitanje je o kojem se može raspravljati, a njezino se poimanje mijenjalo kroz vrijeme.

Mene zanima fotografija kao prostor izražavanja, u kojem tijelo nije samo predmet promatranja, nego i nositelj karaktera, raspoloženja i osobnosti.

Tijekom dugogodišnjeg rada mijenjali su se modeli, prostori i fotografski interesi, ali tijelo, njegova izražajnost i mogućnost da u susretu s prostorom i objektivom otkrije nešto više od vidljivoga ostali su trajni izvor inspiracije.

Boris Štajduhar: Crta između umjetničke fotografije i pornografije je vrlo tanka kao između jako dobrog vica i uvrede

Fotografije su nastajale u raznim razdobljima. Neke su snimljene krajem devedesetih, druge dvijetisućitih, a nekoliko ih je snimljeno prošli mjesec.

Ne bih rekao da je presjek mog rada, jer je riječ o 26 fotografija koje su dio izložbe “Golo tijelo” na kojoj izlažemo kolege Rino Gropuzzo, Almin Zrno i ja.

Nisam inače preveliki ljubitelj organiziranja izložbi jer vjerujem da postoje razni mediji koji mogu umjetnički rad približiti široj publici: nekad su to bili magazini, a danas su to uglavnom društvene mreže.

Boris Štajduhar

To su meni bliski načini na koje izlažem već godinama. Cijelo sam vrijeme, radeći u medijima, pokušavao pokazati kako je i fotografija objavljena u magazinu jednako umjetničko djelo kao i one koje se snimanju samo za izložbu.

Tvrdim da je puno teže snimit odličnu fotografiju za medij nego kada sami birate temu, mjesto i vrijeme snimanja. Na izloženim fotografijama ne može se razaznati koja je snimljena za neki medij, a koja isključivo za potrebe ove izložbe.

U konačnici većina najpoznatijih svjetskih fotografa svoje su radove prvo objavili u medijima. Ova ideja o trojici autora, koja dolazi od Dubravke Tomeković Aralice i Branka Franceschija dopala mi se jer svaki od nas ima po tri prostorije u kojima pričamo priče koje su slične i različite.

Zašto me privlači golo žensko tijelo? Pa mislim da kroz povijest umjetnosti postoje brojni umjetnici kojima je golo žensko tijelo bilo inspiracija, pa ni ja nisam iznimka, hahahaha.

Šalu na stranu, zapravo sam obnažene žene, u najvećoj mjeri, počeo fotografirati radeći za Europapress holding Nine Pavića.

Naime, u tim izdanjima se jako cijenila fotografija i puno se polagalo na kvalitetu, a imperativ je bio isporučiti dobar, originalan sadržaj pa su urednici naručivali od mene da fotografiram poznate Hrvatice bez odjeće.

Boris Štajduhar

Publici se to svidjelo pa su tako nastale fotografije koje danas vjerojatno ne bi bile objavljene. Ali živjeli smo u tim nekim vremenima koja su, iz današnje perspektive, bila progresivna i imao sam sreću što sam bio okružen ljudima koji su razmišljali slično.

Uvijek smo pratili svjetske trendove, gledali što drugi rade i zapravo bili ponosni, jer ne samo da nismo zaostajali već smo ponekad bili i ispred svog vremena.

Recimo, vašim će čitateljima sigurno biti zanimljivo da sam tadašnju svjetsku prvakinju u plivanju; Sanju Jovanović, obojio u zlato i naga se fotografirala upravo u Rijeci.

Nisam to nigdje poslije vidio…..Ta fotografija neće biti izložena ovog puta, ali na samostalnoj izložbi će svakako imati svoje mjesto.

Crta između umjetničke fotografije i pornografije je vrlo tanka kao između jako dobrog vica i uvrede. Nekada fotografija može biti jako vulgarna čak i kada je osoba na njoj potpuno odjevena, sve ovisi o pristupu.

Mislim da razlika prvenstveno leži u načinu na koji fotograf gleda osobu koju fotografira. Svoje sam modele uvijek gledao kao lijepe žene, a moj je posao bio da na njima istaknem ono na što su najponosnije i ono što bi i same istaknule. One su to osjetile i zato smo izgradili povjerenje koje je onda bio temelj za dobar akt.