Pet godina nakon vrlo uspješnog i svake pažnje vrijednog kratkog romana »Moja dota«, Nora Verde iznova privlači pažnju ljubitelja dobre knjige, ovog puta znatno opsežnijim (344 stranice) romanom »Pravi život« koji je po mnogočemu svojevrsni nastavak pred pet godina objavljene spomenute knjige.

Naime, u iskričavom i razigranom romanu »Moja dota« Verde nam je predstavila lik nesvakidašnje djevojčice Nele koja svako ljeto od svoje sedme pa do četrnaeste godine iz Splita po završetku nastave odlazi u Velu Luku i tamo u društvu svoje bake Slave provodi cijelo ljeto, sve do početka nove školske godine.

Nela voli dolaziti baki (ona kaže babi) jer je tako lakše i njezinoj majci, rastavljenoj konobarici koja jedva spaja kraj s krajem pa Nelica rano shvaća kako su siromašni, a da stvar bude gora i ona je sama drukčija – uopće se ne voli igrati lutkama i nimalo joj nije važno što je već dio djetinjstva ošišana na Valiant frizuru, umjesto u haljinicama radije je cijeli dan u bermudama, od igre školice draži joj je nogomet s dečkima, umjesto ljubića ona guta stripove o Martiju Misteriji… i nekako bi radije bila dječak no djevojčica.

Dojmljive epizode

To je živopisna djevojčica Nela iz »Moje dote«, a u »Pravom životu« pratimo je u završnoj godini osnovne škole i prvim godinama srednjoškolske mladosti.

Sa samohranom majkom (također dobro izgrađen lik), koja joj nastoji osigurati što bolje školovanje i život, živi u iznajmljenom stančiću od 24 kvadrata u koji se zbog siromaštva boji pozvati prijatelje, a uz to i dalje je različita od većine ostalih, kako u osnovnoj, potom i u srednjoj školi.

Za razliku od većine njezinih vršnjaka nju jako zanima književnost, i to ne samo čitanje, već i pisanje. Nadalje, ona je među rijetkima koji krajem tih osamdesetih u Splitu voli tadašnju državu Jugoslaviju, a uz to njezin glazbeni izbor (punk, dark rock, rock, synth rock…) drukčiji je od mediteransko-šlagerski usmjerene joj okoline.

Također, nju puno više no druge – možda jer to sama osjeća – brine nepravda, nejednakost, iskorištavanje i sve uočljivije klasne razlike u navodno besklasnom društvu.

I uz sve to Nela sve više shvaća kako se njoj, kao gotovo svim njezinim vršnjakinjama, ne dopadaju dečki, već – djevojke! A i izgledom je muškobanjasta pa je, kad u potpunosti ošiša kosu, mnogi pitaju je li dečko ili cura.

I u takvim poprilično autsajderskim uvjetima u sredini sklonoj tome da svi misle isto, odvija se njezino odrastanje. Umjesto okrenutosti onome što većina voli, ona se odlučuje za alternativni pristup u svemu, od izgleda preko odjeće, glazbe, ideologije…

To, naravno, zna dovesti do problema, ali uz malo splitsko pleme punkera i anarhista ona ipak uspješno brodi tim dijelom života pripremajući se, kako naslov romana i kaže, za pravi život koji nikako ne dolazi jer ga koče sudbonosne i povijesne društvene promjene – veliki skup HDZ-a na splitskoj rivi, proglašenje samostalnosti Hrvatske, dani Domovinskog rata, doba straha i neizvjesnosti…

Naravno, sve to prate dojmljive epizode vezane uz nacionalističke mržnje, nasilje nad ženama, netrpeljivost prema drukčijima, siromaštvo…

Homofobna i primitivna sredina

Njezino ipak uspješno odrastanje u toj homofobnoj i često primitivnoj sredini svakako joj olakšava književnost, kako čitanje u kojem pronalazi utjehu, često i smisao, tako i pisanje kojem se sve više predaje jer, kako sama na jednom mjestu kaže: »Riječi su najbitnije. Kad sve prođe, one će ostat’!«.

A te su riječi za tinejdžericu Nelu ponajprije riječi svakodnevnog govora njezine okoline pa nam svoju štoriju pripovijeda u prvom licu jednine ženskog roda čistom splitskom ikavicom kroz brojne vrlo kratke epizode koje pršte energijom, često i duhovitostima protkanom blagom ironijom.

Verde je podjednako dobra u pripovijedanju i u dijalozima za koje je šteta što ih nema više, a uočljivo je kako je i u ovom romanu sjajno izgradila »pozornicu« na kojoj se radnja odvija.

I dok je u »Mojoj doti« sve odisalo mirisima i okusima Korčule, blještilo sjajem moćnog sunca i plavetnila kristalno čistog Jadrana te zvukovima dječjih glasova u igri, ovog puta autorica nam podastire pravi mali soundtrack odrastanja osamdesetih pa je ovu knjigu lijepo čitati paralelno sušajući sastave kao što su The Smiths, The Cure, Joy Division, Depeche Mode, Kinks, Đavoli…

Nedvojbeno, nakon sjajnih opisa dana ranog djetinjstva djevojčice Nele, Nora Verde čitateljima je sada podarila priču o tinejdžerskim godinama Nele. Istina, ni u jednom trenutku autorica ne potvrđuje kako je riječ o istoj Neli pa je možda, to neka sasvim druga Nela!

No, i ova je Nela zanimljiva pa će među njezinim čitateljima sigurno biti mnogo onih koji će htjeti čuti nastavak priče o Neli koja živi po završetku Domovinskog rata. Bit će to zanimljivo, čak i ako to bude neka – treća Nela.

Olovne godine moje generacije

U razgovoru za portal Kritika h,d,p Nora Verde rekla je: »Željela sam da ‘Pravi život’ bude soundtrack olovnih godina moje generacije, kroz iskustvo djevojke koja živi turbulentno doba kraja 1980-ih, raspada Jugoslavije i neumitnih promjena društvenog sustava koji će promijeniti svijet u kojem smo do tada živjeli.

Radni naslov knjige dugo je bio ‘Vatrene ulice’, no film ‘Streets of Fire’ nekako je ostao u pozadini pripovijedanja, pa se od naslova s vremenom odustalo, premda roman u jednom svom segmentu ima nešto od atmosfere kultnog filma Waltera Hilla.«

O autorici

Nora Verde rođena je 1974. u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Prvu knjigu poezije »Sezona bjegova« objavljuje kao studentica. Pod literarnim imenom Nora Verde autorica je proznih knjiga »Posudi mi smajl«, »Do isteka zaliha«, »O ljubavi, batinama i revoluciji« i »Moja dota« (OceanMore, 2021.).

Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama te prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Roman »Moja dota« ušao je u finale nagrade »Fran Galović« i nagrade tportala, a nagrađen je nagradom »Štefica Cvek«.

Prijevod romana na njemački jezik objavljen je 2024. u izdanju njemačke izdavačke kuće Edition Converso. Verde surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija te portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima.

Nora Verde je pseudonim, a pravo joj je ime Antonela Marušić te radi i kao novinarka, urednica i kritičarka te aktivistkinja. Jedna je od pokretačica feminističkog portala Vox Feminae.

Izdavač o romanu

Ispripovijedan autentičnim glasom, roman »Pravi život« prati odrastanje jedne djevojke u kasnoj Jugoslaviji, gdje se osobne borbe prepliću s velikim društvenim pričama.

To je priča o odnosu majke i kćeri, o sramu i ponosu, o bijegu i pripadanju i o potrazi za »pravim životom« koji se čini uvijek nekako izvan dosega.