Što sve može biti kuća, kako grad ulazi u pjesmu i koliko se pisanjem možemo osloboditi vlastitih tereta, bile su neke od tema susreta Davora Mandića i Denisa Špičića održanog u riječkom Dnevnom boravku.

U programu “Književni mostovi”, organiziranom u sklopu 19. Vriska, autori su predstavili zbirke “Kuća” i “Pseća hrana za dušu”, a razgovor je moderirala pjesnikinja Frida Šarar.

Iako se razlikuju stilski i tematski, Šarar je u njihovim knjigama prepoznala dodirna mjesta: snažnu vezanost uz prostor, prožimanje vanjskog svijeta i unutarnjih stanja te spremnost autora da se u pjesmama ogole.

Dok Mandićeva konceptualna zbirka neprestano preoblikuje kuću – iz doma u tijelo, brod, grob ili mjesto pamćenja – Špičićeve pjesme iz gradske svakodnevice prelaze u područje tjeskobe, straha, krivnje i autodestrukcije.

Mandiću, koji je dugi niz godina radio kao novinar i urednik u ovom listu, ovo je treća zbirka poezije, nakon “Mostova” i knjige “Dva kruga, jedna tuga”, ali prva koja je od početka građena kao zaokružen koncept. P

remda je urednik Ervin Jahić u zbirci prepoznao vezu s “Poetikom prostora” francuskog filozofa Gastona Bachelarda, Mandić je naglasio da njegove pjesme nisu nastajale iz unaprijed postavljene filozofske namjere.

Početni poticaj bio je rad vizualne umjetnice i njegove partnerice Nađe, serija grafika “Outside In”, u kojoj kuća istodobno nastaje i nestaje.

– Kada sam to vidio, pomislio sam: čekaj, kuća, pa ja imam nešto pjesama o kući. Krenuo sam kopati po svojim mapama i pronašao četrnaest pjesama, a njezina serija imala je četrnaest grafika. Pomislio sam da to možda nešto znači – ispričao je Mandić.

Tako je započeo njihov zajednički, višegodišnji projekt, nastajao usporedno s izgradnjom zajedničkog doma – i u doslovnom i u metaforičkom smislu.

Kuća je pritom postala prostor ljubavi, obitelji i pripadanja, ali i kredita, selidbi, građevinskih zahvata, složenih obiteljskih odnosa te pitanja na koja nije moguće ponuditi konačan odgovor.

– Upoznali smo se u kasnijim godinama, ona ima dva sina, ja nemam djece, pa smo to sve zajedno objedinili i živjeli na nekoliko različitih adresa. Sve je to užasno kompleksno. Ne možeš odgovoriti na pitanje što kuća jest, ali možeš postavljati nova pitanja – kazao je.

Za razliku od prijašnjih zbirki, u kojima bi pojedinačne pjesme nastajale neovisno pa tek naknadno bile povezivane u cjelinu, “Kuću” je, objasnio je Mandić, pisao gotovo “po diktatu” koji je dolazio izvana.

U knjizi se, međutim, taj vanjski poticaj spaja s izrazito osobnim iskustvom. Kuća istodobno štiti i zatvara, povezuje žive i mrtve, ali u sebi nosi i mogućnost raspada.

Špičiću je “Pseća hrana za dušu” prva samostalna pjesnička zbirka, no pisanjem se dugo bavi kroz glazbu. Kao pjevač i autor pjesama grupe Detective Jones, svoj je put započeo u hip-hopu, pisanjem stihova na instrumentalne matrice, a poslije je tekstove pisao i za niz drugih izvođača. Autor je i zbirke priča “Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi”.

Šarar je posebno istaknula njegovu neposrednost i spremnost da u pjesmama bez zaštitnog sloja ironije progovori o depresivnosti, anksioznosti, strahovima i potrebi za samouništenjem.

Grad je pritom mnogo više od pozadine: neboderi, parkovi, igrališta, kafići, terase i ulice postaju produžetak psihičkih stanja lirskog subjekta.

– Pišem dosta impulzivno, doslovno dok šećem psa. Privuče mi pažnju neki detalj, primjerice ptice koje odlete kada ih pas pokuša uloviti, a onda odzumiravam prizor i pokušavam pronaći zašto mi je bio zanimljiv. Tražim točku u kojoj bi sve to moglo postati pjesma – objasnio je Špičić.

Pjesme najčešće zapisuje u mobitel i rijetko ih naknadno uređuje. Zbirka nije nastala prema unaprijed razrađenom konceptu; zajedničke niti i ponavljajuće motive tražio je tek kada se nakupilo dovoljno tekstova da ih se može oblikovati u knjigu.

– Ako već objavljujem zbirku poezije, želio sam da postoji neki odmak i da mi ona nešto znači, da se pisanjem oslobodim nekih tereta, misli i strahova. U tom smislu pisanje za mene ima i neku terapeutsku ulogu – rekao je.

Grad se u njegovim pjesmama pojavio organski, kao posljedica odrastanja u Zaprešiću, napuštanja sigurnosti poznatog kvarta te kasnijih preseljenja po Zagrebu.

Posebno je iskustvo bilo preseljenje nakon potresa, kada se osjećaj doma ponovno pokazao nestabilnim.

– Kada sam se odvojio od svojega kvarta i Zaprešića, osjetio sam što znači preseliti se iz prostora koji mi je bio siguran. Kasnije sam istraživao druge zagrebačke kvartove, živio u centru, a nakon potresa preselio se u drugi prostor.

Grad je zato ono što me drži na okupu, ali me, ovisno o trenutku, i trga – zaključio je Špičić.