Nakon što su strukovne udruge, pučka pravobraniteljica i stručnjaci iz zatvorskog sustava upozorili na moguće probleme u novom zakonskom okviru za osobe koje su u cijelosti odslužile kaznu zatvora, u središtu ostaje kriterij prema kojem bi se odlučivalo tko i nakon izdržane kazne predstavlja dovoljno ozbiljnu opasnost da mu se ponovno ograniči sloboda.

Riječ je o novoj zaštitnoj i terapijskoj mjeri koja bi se primjenjivala nakon što je osoba u cijelosti odslužila kaznu zatvora, ako se procijeni da i dalje predstavlja vrlo visok rizik od počinjenja teškog kaznenog djela.

U najtežim slučajevima predviđen je institucionalni smještaj, dok bi se blaži oblik mjere provodio na slobodi uz nadzor probacije.

Ministarstvo zdravstva pritom inzistira da se ne radi o nastavku kazne zatvora, nego o novoj zaštitnoj i terapijskoj mjeri koja bi se temeljila na procjeni aktualnog rizika. Upravo način na koji se taj rizik definira i procjenjuje ostaje jedno od ključnih pitanja prijedloga.

Za institucionalni smještaj predviđen je visok prag: osoba mora biti osuđena za određena najteža kaznena djela i u cijelosti izdržati dugotrajnu kaznu zatvora ili najmanje deset godina zatvora, a sud mora utvrditi da kod nje prevladavaju „nasilna obilježja ličnosti” zbog kojih je vrlo velika vjerojatnost počinjenja novog teškog kaznenog djela.

Ministarstvo pojašnjava da „nasilna obilježja ličnosti” nisu psihijatrijska dijagnoza. Mogu obuhvaćati impulzivnost, agresivnost, hostilnost, smanjenu kontrolu agresivnih impulsa, antisocijalne i druge relevantne crte ličnosti te neprilagođene obrasce reagiranja. Sama prisutnost tih karakteristika, naglašavaju u Ministarstvu, ne znači da je osoba opasna. Procjena bi se trebala temeljiti na razgovoru s osobom, medicinskoj i drugoj dokumentaciji, podacima o ranijem ponašanju, psihologijskoj obradi i drugim nalazima.

Upravo je razlika između osobine ličnosti i konkretnog rizika jedna od ključnih primjedbi Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje.

Dopredsjednica Udruge Davorka Vukadin upozorava da osobine ličnosti mogu biti dio stručne procjene, ali same po sebi ne mogu biti dovoljne za novo lišenje slobode.

– Osobine ličnosti ne bi smjele same po sebi biti temelj za novo lišenje slobode. Moraju biti povezane s konkretnim, aktualnim i individualiziranim pokazateljima ozbiljnog rizika, rekla je Vukadin.

Prema stajalištu Udruge, odlučujući kriterij mora biti procjena sadašnjeg rizika, a ne samo karakteristika osobe ili njezina kriminalna prošlost.

Nije dovoljno utvrditi da određene osobine postoje, već treba pokazati njihovu povezanost s ozbiljnom vjerojatnošću budućeg teškog nasilnog ponašanja.

Posebnu težinu tom kriteriju daje činjenica da se mjera predviđa za osobe koje su iza sebe ostavile dugogodišnje zatvorske kazne. Kod osobe koja je desetljećima u zatvoru provela značajan dio života ne može se zanemariti da se njezine okolnosti, ponašanje i psihološko funkcioniranje tijekom tog vremena mogu mijenjati.

Zato stručna procjena na kraju kazne ne bi trebala biti samo ponavljanje procjene iz vremena počinjenja kaznenog djela ili ranijih faza izvršavanja kazne.

Mora uzeti u obzir promjene tijekom boravka u zatvoru, rezultate tretmana i ponašanje osobe.

Na to je u javnoj raspravi upozorio i Vladimir Jurum, viši savjetnik za tretman zatvorenika Kaznionice u Valturi, koji je otvorio pitanje odgovornosti zatvorskog sustava za rezultate dugogodišnjeg tretmana.

Ako se nakon 20 ili 25 godina izdržane kazne i dalje utvrđuje vrlo visok rizik, potrebno je sagledati i što je tijekom tog vremena učinjeno na njegovu smanjenju.

To uključuje pitanje jesu li provedeni odgovarajući tretmanski programi, jesu li bili prilagođeni konkretnom riziku i kakvi su bili njihovi rezultati.

Ministarstvo zdravstva naglasilo je da će odluci o smještaju prethoditi niz kontrola. Šest mjeseci prije pokretanja postupka kaznionica bi trebala izraditi izvješće, pribaviti nalaze više stručnjaka, provesti dva neovisna psihijatrijsko-psihologijska vještačenja te dobiti prijedlog povjerenstva koje imenuje Hrvatski sabor.

Odluku bi donosio sud u izvanparničnom postupku, uz obvezno saslušanje osobe i prisutnost odvjetnika. Protiv odluke bila bi moguća žalba vijeću od pet sudaca Vrhovnog suda, dok bi se potreba za nastavkom mjere preispitivala svakih 18 mjeseci. Ministarstvo zbog toga smatra da prijedlog sadrži snažan sustav kontrole.

No broj kontrolnih mehanizama sam po sebi ne rješava pitanje kriterija. Ako zakon ostavlja širok prostor za tumačenje pojma „nasilnih obilježja ličnosti”, različite institucije mogu primjenjivati različite standarde. Zato mora biti jasno na koji se način procjenjuje rizik, koji se čimbenici smatraju relevantnima i kako se povezuju s konkretnim budućim ponašanjem. Posebno je važno odvojiti stručnu procjenu od zaključka da je osoba opasna samo zato što ima određeni psihološki ili psihijatrijski profil.

U Svitanju traže da institucionalni smještaj bude krajnja mjera, nakon što se procijeni mogu li se rizici dovoljno smanjiti drugim oblicima zaštite.

To mogu biti zaštitni nadzor, psihosocijalni tretman, liječenje kada za njega postoje zakonski uvjeti, zabrane približavanja ili kontakta te drugi oblici nadzora u zajednici.

– Prije institucionalnog smještaja mora se jasno utvrditi da blaže mjere nisu dovoljne za zaštitu društva. Oduzimanje slobode mora biti krajnja mjera, a ne posljedica same procjene da osoba ima određene rizične osobine. Jednako važna bit će kasnija preispitivanja, dodala je. Ako se okolnosti promijene, ako se rizik smanji ili se pokaže da postoje uvjeti za blaži oblik nadzora, odluka o nastavku institucionalnog smještaja morala bi se ponovno temeljiti na aktualnoj procjeni, istaknula je Vukadin.

U Svitanju posebno naglašavaju i teret dokazivanja. Ako je osoba već odslužila kaznu i potom joj je izrečena nova mjera ograničenja slobode, država bi pri svakom preispitivanju trebala dokazivati da aktualni rizik i dalje postoji. No struka upozorava i na moguće povezivanje mentalnih teškoća i opasnosti. Udruga Svitanje smatra da psihički poremećaj, invaliditet, osobine ličnosti ili potreba za liječenjem ne smiju postati posredni dokaz da je osoba opasna.

– Ne smije se dogoditi da se psihički poremećaj, invaliditet ili određene osobine ličnosti implicitno pretvore u dokaz opasnosti. Takvo povezivanje može dodatno stigmatizirati osobe s mentalnim teškoćama. To je posebno važno jer „nasilna obilježja ličnosti” nisu dijagnoza, pa njihovo korištenje u pravnom postupku mora biti jasno ograničeno i stručno utemeljeno, upozorila je Vukadin.

Novi zakonski okvir polazi od legitimne potrebe da se društvo zaštiti od osoba za koje nakon izdržane kazne postoji stvaran i ozbiljan rizik od ponavljanja najtežih kaznenih djela.

Sigurnost društva mora biti zaštićena, ali način na koji se ona štiti mora imati jasne pravne i stručne granice, osobito kada se sloboda ograničava nakon što je kaznena sankcija već izvršena.

Ministarstva inzistiraju da je riječ o novoj zaštitnoj i terapijskoj mjeri, a ne o nastavku kazne. Da bi ta razlika bila stvarna, kriteriji moraju jasno razlikovati prošlo kazneno djelo od sadašnjeg rizika, osobine ličnosti od opasnog ponašanja te potrebu za zaštitom društva od samog kažnjavanja.

Ključna će biti kvaliteta procjene rizika. Ona mora biti individualizirana, aktualna i utemeljena na provjerljivim podacima, uz razmatranje promjena tijekom izdržavanja kazne i mogućnosti primjene blažih mjera.

Samo uz takve kriterije moguće je istodobno zaštititi društvo od stvarne opasnosti i osigurati da osoba koja je svoju kaznu već odslužila ne bude ponovno lišena slobode samo zbog svoje prošlosti ili osobina koje joj se pripisuju.