Novi bi Zakon o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora, koji se upravo nalazi u javnoj raspravi, mogao pasti na Ustavnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava (ELJSP) ako se u njega ne uvrste primjedbe struke, Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatskog psihijatrijskog društva te pučke pravobraniteljice.

Upozorili su to iz strukovnih udruga i pravobraniteljstva, tražeći korekcije zakona koji se donosi da bi se spriječio izlazak na slobodu zatvorenika koji služe kaznu zatvora zbog najtežih kaznenih djela, poput višestrukih ubojstava, a i dalje su opasni za društvo.

Nema kapaciteta

Sporni kriteriji određivanja ove mjere, nejasan pojam »nasilnih obilježja ličnosti« i nedovoljno definirani uvjeti smještaja ključne su primjedbe na zakonski prijedlog.

Stručnjaci traže da se odluke o smještaju pojedinca u posebnu ustanovu nakon izdržane kazne temelje na konkretnom i aktualnom riziku, a ne na osobinama ličnosti ili na prošlom ponašanju.

Upozoravaju da se čovjeka ne bi smjelo podvrgavati tako ozbiljnoj mjeri samo zato što mu je pripisana određena osobina ličnosti. Jer jedno je procjena da je osoba u prošlosti bila nasilna, a nešto sasvim drugo dokazati da u trenutku kad joj istječe kazna postoji visoki rizik da će ponovno počiniti teško kazneno djelo.

Ključno pitanje kod procjene bi zato, kažu, trebalo biti postoji li u trenutku odsluženja kazne zatvora visok, konkretan i aktualan rizik da će osoba ponovno počiniti teško kazneno djelo te da se taj rizik ne može dodatno smanjiti blažim mjerama. Pri tome procjena mora uzeti u obzir promjene ostvarene kod dotične osobe tijekom dugogodišnjeg boravka u zatvoru.

– U zatvorskoj se populaciji vrlo često nalaze osobe s antisocijalnim crtama ličnosti ili antisocijalnim poremećajem ličnosti. Ako se »nasilna obilježja ličnosti« shvate široko, tada bi vrlo velik broj zatvorenika mogao postati potencijalni kandidat za ovu mjeru.

Tko će snositi odgovornost ako se već u prvoj fazi pokaže da broj osoba koje bi mogle biti upućene u ustanovu višestruko premašuje planirani kapacitet?, pita se forenzički psihijatar Goran Arbanas.

Ustanova za postpenalni smještaj, upozoravaju Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Klinika za psihijatriju Vrapče, ne smije biti klasična zdravstvena niti psihijatrijska ustanova, već sigurnosno-rehabilitacijska i međuresorna.

Njezina primarna svrha je upravljanje postpenalnim sigurnosnim rizikom, dok se medicinska skrb pruža samo ako postoji indikacija. To ne smije biti ni »zatvor nakon zatvora«, a smještaj mora biti fizički i sadržajno odvojen od zatvorskog sustava, s naglaskom na terapijsko, a ne represivno okruženje, poručuju.

Psihijatri pozivaju i na sprječavanje stigmatizacije, jer povezivanje psihijatrije s kriminalitetom bez medicinske osnove štetno je za osobe s duševnim smetnjama i predstavlja civilizacijski korak unazad.

Traže da se uvede međuresorni pristup te da u procjeni rizika i određivanju tretmana surađuju sustavi zdravstva, pravosuđa, socijalne skrbi i drugih relevantnih struka.

Bez jasnih rokova, prijelaznih rješenja i minimalnih standarda, tvrde, zakon će biti neprovediv ili će biti u suprotnosti s Ustavom i međunarodnim konvencijama, što bi rezultiralo ustavnim tužbama i osuđujućim presudama ESLJP-a.

Skratiti rok

Ako bi zakon stupio na snagu prije nego što ustanova bude spremna za rad, osobe kojima je određen postpenalni smještaj ne bi se smjele smjestiti u postojeće zatvorske ili neodgovarajuće zdravstvene kapacitete, upozorava struka.

Zato predlažu prijelazno rješenje od najviše 12 mjeseci, u kojem bi novi smještaj morao osigurati terapijske uvjete, rekreacijske prostore i sigurnosni režim primjeren procijenjenom riziku, uz obvezu da se razlikuje od zatvorskih uvjeta.

Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, među ostalim, traži skraćenje roka od 18 mjeseci u kojem sud preispituje potrebu nastavka tretmana, pozivajući se na Njemačku gdje se to radi svakih 12 mjeseci.

Vladimir Jurum, viši savjetnik za tretman zatvorenika Kaznionice u Valturi, postavio je u javnoj raspravi pitanje odgovornosti za neuspjeh zatvorskog tretmana i zatražio njegovu evaluaciju u novom zakonu.

– Ako je zatvorenik u zatvorskom sustavu proveo 25 godina, onda se zakonodavac, ali i stručna javnost, moraju zapitati zašto je nakon toliko godina izdržane kazne procjena rizika i dalje visoka?

Je li zatvorski sustav tijekom tog razdoblja uopće provodio sustavne tretmanske programe primjerene rizičnim profilima, i ako jest, zašto oni nisu donijeli očekivane rezultate, pita se Jurum.

Ako se nakon višedesetljetnog izdržavanja kazne utvrdi da rizik i dalje postoji, tada je pitanje, zaključuje, je li propust na strani zatvorenika ili na strani sustava koji nije ostvario zadaću zbog koje postoji.