Tetrijeb gluhan, drevni stanovnik najviših hrvatskih predjela i živući relikt ledenog doba, danas proživljava teške dane. U vrijeme kada gubi bitku s klimatskim promjenama, devastacijom staništa i agresivnim infrastrukturnim zahvatima, projekti kontroliranog uzgoja ove skrovite vrste u Gorskom kotaru ostaju jedna od posljednjih slamki spasa.

Opstanak tetrijeba danas ovisi prvenstveno o našoj spremnosti da mu vratimo oduzeti mir.

Proljetni ritual

Anatomska i biološka rješenja koja tetrijeba gluhana čine jednom od najneobičnijih europskih ptica svjedoče o njegovoj tisućljetnoj prilagodbi na surove planinske uvjete.

Ova najveća šumska koka, s rasponom krila koji kod mužjaka može premašiti 110 centimetara, savršeno je opremljena za zimu.

Na prstima tada razvija posebne rožnate izrasline koje djeluju poput prirodnih krplji i sprečavaju propadanje u duboki snijeg, dok mu je tijelo – uključujući noge – prekriveno gustim, izolacijskim perjem.

Kada mraz i snijeg okuju planinske masive, tetrijeb prelazi na ekstremnu prehranu: hrani se oštrim i smolastim iglicama jele, smreke i bora. Tu tešku hranu u njegovu želucu melju prethodno progutani kamenčići, takozvani gastroliti, koje intenzivno sakuplja tijekom jeseni, osiguravajući zalihe prije nego što snijeg prekrije tlo.

Najveći spektakl njegova života odvija se u rano proljeće tijekom tokarenja, specifičnog udvaračkog rituala, kada se u zoru mužjaci okupljaju na skrivenim šumskim pjevalištima.

Šireći rep u raskošnu crnu lepezu i spuštajući krila do tla, izvode pjesmu od četiri strogo definirane faze: klepanja, trilera, glavnog udara i brušenja.

Tijekom završne faze, brušenja – koje zvukom podsjeća na oštrenje kose o brusni kamen – mužjak zbog specifične anatomske građe zvukovoda i potpunog ljubavnog zanosa nakratko potpuno oglušuje.

Foto iStock

Taj trenutak kratkotrajnog gubitka sluha kroz povijest ga je činio lakom metom za lovce i fotografe koji su se pjevalištu prikradali oprezno i isključivo tijekom te kratke, magične tišine, pazeći da ih ptica ne primijeti.

Kroz povijest europskog i hrvatskog lovstva tetrijeb je bio simbol netaknute divljine, istinski kralj gorskih šuma. Tijekom 19. i prve polovine 20. stoljeća, prostrani masivi Gorskog kotara, Velebita i Plješivice odjekivali su pjesmom stotina mužjaka.

Proljetni lov na tetrijeba tada je bio stvar prestiža lovačke elite i vrhunski dokaz vještine prikradanja.

Ženke vodile skriven život na tlu. Gradile su plitka gnijezda podno gustih grana i učile mlade potrkušce preživljavanju. Ti pilići u prvim tjednima života primarno ovise o visokoproteinskoj prehrani kukcima, ličinkama i mravljim kukuljicama, prije nego što prijeđu na plodove borovnica i mlado lišće.

Bitka za opstanak

Međutim, s ubrzanom industrijalizacijom, intenzivnim šumarstvom i širenjem infrastrukture, njihovo se stanište rapidno smanjilo. Tetrijeb je s vremenom potpuno nestao iz nizinskih i nižih gorskih predjela Hrvatske.

Ostao je izoliran na teško pristupačnim, hladnim planinskim otocima iznad tisuću metara nadmorske visine. Tamo i danas vodi tihu bitku za opstanak u posljednjim oazama starih crnogoričnih i mješovitih šuma.

Moderno doba donijelo je nove, agresivnije prijetnje koje ubrzavaju nestanak ove strogo zaštićene vrste. Promjene klime donose tople zime i suha proljeća što duboko remeti osjetljivu ekološku ravnotežu.

Porast broja predatora poput divljih svinja, lisica i kuna, istovremeno rezultira sve češćim uništavanjem gnijezda. Kada se tome pribroje sve intenzivniji planinski turizam, divlja vožnja terenskim vozilima i masovno sakupljanje šumskih plodova, tetrijeb biva trajno protjeran iz svojih nekadašnjih mirnih zona.

Posebno velik udarac staništu zadan je na sjevernom Velebitu, u neposrednoj blizini Zavižana. Izgradnja 60 metara visokog antenskog stupa s pratećim kontejnerima i kilometarskim prokopima za kabele uz cestu pogodila je samo srce kritičnog staništa tetrijeba.

Sve se odigralo u neposrednom podnožju Velikog Pivčevca – vrha koji je, gorke li ironije, ime dobio upravo po tetrijebu, »pivcu« u bunjevačkom govoru. To je ujedno širi lokalitet gdje se ova vrsta nakon dugog izbivanja tek nedavno ponovno pojavila.

Radovi u srcu zaštićenog planinskog masiva, izvedeni tik uz granicu nacionalnog parka zahvaljujući zakonskim rupama i Pravilniku o jednostavnim građevinama, izazvali su oštre reakcije Hrvatskog planinarskog saveza i ekoloških udruga.

Ovaj zahvat zorno pokazuje kako industrijski pritisak i fragmentacija prostora grubo narušavaju mir koji je tetrijebu presudan za gniježđenje. Rizik je ogroman: ptica bi mogla trajno napustiti ovaj ugroženi mikrolokalitet.

Farjev laz

Svjesni da bi bez ljudske intervencije tetrijeb u Hrvatskoj mogao trajno izumrijeti, stručnjaci i entuzijasti pokrenuli su ambiciozan projekt uzgoja u Gorskom kotaru.

Središte tih napora je Srednjoeuropski uzgojni centar »Tetrijeb gluhan«, otvoren na povijesnom šumskom lokalitetu Farjev laz kod Tršća (područje Grada Čabra).

Srednjeeuropski uzgojni centar “Tetrijeb” pokraj Tršća, na predjelu Farjev laz

Projekt je pokrenula Udruga za zaštitu životinja Tetrijeb iz Prezida pod vodstvom dr. sc. Ivice Križa, a naknadno su ga snažno podržali Hrvatski lovački savez, Primorsko-goranska županija te stručnjaci sa Šumarskog i Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.

Uzgoj tetrijeba iznimno je zahtjevan zbog njihove ekstremne osjetljivosti na stres i bolesti te potrebe za strogo kontroliranom prehranom. Centar je dugogodišnjim predanim radom ipak uspio formirati stabilno matično jato i postići uspješnu reprodukciju u zatočeništvu.

Predsjednik Udruge Tetrijeb dr.sc. Ivica Križ

Ključna faza ovog programa danas se odvija u volijeri koja se prostire na više od 5.000 kvadratnih metara autohtone šume. Ova impozantna mrežasta struktura, visoka i do osam metara, obuhvaća izvorno šumsko stanište i staro pjevalište, što mladim pticama omogućuje proces podivljavanja uz minimalan kontakt s ljudima.

Unutar nje uče samostalno tražiti hranu, jačaju krila za dugi let i razvijaju obrambene mehanizme protiv grabežljivaca. Tek kada potpuno stasaju i dokažu spremnost za divljinu, puštaju se u otvorena staništa Gorskog kotara.

Europska iskustva

Projekti ponovnog naseljavanja tetrijeba gluhana u Europi pokazuju da je povratak ove ptice u izgubljena staništa kompleksan, ali ostvariv proces. Najstariji povijesni trijumf bilježi Škotska.

Tamo je tetrijeb u drugoj polovici 18. stoljeća bio potpuno istrijebljen zbog lova i masovne sječe autohtonih šuma. Opsežnim premještanjem divljih jedinki iz Švedske u prvoj polovici 19. stoljeća, Škotska je uspješno obnovila populaciju.

Iako je vrsta i danas pod golemim pritiskom, hitne mjere i uklanjanje opasnih šumskih ograda unutar Cairngorms National Park dale su sjajne rezultate.

Najnoviji podatci s terena bilježe rast broja pjevajućih mužjaka na pjevalištima za čak 30 posto, što dokazuje da sustavna i brza reakcija donosi mjerljive rezultate.

Srednjeeuropski uzgojni centar »Tetrijeb« pokraj Tršća, na predjelu Farjev laz

U primjeni inovativnih metoda reintrodukcije prednjači Poljska, koja je osmislila revolucionarni program »Born to be Free«. Kroz projekte sufinancirane iz europskih fondova, poljski su stručnjaci postavili specifične volijere s prilagođenim otvorima.

Oni omogućuju tek izleglim pilićima slobodan izlazak u divljinu radi prirodnog hranjenja kukcima i borovnicama, dok majka ostaje unutar zaštićene strukture kao sigurno utočište u koje se mladi vraćaju.

Ova metoda potpunog izostanka ljudskog kontakta zaustavila je izumiranje i pokrenula uspješnu prirodnu reprodukciju na povijesnim pjevalištima.

Njemačka je u masivima Schwarzwalda i Tiringije spasila svoje rascjepkane populacije radikalnim promjenama u šumarstvu – uspostavom zona potpune zabrane sječe i sezonskim zatvaranjem pristupa turistima oko aktivnih pjevališta.

S druge strane, gorko upozorenje stiže iz Francuske. Projekt u planinskom lancu Vogeza doživio je neuspjeh zbog visoke smrtnosti ptica koje su stradale od predatora i naleta na električne vodove.

Znanstvenicima je to poslužilo kao trajna pouka: naseljavanje nema smisla ako se prethodno temeljito ne eliminiraju izvori opasnosti u staništu.

Bioraznolikost

Sudbina tetrijeba gluhana u Hrvatskoj zrcali širu sliku stanja u Europi i svijetu gdje opstanak ove vrste izravno ovisi o geografskom položaju i očuvanosti velikih šumskih ekosustava.

Dok su u sjevernim i istočnim dijelovima kontinenta – posebice u prostranim tajgama Skandinavije, Finske i Rusije – populacije još uvijek stabilne, broje stotine tisuća jedinki i dopuštaju održivo gospodarenje, situacija u središnjoj, zapadnoj i južnoj Europi potpuno je drugačija.

Foto Udruga Tetrijeb

Na izoliranim planinskim masivima poput Pireneja, Alpa, Karpata i Balkanskog poluotoka, lokalne populacije i podvrste rascjepkane su i izložene identičnim pritiscima kao i u Hrvatskoj.

Mnoge zapadnoeuropske zemlje danas ulažu milijunska sredstva u revitalizaciju staništa, zabranu sječe u kritičnim zonama i strogu zaštitu preostalih pjevališta.

Sudbina tetrijeba na globalnoj razini jasno pokazuje da gubitak ove vrste ne znači samo brisanje jedne ptice iz registra bioraznolikosti. To je nepovratni nestanak iskonske, divlje prirode koju je moderni čovjek previše olako podredio vlastitim tehnološkim i infrastrukturnim potrebama.

Primjeri civilizacijske zrelosti

Ni Hrvatska nije imuna na ovakve pozitivne iskorake. Tijekom projektiranja autoceste Zagreb-Macelj, na dionici kod Đurmanca, prvotna trasa trebala je proći kroz duboki usjek koji bi nepovratno uništio lokalne potoke i šume – staništa strogo zaštićenog autohtonog riječnog raka i rijetkih vrsta šišmiša.

Umjesto ekološki pogubnog rješenja, država je pod pritiskom ekoloških smjernica investirala u znatno skuplju tehnologiju izgradnje umjetnog tunela i zelenog mosta Levačica. Prostor je nakon gradnje ponovno zatrpan zemljom i ozelenjen, čime je površinski ekosustav ostao cjelovit.

Sličan se zaokret dogodio i s projektom velebnog mosta preko Drave na Koridoru Vc kod Petrijevaca. Kako bi se minimalno interveniralo u osjetljivi riječni ekosustav, ptice močvarice i mrijestilišta riba, projekt je oblikovan kao ovješeni most impresivnog raspona.

Njegova konstrukcija omogućuje da se matica rijeke premosti u jednom dahu, bez ijednog masivnog stupa u središnjem vodenom toku, čime je sačuvan prirodni hidrološki režim i slobodan prolaz za riječnu faunu.

Svi ovi primjeri šalju jasnu poruku: administrativne granice nacionalnih parkova ili parkova prirode za divlje životinje ne znače ništa. Buka, vizualno zagađenje golemim tornjevima i kopanje kilometarskih kanala ostavljaju trajne posljedice na bioraznolikost, bez obzira na to nalaze li se oni formalno »metar unutar« ili »metar izvan« zaštićene zone.

Odustajanje od štetne gradnje ili izmještanje projekata na alternativne lokacije nije poraz razvoja, već dokaz civilizacijske zrelosti.

Zabrane i izmještanja

Suživot tehnološkog razvoja i očuvanja divljine jedan je od najvećih izazova današnjice. Dok se gradnja cesta, energetskih postrojenja i komunikacijskih tornjeva redovito opravdava javnim interesom, povijest zaštite okoliša bilježi važne bitke u kojima su ljudski planovi morali biti prilagođeni ili zaustavljeni zbog ugroženih vrsta.

Slučajevi u kojima su projekti pod pritiskom znanosti i javnosti izmještani na zamjenske lokacije služe kao ključni presedani za gradnju unutar osjetljivih ekosustava. To izravno vrijedi i za aktualne sporove oko masivnih odašiljača i energetskih postrojenja u planinskim staništima.

Jedan od najžešćih sukoba između infrastrukture i divljine odvija se na europskim planinskim grebenima gdje tetrijeb gluhan vodi tihi rat protiv visokih ljudskih struktura.

Ova plaha ptica evolucijski izbjegava prostore s visokim stupovima jer ih instinktivno prepoznaje kao osmatračnice za grabežljivce, dok buka teške mehanizacije i rotora trajno uništava njezina drevna pjevališta.

Upravo je zato njemačka regija Schwarzwald postala globalno poprište ovog ekološkog spora. Iako su rani projekti velikih vjetroturbina na planinskim grebenima godinama uspješno blokirani nakon što su biolozi precizno mapirali staništa i dokazali da bi krčenje koridora nepovratno izoliralo lokalnu populaciju, pritisak energetske krize donio je nove, bolne kompromise.

Ova situacija zorno dokazuje da bitka za mir planinskih šuma nikada nije konačno dobivena i da zahtijeva neprestanu budnost znanstvene zajednice.

Sličan scenarij s velikim ulozima odigrao se u austrijskoj pokrajini Štajerskoj, na planini Handalm. Projekt tamošnjeg vjetroparka, planiran na planinskom grebenu unutar koridora kretanja alpskih tetrijeba, prošao je kroz dugotrajne pravne bitke i oštar pritisak javnosti.

Iako su turbine na kraju izgrađene na visini od 1800 metara, investitor je bio primoran na ogromne ustupke. Odobrenje je uvjetovano provođenjem više od 150 rigoroznih ekoloških mjera – uključujući potpunu obustavu teških radova tijekom osjetljive sezone tokarenja te opsežnu i skupu revitalizaciju okolnih šumskih staništa kako bi se pticama osigurao nesmetan mir.

S druge strane Atlantika, u američkoj saveznoj državi Wyoming, odigralo se jedno od najvećih izmještanja energetske mreže u povijesti. Razlog je bila zaštita bliskog srodnika našeg tetrijeba – velikog kaduljinog tetrijeba.

Ambiciozni megaprojekt vjetroelektrana Chokecherry and Sierra Madre u potpunosti je modificiran nakon opsežnih i dugotrajnih ekoloških studija.

Više od stotinu planiranih turbina trajno je izbrisano iz nacrta s kritičnih lokacija, a mreža pristupnih cesta i kablova izmještena je kilometrima dalje kako se ne bi narušio mir na pjevalištima ovih zaštićenih ptica.

Ovaj slučaj je dokazao da se čak i strateški energetski projekti vrijedni milijarde dolara mogu i moraju podrediti biološkim zakonitostima.