Godina je 2026. strahovito daleka, gotovo nestvarno udaljena od one koju mnogi, s razlogom, drže za jednu od najvažnijih u sveukupnoj hrvatskoj povijesti: 1991.

Godina je to u kojoj je počeo obrambeni Domovinski rat, nametnut kako bi se onemogućilo teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, demokratizaciju, put prema euroatlantskim integracijama.

Da, te 1991. sve što je danas tako uobičajeno, primjerice da te nitko ne pita ikakav dokument, osim kreditne kartice, od Rijeke do Kirune na sjeveru Švedske, da slobodno možeš iznositi najrazličitije političke stavove i glasati baš za koga te volja na lepezi od krajnje lijeve do jednake takve desne strane.

Baš kao i to da se lijepo osjećaš gdje se god od Batine do Cavtata pojavio.

Ma u konačnici koliko god da apsolutno nikad nećemo biti zadovoljni sa svojim plaćama, da za jednogodišnju prosječnu plaću kupiš sasvim korisni i privlačni novi automobil.

Teret sjećanja

Ali koliko god ova naša današnja 2026. godina bila daleka ne samo od 1991. nego i od svih ostalih ratnih godina, neke rane, neke traume, neke boli nisu u sve to vrijeme mogle minuti, nestati, biti zaliječene.

Da, riječ je o PTSP sindromu jer kad se liječi duša, nema tog »sumameda« koji problem može riješti brzo i trajno.

Ipak, da bi ta bol, od koje pate čitave obitelji, ne samo prekaljeni ratnici iz tog turbulentnog razdoblja, bila lakša, podnošljivija, da bi se obitelji u kojima postoji poput nekog jako začahurenog virusa za koji nikad ne znaš kad će buknuti, unutar veteranskih udruga postoje neki – dobri ljudi.

Koji čine sve da se, ma koliko živjeli 2026. godinu, ta bol konačno počne smanjivati. Da će skroz nestati, na žalost, ipak je teško vjerovati.

– U sklopu psihosocijalnog programa i projekta » PTSP, branitelji i njihove obitelji« koji smo pokrenuli i proveli u jednom dijelu, nastavljamo provoditi edukativne radionice.

U lipnju je završen treći ciklus predavanja i radionica koji je dio dvogodišnjeg psihosocijalnog programa. Krajem studenog organiziramo stručni skup posvećen transgeneracijskom prenošenju traume kod branitelja i članova njihovih obitelji.

Danijela Mihaljević: Cilj je osvijestiti širi društveni značaj problema transgeneracijskog prenošenja traume / Foto: Matea Jurčić

Skup je završna aktivnost dvogodišnjeg programa zajednice, ​usmjerenog na razumijevanje posljedica ratnih trauma, jačanje obiteljskih odnosa i mentalnog zdravlja. Cilj skupa je povezati iskustva korisnika sa stručnim i znanstvenim spoznajama te osvijestiti širi društveni značaj neprepoznatih i neriješenih trauma.

U skupu će sudjelovati stručnjaci koji su bili dio ovog programa ali i oni koji su uključeni u rad s braniteljima i njihovim obiteljima zadnjih 30 godina, pojašnjava nam Danijela Mihaljević koja je unutar Zajednice udruga Domovinskog rata PGŽ-a zadužena za organizaciju i provedbu programa namijenjenih osobama s PTSP-om te njihovim obiteljima.

Lokalna zajednica suočava se s dugoročnim posljedicama ratnih trauma. Iskustva rada na terenu pokazuju da PTSP ne pogađa samo pojedinca već utječe i na obiteljske odnose, roditeljske uloge i psihosocijalno funkcioniranje djece, pa sad već i unučadi.

Ono što je također nemali problem, silna je inhibiranost u kojoj se najčešće osoba s PTSP-om nalazi u svojevrsnom osobnom »zatvoru«, emocionalnom oklopu kojeg ni na koji način ne želi skinuti kao bi traumu podijelio s drugima, prije svega obitelji.

Naslijeđena trauma

Ono što u procesu koji provodi Zajednica udruga Domovinskog rata PGŽ-a zajedno sa stručnim osobama, prije svega psihijatrima, veseli – dobri su rezultati upravo po tom pitanju. Posebno su oduševile situacije u kojima se otac otvorio sinu nakon više od trideset godina čime je učinjen prvi, ali istinski golemi iskorak k ozdravljenju obitelji.

– Poseban izazov predstavlja transgeneracijsko prenošenje traume koje se očituje kroz emocionalne i komunikacijske obrasce unutar obitelji, često bez jasnog prepoznavanja uzroka. Skup otvara pitanje jesmo li kao društvo učinili dovoljno u prepoznavanju i ublažavanju ratnih trauma…

Cilj je osvijestiti širi društveni značaj problema transgeneracijskog prenošenja traume, s obzirom na sve učestalija neprimjerena ponašanja u javnoj sferi, kako među mladima tako i među odraslim osobama, što »zove« na potrebu sustavnijeg prepoznavanja i preventivnog djelovanja.

Kao društvo još uvijek učimo kako prepoznati i razumjeti dugoročne posljedice ratnih trauma.

Ulaganje u obrazovanje, prevenciju i psihosocijalnu podršku nije samo pomoć pojedincima i obiteljima, nego i ulaganje u generacije koje dolaze. Emocionalno zdravlje djece i mladih uvelike ovisi o tome koliko smo danas spremni otvoreno govoriti o traumama i pružiti pravodobnu stručnu podršku.

Financijska sredstva za održavanje stručnog skupa osigurao je Grad Rijeka, koji je i partner u projektu, pojašnjava Mihaljević

Ono što u ovom u osnovi emocionalno teškom projektu također veseli, disperzija je modela suradnje i odabira partnera.

Najnoviji na koji su se odlučili u ZUDR PGŽ-a je suradnja sa Školom za primijenjenu umjetnost Rijeka. Kreativna mladost i veterani koji trebaju njihov zanos.

– Na inicijativu naših članova uspostavili smo suradnju sa ŠPUR-om. Uz pomoć njihovih učenika i profesora nastojat ćemo potaknuti i razvijati vlastitu kreativnost koja je jako važna za smanjenje stresa, jačanje samopouzdanja i osobni razvoj.

Prve radionice počinju u listopadu i jako im se veselimo, sigurni sm da će nam donijeti upravo istaknute pomake, dodala nam je Danijela Mihaljević.

Zajednica za zajednicu

Najavila je još jednu značajnu aktivnost – Humanitarnu akciju Zajednica za zajednicu 2026. koja se odnosi na nacionalni teritorij, konkretno za Vukovar.

– Početkom ove godine Glavni odbor ZUDR-a jednoglasno je podržao inicijativu za pokretanje humanitarne akcije »Zajednica za zajednicu 2026«.

Cilj akcije je prikupljanje novčanih sredstava za Udrugu »Vukovarski leptirići«, koju su osnovali roditelji djece s teškoćama u razvoju sa sjedištem u Vukovaru.

Ideja za ovu akciju stigla je iz Osnovne škole Darda, gdje su učenici osmislili dramski prikaz života šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, najmlađe žrtve Ovčare.

Predstava govori o dječaku čiji su snovi prerano prekinuti, a premijerno će biti izvedena u studenom u sklopu obilježavanja Dana sjećanja.

Slikovnica »Delfin« nastala je prema predlošku predstave, te je tiskana u nekoliko primjeraka.

Naša je želja uz slikovnicu izraditi i bojanku za djecu te zajedničkom prodajom nastaviti prikupljati sredstva za Udrugu »Vukovarski leptirići«.

Time bismo zaokružili priču koja će ostati trajno zapisana. Sredstva za realizaciju ovog cilja očekujemo kroz natječaj Primorsko-goranske županije koji se odnosi na psihosocijalne programe, zaključila je Danijela Mihaljević.

Nema goreg od osjećaja u kojem je duša stisnuta u neprobojnoj ovojnici. Kad se želi veseliti, voljeti, radovati svim onim »banalnostima« kao što su to toplo more i osunčana plaža – a zgrčene emocije to ne mogu dosegnuti. Upravo stoga, programi pod vodstvom Danijele Mihaljević višestruk su važni.

A mi, ostali i »obični«, što je nama činiti da bi tim ljudima i obiteljima bilo bolje? Prestati se svađati, vrijeđati i vulgarizirati najznačajnije prostore institucionalnog odlučivanja, od Sabora na niže. I konačno, jednom zauvijek dati braniteljima dignitet koji im neprijeporno pripada.