RIJEKA- Koliko god zub vremena sve nagriza nije svemoguć, u to se svatko mogao uvjeriti prilikom otkroivanja spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima s područja Mjesnog odbora Brašćine Pulac. Željko Bilen, Mate Bukovčan, Vasko Gaši, Robert Marelja Bošnjak i Kristinko Mrle, imena upisana na spomen obilježju svjedoče kako su ovi naši sugrađani poginuli za istinske vrijednosti slobode i iastine a one traju zauvijek. Spomenik su otkrili članovi obitelji poginulih.

Agilni Josip Rupčić, koji je na čelu Mjesnog odbora Brašćine Pulac još od 1993. godine, dragovoljac Domovinskog rata, spiritus movens ovog kozalskog podneva za pamćenje mogao je zadovoljno pratiti svečanost, koliko god dirljivu i veličanstvenu toliko i dojmljivo koju su uz tolike znane i neznane uveličali riječka gradonačelnica Iva Rinčić, dožupan PGŽa Toni Štimac, izaslanik dopredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, savjetnika mu Marka Ratkovića, predsjednik Zajednice udruga branitelja s područja PGŽ.-a Klaudio Vukonić, predstavnici Policijske uprave PGŽ-a, djeca iz osnovne škole Belvedere i njihovi učitelji. Ukratko, to sve skupa kao da je bio općenarodni događaj.

– Tu stojimpo s posebnim osjećajem ponosa, zahvalnosti i poštovanja.. Ne otvaramo smo mjesto sjećanja već nešto što će novim generacijama govoriti o ljudima koji su u najtežim trenucima stali u obranu svoje domovine- poručio je Josip Rupčić koji je s ponosom izgovarao imena ubijenih.. – Ova inicijativa je potekla od naših sugrađana koji žive na Brašćinama i Pulcu, onih koji su osjetili da hrvatskim braniteljima dugujemo trajnu zahvalnost i poštovanje. U suradnji s Gradom Rijekom MO je učinio sve da ovo postane stvarnost. Spomen obilježje možda nije veliko, ali veliko je ono što predstavlja. Iza slobode koju živomo stoji nečija hrabrost a iza te hrabrosti i najveća žrtva, život. Spominjemo njihova imena kao i civilne žrtve, Kristinka Mrlea, 16.godišnjeg dječaka koji je izgubio život na Svetoj Katarini od ruke tzv. JNA.

Klaudio Vukonić se kao i ostali obratio prvo obiteljima poginulih.

– Ovdje riječi moraju biti pažljivo odabrane a sjećanja snažna. Ovdje su uklesaba imena Željko, Mato, Vasko, Robert, Kristinko. Nisu samo puko nabrajanje nego znak slobode, njihovu žrtvu ne smijemo prepustiti zaboravu. Utkana je u temelje današnje slobode. Iza svakog imena je jedan život, jedna obitelj, priča koja nije trebala završiti tako rano Kristinkovih 16 godina života nije bilo dovoljno da ostvari dječački san o izlascima, curama, školi, o životu koji je prekinut rukom krvnika tog 6. studenoga 1991. Ovaj kamen svjedoči o neostvarenom snu njihovih života. Mi hrvatki branitelji se ne okupljamo da bi veličali rat. Naprotiv. Tu smo da odamo počast onima koji su dali najvrednije, svoje živote te da bi podsjetili buduće naraštaje koliko su sloboda, mir i istina neprocjenjivi. Domovoinski rat je bio odgovor na agresiju, fašističku ideologiju politke na izdisaju. danas se pokušava izjednačiti žrtvu i agresora, uvesti narativ nekakvih asocijacija, zaborava tko je žrtva a tko agresor To neće ići. Iskrivljuje se istinu no ona je neizbrisiva jer smo mi svoju žrtvu pretvorili u pobjedu. Posebnpo hvala obiteljima ubijenih, vi najbolje znate kolika je cijena svakog uklesanog imena. Nadbiskup Uzinić reče: ” Crkvu Kristovu gradimo kada slušamo žrtve, tražimo istinu, preutimamo odgovornost i činimo sve da oni najmanji budu sigurni” Kristinko pak nije bio siguran.

Gradonačelnica, dožupan kao i izalslanik ministarstva Vlade su svaki na svoj način biranim riječima dali doprinos događaju o kojem se na Kozali priča danima i još će se pričati.

– Ovdje stvaramo trajni spomen na poginule, mjesto na kojem ćemo moći položiti vijenac, zapaliti svijeću i prenositi sjećanja na buduće generacije. Najveća zahvalnost obiteljima, njihova žrtva je nenadoknadiva – rekla je Iva Rinčić. – Njihova imena od danas nisu samo dio naše prošlosti nego su trajno zapisana u prostor u kojem stalno boravimo.

– Govoriti pred spomenicima na Domovinski rat je uvijek velika čast- rekao je Toni Štimac. – Svako slovo na ovom kamenu priča jednu priču. Najviše priča pričaju obitelji nakon vihora rata. On nažalost nije završio “Olujom”, rat u eteru se i dalje vodi.

– Ovdje smo da se sjetimo ljudi koji su dali živote na ono što danas imamo – poručio je Marko Ratković. – Ovo nije samo puki kamen već svjedočanstvo na vrijeme koje je hrvatski narod turbulentno proveo da bi imao ovu slobodu.

Don Franko Gržičić, kozalski župnik uz kojeg je bio pastoralni suradnik i Nikola Vranješ blagoslovio je ovo lijepo uređeno spomen obilježje. Simpatična su bila dječica iz OŠ Belvedere koja su izvođenjem Lijepe naše i himne PGŽ-a izazivali i pljesak i poneku suzu, kako li nek kada je slavni Voljen Gerbac u svom stilu zaorio “Najdraža Rijeko”. Maestralnim vođenjem program je “pod kontrolom ” držao Neno Pavinčić.