Sličnost između mene i mojeg omiljenog pisca Remarquea je u tome što obojica mrzimo ratove i u tome imamo vrlo slične stavove.

Razlika je samo u tome što sam ja imao sretno dejetinjstvo i mladost, puno prijatelja koji su se preko noći prometnuli u neprijatelje i protjerali mojega ostarjelog oca Antu i mene iz Ličkog Osika koji je odjednom preimenovan u Teslingrad.

Moj je otac bio pošteni dalmatinski partizan koji unatoč zaslugama nije želio nakon Drugog svjetskog rata otići u boračku mirovinu, već je nastavio raditi u tvornici »Marko Orešković«. Moj svijet oduvijek su bili sport i glazba.

Prije sam naučio svirati gitaru, negoli počeo čitati i pisati, govori nam dragovoljac i sudionik Domovinskog rata, 71-godišnji Nenad Šarić Giga, učitelj, pasionirani sportaš i glazbenik, »zadnji trubadur i romantik Ličkog Osika«.

Posljednja zora

Giga je prije rata radio kao šef autoservisa Guming u Gospiću. Nakon protjerivanja, mogao je otići kod braće u Njemačku. Umjesto sigurnosti daleko od rata, odabrao je puno suroviji, ali časniji put.

– Nisam mogao sebi dozvoliti napuštanje Like i Hrvatske. Bio sam sretan što sam gradić svoje mladosti mogao promatrati s kote Šuplja glava, na udaljenosti manjoj od kilometra.

Tu sam kao narednik 118. brigade (kasnije 118. Domobranske pukovnije, op.a.) proveo gotovo cijeli Domovinski rat. Opet se vraćam na Remarquea: činovi i funkcije najmanje su važni – važni su ljudi i povezanost koju niti ratovi ne mogu osujetiti.

Na koti Šuplja glava odbili smo na stotine napada neprijatelja, zamalo svakoga dana. Kada bi dan i noć prošli mirno, bilo nam je neobično jer i ratna tišina ima svoje značenje, ali i cijenu, govori nam.

Prisjećajući se dana uoči Oluje, priča kako je njegovu postrojbu 3. kolovoza 1995. godine u predvečerje obišao zapovjednik 118. Domobranske pukovnije, brigadir Ivan Čanić Baja.

– Svi koji su ga poznavali potvrdit će vam kako je to bio sjajan časnik, zapovjednik i čovjek. Malo nas je iznenadio kada je sav sretan govorio: »Još samo da riješimo Oluju i okončamo ovaj prokleti i nametnuti rat!«

Tada sam prvi put saznao da će se završna operacija zvati Oluja. Mi smo bili raspoređeni na dionicu bojišta dugu osam kilometara, do kote Pogledalo. Obišli smo te večeri sva zapovjedništva, definirali pravce kretanja i čekali zoru.

Nažalost, bila je to zadnja zora Bajinog života. Poginuo je u izravnom napadu kod Široke Kule na Vujatovu brdu. Bila su to samo četiri dana uoči njegovog 40. rođendana, 4. kolovoza 1995. godine.

Prije toga borio se na Tulovim gredama u operaciji Maslenica, u Medačkom džepu i u brojnim manjim akcijama Hrvatske vojske. Bio je najviše pozicionirani časnik i zapovjednik Hrvatske vojske koji je poginuo u Domovinskom ratu. Postumno je promaknut u čin generala, Giga nastavlja svoju priču.

Važni ljudi

Cijelo vrijeme rata s Gigom je bio natporučnik topništva Zoran Trtica iz Gospića. Za našeg sugovornika ovaj je čovjek previše dragocjen da bi se samo olako spomenuo u razgovoru.

– Pravo je čudo i rijetka sreća da Zoran nije ranjen ili poginuo u ratu. Uvijek je bio hrabar i ponašao se kao da ima nekoliko života. Mnogi su naši prijatelji i suborci nakon rata »prolupali«, neki su se odali alkoholu. Ali ne i Zoran. Ima skromno imanje na kojemu radi s obitelji. Nedavno je u Otočcu predstavio svoju prvu izložbu slika.

Njegovi sugrađani nedavno su u Gospiću mogli vidjeti 52 Zoranove slike. Mnogi su se iznenadili da ovaj tihi i povučeni obiteljski čovjek slika takve izvrsne slike. Bez samohvale. Uporan, temeljit i strpljiv.

Često se našalim i govorim da je moj prijatelj Zoran u ratu bio maher za topništvo, nakon rata za traktor i motornu pilu, a sada nas je sve ugodno iznenadio kada je sve to zamijenio slikarskim kistom i štafelajem, priča Giga, objašnjavajući da je pred rad Zoran Trtica bio poslovođa jedne trgovine u Ličkom Osiku.

– Martićeva paravojska ga je privodila nekoliko puta jer im je bio sumnjiv. Zato što je šutio, nije se miješao u politiku i primjereno je radio svoj posao.

Takvi su im ljudi bili najviše sumnjivi. Sve nas sumnjive privodio je tada lokalni ološ, neradnici, a kasnije i ratni zločinci. Kada iz ovog životnog rakursa pogledamo iza sebe, dobro smo i prošli s kime smo imali posla, reći će Giga, a onda se opet vratiti na svoga omiljenog pisca – Remarquea.

– Nisu važni činovi – važni su ljudi! Ja sam tijekom rata izgubio dvojicu vojnika i to je nešto što se ne zaboravlja. Uvijek sam poštovao svoje suborce i danas ih rado susrećem. Svake Oluje sjetim se svih tih dragih ljudi kojih više nema.

Jedna od nepravdi koju danas ne podnosim je ta što mi se ponekad čini da smo mi hrvatski branitelj nekome postali smetnja, da smo samo broj.

Uglavnom živimo vrlo skromno i ništa ne tražimo. Meni je, na primjer, ogromna čast što mi je adresa danas u Ulici generala Ivana Čanića Baje u Ličkom Osiku gdje sam se vratio odmah nakon Oluje i živim sa sinom Antom.