Samo četiri godine i 18 volontera bilo je dovoljno da Volonterski tim Školjić dobije godišnje priznanje Hrvatskog Crvenog križa za »Volonterski tim godine« za 2025. godinu. Tim koji se formirao za vrijeme pandemije, otada neumorno i bez prekida sudjeluje u prihvatu, iskrcaju, razvrstavanju i podjeli humanitarne pomoći namijenjene raseljenim osobama iz Ukrajine.

Priznanje dolazi u godini kada riječki Crveni križ obilježava 145 godina djelovanja, a većina nagrađenog tima već godinama je dio Crvenog križa. Gotovo cijeli današnji sastav u Timu Školjić od samog je osnutka, a ono što ih povezuje i gura dalje nije nikakvo priznanje, već čista i nesebična ljubav prema pomaganju.

Posjetili smo veselu i marljivu ekipu u skladištu gdje se odvija većina posla i vidjeli iz prve ruke kako izgleda njihova mala manufaktrua, ali i osjetili ono što ih veže i pretvara u idealan tim – zajedništvo, humor, toleranciju i dijeljene vrijednosti koje najbolje razumiju samo oni koji i sami daruju svoje vrijeme za druge.

DRUGA OBITELJ

Kada se na jednom mjestu nađe skupina ljudi različitih godina, zanimanja i životnih priča, teško je povjerovati da ih nešto može toliko snažno povezivati. Među njima su umirovljenici, medicinske sestre, zaposlenici različitih tvrtki, dugogodišnji dobrovoljni darivatelji krvi, ljudi koji volontiraju desetljećima, ali i oni koji su se uključili tek posljednjih godina. Neki dolaze iz Rijeke, drugi iz okolice, a svatko iza sebe nosi vlastitu životnu priču. Ipak, svi koriste istu riječ kada pokušavaju opisati tim – obitelj.

– Tu smo kao jedna obitelj, kaže Elizabeta Đunđek, koja zbog volontiranja često mora mijenjati smjene na poslu, a kolege i poslodavac joj u tome bez razmišljanja izlaze ususret. Volontiranje joj je donijelo mnogo više od osjećaja da pomaže – donijelo joj je prijatelje s kojima danas slavi rođendane, dijeli lijepe trenutke, ali i one teške.

– Jednostavno, to me opušta. Upoznala sam puno dragih ljudi. Svi imamo nekakav zajednički smisao, interes, neku svoju životnu priču koja nas u stvari ovdje spaja i povezuje. Slavimo uspjehe, otplačemo pad. Jedna smo obitelj, tako se osjećam, kaže Đunđek koja je ljubav prema davanju otkrila mnogo ranije jer je i dugogodišnja darivateljica krvi.

Slično govori i Doris Kušić, koja se još uvijek dobro sjeća svog prvog dolaska u skladište.

– Nitko me nije pustio da stojim sa strane. Odmah su mi pokazali što treba raditi i osjećala sam se prihvaćeno. Kao da sam oduvijek bila dio ove male obitelji, kaže Doris.

Druženje s ekipom najdraži je dio i Milki Milović Danilović.

– Ne osjetimo ni da radimo, sve radimo timski, uz dogovor i šalu pa brzo prođe.

Taj osjećaj zajedništva nije nastao slučajno. Tim Školjić formiran je u vrijeme pandemije, a od početka rata u Ukrajini njegovi su članovi bez prekida uključeni u prihvat, sortiranje i podjelu humanitarne pomoći raseljenim osobama. Ono što je u početku bila reakcija na izvanrednu situaciju, tijekom četiri godine preraslo je u zajednicu ljudi koji se međusobno poznaju gotovo bez riječi.

– Mi se svi tako dobro slažemo, tako dobro nadopunjavamo, tako dobro razumijemo. Već smo se tako dobro povezali da tu sa radošću dolazimo. Stvarno se zabavljamo, družimo se, zadovoljna je i volonterka Slavica Zaharija.

Većina ljudi vidi samo završni rezultat – uredno složen paket pomoći koji odlazi korisniku. Ali prije toga treba obaviti posao koji rijetko vidi netko drugi osim 18 volontera i Tatjane Abram, njihove ‘šefice’, kako je zovu od milja.

Najprije stiže kamion kada se paketi od desetak kilograma iskrcavaju ručno. Volonteri naprave lanac i dodaju ih jedan drugome preko cijelog skladišta – starijima bude teže, ali izdrže. Ustvari, ovo ističu kao najteži dio posla, zato ponekad Abram u pomoć zove učenike Prometne i Drvodjeljske i strojarske škole te na taj način uključuje i mlade volontere u ovaj lanac pomaganja.

Tek nakon toga slijedi razvrstavanje, provjera rokova trajanja, slaganje na police i priprema paketa koji će uskoro završiti u rukama korisnika. Dok je nekada mjesečno bilo potrebno pripremiti pedesetak paketa, danas se broj popeo na gotovo dvjesto.

– Kada se spoje iskustvo i mladost, nastaje prava sinergija, kaže koordinatorica rada s volonterima Tatjana Abram. Bez pomoći srednjoškolaca, ali i bez uigranosti cijelog tima, sve bi trajalo mnogo dulje, objašnjava.

– Mi smo baš uigran tim, kaže Doris uz osmijeh. »Već znamo kome što najbolje ide. Svatko već zna gdje je najkorisniji. Netko je najbrži u iskrcaju, netko u pakiranju, netko u podjeli pomoći. Nema puno dogovaranja ni objašnjavanja – posao jednostavno teče«.

Međutim, onaj najznačajniji dio posla ne odvija se među policama skladišta, nego kada korisnici dođu po pomoć. Mnogi od njih u Rijeku su stigli noseći samo ono najnužnije, a iza sebe su ostavili domove, posao, prijatelje i svakodnevni život kakav su poznavali. Dolaze umorni, nesigurni, ponekad posramljeni što uopće moraju tražiti pomoć.

Volonteri su toga itekako svjesni.

– Naš je posao pomoći bez ikakvih predrasuda, kaže Biserka Pomazan. »Nitko od nas ne zna kada bi se i sam mogao naći u sličnoj situaciji«. Zbog toga se ovdje ne dijele samo paketi. Starijima se pomaže odnijeti pomoć do automobila, roditeljima s djecom otvaraju se vrata i prenose vrećice, a korisnike se upućuje prema drugim institucijama kada im je potrebna dodatna podrška.

Tijekom godina među volonterima i korisnicima razvilo se povjerenje koje nadilazi samu podjelu humanitarne pomoći. Mnogi dolaze jer znaju da će ih ondje dočekati poznata lica, osmijeh i nekoliko toplih riječi koje ponekad znače jednako koliko i sadržaj paketa.

– Znate ono kad su ljudi u nevolji, njima je muka uopće što moraju tražiti pomoć… I sad dođu ovdje i nikad ne znaju hoće li naići na nekog poznatog, uvijek je tu osjećaj srama. Međutim, svima prilazimo s puno razumijevanja i poštovanja prema situaciji u kojoj su se našli i ne gledamo ljude na taj način. Na nama je pomaženo bez ikakvih predrasuda i diskriminacija, kaže Biserka.

Doris je pak najveselija kada se djeca vesele igračkama koju imaju za njih. Iako lijep, osjećaj može biti težak i izazovan.

– Prva podjela kutija kada sam vidjela Ukrajince s djecom… ljude koji su bili prisiljeni doći po pomoć, to je bilo teško, prisjeća se Doris koja je od svih volontera godinama najmlađa, ali se unatoč tome s ekipom slaže kao da su generacija.

SMIJEH, ŠALA, PJESMA

Koordinatorica rada s volonterima Crvenog križa Rijeka Tatjana Abram možda najbolje opisuje ono što ovaj tim čini posebnim.

– To je šaroliko društvo različitih dobi, zanimanja i karaktera. Imaju različite temperamente, različite načine rada, ali vodi ih isti cilj – pomoći čovjeku. Netko pakira brže, netko sporije. Netko prvi uskoči kada treba iskrcati kamion, drugi će radije razgovarati s korisnicima. Jedino što je meni važno, je što su to ljudi velikog srca. I to je ono što te čini sretnim i veselim. Kad si okružen dobrim ljudima, hoćeš-nećeš i sam postaneš dobar, kaže Abram koju svi volonteri izuzetno hvale.

Da nije nje, ne bi bilo ni tako dobrog tima, niti priznanja, slažu se svi s kojima smo razgovarali.

– Voditeljica je super. Bez naše voditeljice nema ništa. Znate što, mi smo tu svi različiti. Netko vuče simo, neko vuče tamo. A naša voditeljica sve lijepo pomiri i smiri. Svi smo onda zadovoljni i uživamo, puna je hvale Slavica Zaharija, a i Goran Vuković smatra da ne bi došli na razinu na kojoj su sada da nije bilo nje. »Ona je sposobna, poduzetna, asertivna i organizirana. Takvi smo zbog nje«.

Iako je ovaj tim od nje puno naučio, naučila je i ona štošta i od njih, kao i općenito od volontiranja.

– Što si humaniji, duže živiš. Jer ovdje imamo osobe u lijepim, zlatnim godinama, koje su vrlo vitalne. Što samo znači da jednostavno – što više radiš, družiš se, činiš dobra djela, to te čini mentalno zdravijim i automatiski si korisniji društvu, sebi, obitelji, kaže Abram.

Možda upravo zato u skladištu gotovo nikada nije tiho. Dok se radi, uvijek ima smijeha, šale, ponekad i pjesme. Na stolu se često nađu kolači koje je netko ispekao, obilježe se rođendani, a između ozbiljnog posla uvijek se pronađe trenutak za humor.

– Nikoga ne treba nagovarati da nešto napravi, kaže Boris Hrvatin – također dugogodišnji darivatelj krvi, a koji je od darivanja morao odustati zbog visokih godina, ali je zato pronašao novo zadovoljstvu na Školjiću. »Sve ide spontano. Baš sam sretan u ovom okruženju«.

Gotovo svaki razgovor s članovima tima završava istom mišlju – nitko ne govori o tome koliko je dao, već svi govore koliko su dobili.

– Srce mi je puno, kaže Elizabeta, »Nema veće sreće nego kada nekome pomogneš«, dodaje Biserka. »Volontiranje ispunjava čovjeka«, govori Slavica Zaharija.

Za mnoge od njih volontiranje nije samo nekoliko sati mjesečno. Ono je postalo dio identiteta, nastavak životnog poziva ili način da i nakon umirovljenja ostanu aktivni i korisni zajednici.

Posebno snažnu poruku šalje Ružica Šimičić, koja ove godine obilježava čak šest desetljeća volontiranja u Crvenom križu. »Više dobijem pomažući ljudima nego da mi netko plati. To je zadovoljstvo i svi bi trebali probati doživjeti taj osjećaj.«

Svatko radi koliko može, kaže Milan Trbović koji je nedavno operirao kuk pa se ne može posvetiti volontiranju koliko bi htio. »Ali zadovoljan sam, jer sam dugo godina volontirao i bio koristan društvu. A sada su me malo poštedili jer ne mogu koliko sam mogao«, kaže.

Svima volontiranje donosi zadovoljstvo – taj osjećaj da ste nekome nešto napravili, bez da očekujete išta zauzvrat, a pozne godine ne bi trebale u tome biti prepreka.

– Snažno to preporučujem drugim umirovljenicima, ali nema ih baš puno koji žele. Uvijek me pitaju – što ja dobijem od toga? Pa ništa ne dobijem, zato volontiram, kaže Ada Večerina koja je u Crvenom križu više od 30 godina, a otkako je u mirovini, druženje s ljudima joj itekako dobro dođe.

Za one koji misle da jedna osoba ne čini razliku, ima poruku: »Jedna osoba ne može puno napraviti, a opet, može puno. Znate, ako se trudi. Pa barem sa savjetom može pomoći«, kaže Ada, a s njom se slaže i Milka Milović Danilović koja ni sama ne zna koliko godina je u Crvenom križu, a krv je darovala 75 puta. »Onaj tko misli da jedna osoba ne može potaknuti promjenu, griješi. Dovoljna je samo jedna osoba«, kaže dugogodišnja volonterka. Tko želi pomoći, uvijek nađe način, također smatra Goran Vuković. »A onaj tko se nećka ili ne želi, uvijek će pronaći razlog da ne može«.

BROJKE IZA LJUDSKIH PRIČA

Tijekom 2025. godine Tim Školjić pružio je pomoć za oko 200 obitelji raseljenih osoba iz Ukrajine, pripremio i podijelio približno 2500 paketa pomoći, sudjelovao u dvanaest redovitih podjela i četiri velika iskrcaja humanitarne pomoći te se uključio u ukupno 48 aktivnosti riječkog Crvenog križa.

Međutim, njihov doprinos ne završava na pomoći raseljenim osobama. Sudjeluju u akcijama dobrovoljnog darivanja krvi, javnozdravstvenim programima, kreativnim radionicama za djecu, humanitarnim akcijama i aktivnostima Civilne zaštite. Upravo zato teško ih je svesti na jednu ulogu ili jedan projekt.

Njihova najveća vrijednost nije broj podijeljenih paketa, nego povjerenje koje su izgradili – među sobom i s ljudima kojima pomažu. Jer ono zbog čega su postali Volonterski tim godine ne događa se pod svjetlima reflektora, nego svakoga tjedna u skladištu gdje se, uz pakete pomoći, već četiri godine dijeli vrijeme, povjerenje i osjećaj da nitko u teškim trenucima ne mora ostati sam.

– Kada sam saznala da su dobili nagradu, ja sam počela vrištati od sreće, prepričava voditeljica Tatjana Abram. »Tako sam ponosna, sretna, zato što volim kad se prepozna rad koji nije plaćen materijalno. Kad u ovom svijetu ratova, ubijanja, borbi, gramzivosti, afera – pobijedi nešto dobro. I onda smatram da to dobro treba naglašavati, da to dobro treba potencirati, jer u stvari, svima nam tako malo treba«, poručuje Abram.