Sevilla, istina, ima svoga brijača, o kojem se govori već dva stoljeća, otkako je Gioachino Rossini skladao slavnu operu. Rijeka nema tako razvikana majstora, no pitanje je može li se i slavni andaluzijski grad pohvaliti da već toliko dugo uz obale tamošnje rijeke Guadalquivir postoji brijač poput Vinka Brajkovića. Već gotovo šest desetljeća on šiša i brije generacije Riječana, a njegove su mušterije odavno postale i prijatelji koji se uvijek iznova vraćaju u njegovu brijačnicu u Adamićevoj ulici.

– U Rijeku sam stigao 1967. godine, došao sam iz Dubrovca u skradinskoj općini. Kasnije sam, nakon dvije godine služenja vojnog roka došao ovdje, kaže vazda strpljivi, dobro rasploženi i druželjubivi šjor Vinko čija bi brijačnica i tamošnje društvo bili novi izvor inspiracije za nekoga tko bi htio nastaviti putovima koje je otvorio nezaboravni Miljenko Smoje.

BRIJANJE PO STARINSKI

Čovjek rođen 1946. i u osamdesetoj godini itekako živne kada se poćakula o brijanju i šišanju, njegovoj vazda omiljenoj temi.

Foto Dean Miculinić

– Odlučio sam se za ovo mjesto. Moj pokojni gazda Stjepan Janušić je bio na izmaku snaga. Inače, radnja je postojala već neko vrijeme, na dobroj je lokaciji tu u centru. On je ovdje doselio 1968. godine, radio je, a ja sam kasnije s njim stupio u kontakt i on mi je to prepustio. Sjećam se, bilo je to 1. ožujka 1973. godine. Od tada sam tu, dobio sam potom tu svoju obrtnicu, kaže riječki brijač.

I za našeg sugovornika vrijedi ona o trnju i zvijezdama, uvjeravao se u poruku »strpljen-spašen« dok je dodavao kamenčiće u željeni mozaik, ono da bude »svoj na svome«, da ima svoju radnju.

– Uvijek sam razmišljao o tome da bih imao nešto svoje. Međutim, okolnosti su bile takve da sam radio pet godina kod privatnika. Nakon toga sam se odlučio na ovaj iskorak, i dandanas vidim da nisam pogriješio. Bio sam pritom uporan u svom poslu, a i inače, volim svoj posao. U onim davnim danima sam učio ovaj zanat u Skradinu, tamo gdje se učilo brijati i šišati ručno, a ne kao sada. Ondje sam završio zanat i poslije toga sam nastavio. Sve me ovo privlačilo od tih mladenačkih dana kada je praksa trajala dvije godine. Nije to kao sada, jednog dana se dođe pa se idućeg ne dođe. U biti sada nema prakse. Recimo, ja sam nakon deset-petnaest dana te obuke brijao kompletno mušterije. I danas brijem dok od ovih novih pojedinaca njih malo tko to čini. Možda brije njih nekolicina, ističe Brajković.

Foto Dean Miculinić

UČENIK STAROG KOVA

Kada je riječ o šišanju i brijanju, spominjanje Đorđa Vilenice je obavezna stvar. Riječ je o najpoznatijem imenu u ovom fahu čija je radnja tik uz nekadašnju pizzeriju Viktorija dugo smatrana elitnim mjestom za šišanje i brijanje, tamo su brojni s guštom odlazili. Tko zna, možda ih je tada šišao i brijao baš Vinko Brajković koji je radio kod ovog popularnog riječkog imena.

– Pet godina sam radio kod Đorđa Vilenice, s tog mjesta sam u biti i došao ovdje. U ono doba je tamo bilo dosta posla, mi smo počeli izrađivati neke nove frizure. U ono vrijeme je naravno moda bila drugačija, nosila se duža kosa pa se »peglalo« takve frizure. U sedamdesetima se i pralo kosu. Inače, mi smo tada vježbali, svake nedjelje smo se pripremali i odlazili smo na razna natjecanja, prisjeća se.

Naravno da za Vilenicu ima samo riječi pohvale podsjećajući se pritom koliko se toga promijenilo od onih davnih dana u njegovu zanatu.

– Za njega i ne treba puno riječi, ja ga cijenim ne po onoj »o pokojnima sve najbolje«. On je bio veliki majstor i znao je pokazati. Bili smo uporni svi, a on nas je pak uporno tjerao da se pripremamo za natjecanja, za odlaske na razne revije. Moram nakon svega pak konstatirati da je nestalo toga otkada su došli ovi »barberi«, ti novi koje tako nazvaše. Nitko u biti više ne brije, sve se radi s mašinom, nitko ne zna raditi ručno, a nema svugdje brijanja. Recimo, dogodi da se neki negdje ošišaju, a onda se dođu obrijati ovdje jer mi još brijemo. Radimo onako po starinski, ponosno će Brajković.

Mišo Kovač u jednom od svojih svevremenskih hitova poručuje »vezali me uz taj kamen ko da je od suhog zlata«, Vinko Brajković bi to mogao reći za brijanje i šišanje, svijet u koji je ušao još kao mladić i uživa u njemu do današnjih dana.

STALNE MUŠTERIJE

Istina je da je riječ o poslu, ali u svemu tome emotivna strana medalje itekako sja, on jednostavno radi ono što jako voli.

– Sve vezano uz brijačnicu mi jako mnogo znači. U sadašnjoj dobi recimo izgubim tu malo vremena, prođe mi dan. Volim ovaj posao. Dođe ljudi, ima poznatih, bude gužve ili pak manje mušterija. Svakog sam dana ovdje ili prijepodne ili poslijepodne iako, naravno, ne radim kao nekada. Sjećam se da smo nekada ovdje radila nas četvorica, onda je to spalo na tri, eto sada sam ostao sam s kolegicom, to je Mirjana Vuleta. Nema, naime, toliko posla kao onda, nestalo je dosta toga, a i puno se toga otvorilo. Od Trga bana Jelačića, preko Žabice do Brajde ima nas više od dvadeset. Svi rade sami, nas je onda bilo više, a od prije dvije godine smo došli do dvoje. Jedan mi je djelatnik otišao u mirovinu prošle godine, jedan je otvorio svoju radnju. Što se tiče modnih trendova, prilagođavamo se, pratimo i ove moderne, a šišamo i onako po starinski. Bilo je tako nekada puno pranja kose, sada toga nema. U biti modni trendovi su svi kratkog vijeka, prolazno. Mi naravno radimo po zahtjevima mušterija. S ljudima treba znati, nikada im nismo kontrirali, mušterija je uvijek u pravu, mudro će riječki meštar od škara.

U ekonomiji nema mjesta za sentimentalnost, zakoni tržišta su neumoljivi, jednostavno, dva i dva su četiri i točka. U šumi tolikog broja brijačnica treba se nekako snalaziti i opstajati.

– U biti i nemam pojma kako opstajemo, mislim na sebe, ali i na sve one druge. Netko recimo radi prijepodne, netko poslijepodne, neki jednostavno zatvaraju. Ne mislim samo na naše zanimanje. Nedavno je tako i jedan čovjek zatvorio radnju ovdje u susjedstvu. Kada je riječ o ovoj mojoj radnji, uspijevali smo. Bili smo malo kvalitetniji u poslu. Kao što rekoh, još smo davno vježbali, išli smo ukorak s modom, nismo ostajali oni stari klasičari. Vremena su se mijenjala, a i mi u skladu s njima. Išli smo malo, pomalo, a tko je god dolazio raditi kod nas, htio je učiti. Bilo je dosta prakse, ja sam uređivao prostor i nikada nisam bio u krizi. Hvala Bogu, imam stalne mušterije koje ovdje dolaze, od djece do starijih. Ima tu i političara i obrtnika te poduzetnika. Naravno i prolaznika. Radnja je na povoljnom mjestu, djeluje već godinama i već se zna za nju. Puno njih se sjete i sjetit će se ove brijačnice samo na njezin spomen. Imamo dvokratno radno vrijeme. Nemamo pak naručivanja kao neki drugi. To je u biti komplicirano iako neki misle kako je to jednostavno. Recimo, ja vas naručim u 9 i 30 sati, a vi ne dođete. Pritom, vi ste u pravu, iako neka druga mušterija mora uzalud čekati. Stoga, ostali smo na ovom starom načinu rada, objašnjava Brajković.

Foto Dean Miculinić

BRIJAČNICA I OKUPLJALIŠTE

Šjor Vinko je nedvojbeni riječki gradski, a pogotovo brijački hodajući vremeplov. Iako vrijeme čini svoje, protok tolikih desetljeća nije odnio baš sve sa sobom, stižu mu još neki iz onih pionirskih njegovih koraka u ovaj posao. Naravno, sve uz one iz novijih vremena.

– Ima ih, nekih mušterija, još je par njih koji mi dolaze šezdesetak godina. Nekolicina ih je koji su ostali, tih ljudi se sjećam od onih davnih dana. Dođu inače razni viđeni naši sugrađani, eto nedavno je bio naš znani ugostiteljski radnik Jurica Huljev, stiže kod nas godinama. Dolazili su nam praktički svi ugostitelji, isto tako i ljudi koji su ovdje radili kao recimo oni iz zgrade bivše Jugolinije, bilo je tu i pomoraca, u biti nema tko nije tu bio. Svako toliko me netko sretne pa me zaustavi na ulici. No, problem je što vrijeme čini svoje pa neke ljude ne prepoznam. Slično je i s nježnijim spolom. Imao sam naime dosta naučnica, zaustave me tako neke cure koje su u biti sada već žene, a ja ih ne prepoznam. Nije ni čudo, bile su tu prije 30, 35 godina. Dogodi se pritom da se lica odnekud sjetim, ali imena ne. Uostalom, svakodnevno svrati i netko u brijačnicu, pozdravi, pita kako sam, a ja se ne sjetim, priznaje Brajković.

Godine nisu važne, rekao bi čovjek susrevši se sa sugovornikom tako mlada duha koji u ćakuli ne ostavlja nimalo dojam da je napunio osamdeset godina. Sjeti se odmah starih dobrih prijatelja kojima je njegova brijačnica okupljalište za razmjenu jutarnjih novosti i komentiranje tolikih događanja oko njih.

– Izdržim ja sve to, volim ovaj svoj posao za koji sam se davno opredijelio. Tu provedem dobar dio dana, ovdje imam i prijatelja. Odemo i ovdje blizu na kavu, u biti se okuplja jedno društvo. Brijačnica je okupljalište za tolike razgovore, za druženje. Pritom svatko svakog dana reče nešto novoga. Stvorila se navika okupljanja, tradicija, ljudi znaju da smo tu, osim toga oni moji djelatnici su radili tu po deset, petnaest godina. Recimo, najstariji je otišao u penziju s 34 godine staža. Neki su tu radili 24 godine. Promijenilo se četvero, petoro radnika u ovih moje ovdašnje 54 godine. Ovo mi je sada peta djelatnica. Nije se mijenjalo mnogo pa bi ljudi dolazili znajuči da će naći nekoga, da će s nekim popričati, čuti nečiju šalu, vic. Nije sve to skupa samo šišanje i brijanje nego i druženje. Nije da se dođe tu pa da svi šute, naprotiv svatko ima nešto za reći. Inače, toga svega među ljudima je sve manje, svi su sve više vezani uz mobitele ili kompjutore. Mijenjaju se. Nekada su sjedili i ćakulali u gužvi, strpljivo su i uporno čekali. Sada im se žuri. Znam reći da se najviše žuri penzionerima i djeci, tvrdi Brajković.

ZALJUBLJEN U ZANAT

Nije daleko od istine da mu je od onih davnih do ovih sadašnjih vremena radno mjesto nešto više od dnevnog boravka.

– Ovo ovdje mi i jest drugi dom, u biti sam više tu nego kod kuće. Doma mi malo bude i dosadno, ovdje nije tako, priznaje.

Koliko nam god život imponirao ozbiljnošću i problemima šala se kao sunce često probije kroz oblake i ponekom anegdotom rasvijetli sivu, banalnu svakodnevnicu. Naravno da takvih događanja ima i u ovoj poznatoj brijačnici smještenoj usred Adamićeve. Iz ovog koša Vinko Brajković je za ovu priliku izvukao tek jedan događaj.

– Ima tu toliko smiješnih stvari, tko bi ih sve nabrojio. Eto, sada mi pada na pamet epizoda kada smo ovdje brijali nekog čovjeka i dogodilo se da smo ga porezali. Sve se poklopilo tako da je ovdje tada sjedila jedna moja poznata liječnica koja je sinčića dovela na šišanje. Nismo puno čekali, mi smo odmah na brzinu zaustavili ono krvarenje. Ona je odmah ustala sa stolice, a onda kada je prišla počela se čuditi kako smo tako brzo uspješno intervenirali. Rekli smo: »Nećemo valjda porezati pola uha, porezali smo ga malo i to je to.« Njoj ništa nije bilo jasno, sve je stalo brzo nakon što je vidjela kako krv curi u lavandin. No, nije bilo samo veselo. Imao sam i havariju, bio je tu pao strop, otkriva Brajković.

Čovjek nabijen znanjem, pun iskustva i uspomena može se osvrnuti na dugi put koji je prešao, ostaje mu pitanje kako i koliko dalje.

– Ja sam čovjek koji uvijek gleda naprijed. No, činjenica je da sam u biti već pri kraju. Istina, ovo okruženje me još čini mladim, naravno, ne mogu kao nekada, pomalo me muče koljena, ali ja to izdržim. Kada se nešto voli, ništa nije teško, a ja volim ovaj svoj posao. I kada bih opet morao birati, opet bih izabrao ovo, zaljubljen sam u to. Sve sam tu ostvario, imao uspjeha. Položio sam i ispit za giroud suca. U biti sada kada je malo gužve, uskočim, pomognem mojoj djelatnici. No, vrijeme čini svoje, volio bih kada bi došao netko mlađi koji bi imao želju nastaviti ovdje ovaj posao, pošao ovim mojim stopama, zaključuje posljednji riječki meštar.

NAGRADE I PRIZNANJA

Vinko Brajković svoju je dugogodišnju karijeru riječkog brice okrunio brojnim priznanjima. Sva priznanja mogu se vidjeti i u riječkoj brijačnici.. Tako se u Opatiji natjecao na »Zlatnom češlju«, sudjelovao je na mnogim revijama. Dobitnik je nagrade »Vrijedne ruke«, »Obrtničke ruke«, »Zlatne ruke« koje su mu dodijelile udruge obrtnika Rijeke i PGŽ-a.