Ideja da se suradnjom različitih institucija okupe osobe s teškoćama u razvoju koje bi oformile umjetnički ansambl u području izvedbenih umjetnosti itekako živi. Od prve predstave »Potomci, divovi, bogovi« iz 2019. godine, do »Četiri, pet, šest godišnjih doba« iz 2024. godine, ta ideja za potrebom Petog ansambla, potencijalno jedinog inkluzivnog ansambla unutar (neke) kazališne kuće (HNK Ivana pl. Zajca), i u nas i puno, puno šire, čini se posve opravdanom i smislenom, na što je još jednom ukazala i nedavno izvedena nova predstava tog izvaninstitucionalnog ansambla pod nazivom »TO=TO« koja je svoje izvedbe na radost publike doživjela u sklopu ovogodišnje manifestacije Riječke ljetne noći u prostoru tržnice na Brajdi, koji se za ovu predstavu pokazao kao pun pogodak.

Činjenicu da Peti ansambl svojom simbolikom i djelovanjem podrazumijeva otvoreno polje prakse u kojemu se izvedba stalno iznova izmišlja i nastaje na temelju kontakta, suradnje i međusubnog povjerenja među izvođačica, potvrđuje i sama predstava »TO=TO« koja se temelji na tekstu danske književnice Inger Christensen. Predstava u režiji Gorana Sergeja Pristaša i Nikoline Pristaš i s dramatuškim potpisom Gorana Ferčeca nastala je u koprodukciji s Udrugom Domino i Udrugom za sindrom Down Rijeka 21 te u suradnji sa studijem Gluma i mediji (APURI), a upućuje na sam proces rada, odnosno predstavu u/o predstavi, koja je nastajala tijekom osam dana.

Foto Milica Czerny Urban

Iako predstava jest nastala na temelju fragmenata poeme »To« danske književnice Inger Christensen, ističe redatelj Sergej Pristaš, predložak nije poslužio kao tekst koji se prenosi na pozornicu, već kao polazište za istraživanje procesa zajedništva.

– U predstavi koristimo samo nekoliko segmenata velike poeme »To« Inger Christensen u sjajnom prijevodu Miše Grundlera i to one u kojima se ispisuje proces stvaranja svijeta u kojem je suvišnost potvrda postojanja. Taj dio teksta je i odrednica strukture izvedbe, kao i predložak za dijalošku situaciju koja se provlači kroz cjelinu predstave. Međutim, istovremeno nam je bilo važno stvoriti određenu dijalektiku u tom svijetu pa se on stalno rastvara, rasipa, svlači, raskopava, razsvjetovljuje kako bi pokazao ono što je u temelju same poeme – činjenica da proizvodimo fikcije kako bismo odgodili kraj u čijem smo stalnom iščekivanju.

Proces rada

Dominantne fikcije ovoga svijeta, poput ekonomije, rasa, nacija i idealnih modela nekim ljudima dodjeljuju funkcije i reproduciraju određenja funkcionalnosti, a neke stavljaju samo na čekanje, oduzimajući im pravo na puninu života, ocjenjuje redatelj. Govoreći o odnosu režije i koautorstva, Pristaš naglašava kako se u Petom ansamblu autorske pozicije ne temelje na hijerarhiji, nego na zajedničkom procesu rada te međusobnoj medijaciji.

– Svi mi koji se školujemo za profesionalne umjetnike bivamo učeni da su različite estetike stvar izbora. Ja ih, osobno, osjećam kao nužnosti, nužne odgovore koji izlaze iz toga da, ukoliko se želimo ozbiljno baviti nekim problemom, moramo se jednako ozbiljno pozabaviti i okolišem u kojem taj problem postavljamo. Nažalost, u institucijama koje obdržavamo određene estetike koriste se za normalizaciju i normativizaciju izraza i to se često odražava time da tzv. inkluzivne predstave pokazuju kako ljudi s različitim tjelesnim i mentalnim praksama mogu funkcionirati u okviru tih normi. U Petom ansamblu to nije slučaj i od početka smo se trudili ići drugim putem – pitali smo se kako možemo biti zajedno i tražiti što ispunjava to zajedništvo, a onda tu ispunu metaforički ili materijalno prevesti u izvedbu. Nekad je to dodir, nekad ritam, nekad afekt, a nekad samo karton. Utoliko su se mijenjale i tzv. autorske funkcije, postajale su sve više načinima medijacije, kazuje.

Foto Milica Czerny Urban

Poseban ritam predstave, dodaje, proizlazi iz prekida u rečenicama, ponavljanju riječi i praznina u govoru, koje nisu slučajne, već dio promišljene izvedbene strukture.

– Velik izvor inspiracije bili su nam rani radovi Gordona Matta Clarka, »Energijske sobe« koje prostor definiraju dinamikama, intenzitetima i ritmovima, a ne rasporedima, formama i funkcijama. Upravo to, kao i njegovu potrebu za urezivanjem praznina u prostoru, vidjeli smo kao moguću metodu pristupa jeziku, pokretu, organizaciji izvedbe, zvuku, kostimu itd. Marko Tadić, Silvije Vujičić i braća Sinkauz su na taj zahtjev odgovorili iznimnom lucidnošću. U predstavi koristimo jednu aplikaciju za simultanu transkripciju govora koja pokazuje koliko je upravo rupa u kontinuitetu govora određujuća za njegovu interpretaciju, ali koliko su i te praznine u svijetu prostori da se izgrade neki drukčiji odnosi. Peti ansambl na sličan način funkcionira u kazališnom svijetu, ističe Pristaš.

S obzirom na to da predstava propituje i uobičajeno poimanje produktivnosti, rokova i učinkovitosti, kazuje, i sam proces rada zahtijevao je potpuno drukčije razumijevanje vremena i stvaranja.

– Prvo što smo morali naučiti jest da smo skup vremenski tipičnih i vremenski divergentnih umjetnika i da je to ono što nas primarno razlikuje, a određeno je spomenutim fikcijama učinkovitosti, rasporeda itd. Već od toga da smo probe imali maksimalno jednom do dva puta tjedno, da su one rijetko trajale više od dva sata, našli smo se Nikolina i ja u situaciji da moramo ozbiljno promijeniti vlastite ideje o produktivnosti. I nije nam se moglo ništa bolje dogoditi, jer otvorio nam se cijeli kaleidoskop vremena, trajanja, čekanja. A druga važna stvar je ta da je potpuno isključena opcija zamjenjivosti ljudi na kojoj počiva kazališna produkcija od kad je dramski tekst s podjelom likova postao temeljem repertoara namjesto potencijala i specifičnosti pojedinaca koji čine kazališni kolektiv. Ali možda najvažnije od svega jest to da je Peti ansambl primarno projektil brige; pedagoginje, glumice i glumci, dramaturginje, koreografkinje, prijateljice i roditelji ulažu ogroman napor da u teškim klimatskim okolnostima naši ranjivi prijatelji što manje osjećaju pritisak produkcijskih uvjeta i očekivanja, govori redatelj.

Važnost zajedništva

U vremenu obilježenom ratovima, klimatskom krizom i jačanjem autoritarnih politika, smatra redatelj, umjesto potvrđivanja podjela, umjetnost mora stvarati nove oblike zajedništva.

Foto Milica Czerny Urban

– Ova suvremena kriza obilježena je krinkama kojima novi autoritarni režimi negiraju klimatsku krizu i istovremeno vode strateške teritorijalne ratove i otimačinu resursa. Važno je znati da autoritarni režimi ne počinju nasiljem, nego sužavanjem raspona onoga što se smatra legitimnim načinom življenja, osjećanja i postojanja. Zato mi je danas puno manje zanimljiva umjetnost koja proizvodi identitete i razlike, nego kada isprobava situacije u kojima različiti načini opažanja, govora, čekanja i zajedničkog odlučivanja stvaraju prostor koji nijedan od njih ne može proizvesti sam, napominje Pristaš.

Nova se predstava Petog ansambla izvodi u paviljonu tržnice Brajda, prostoru koji, naglašava idejna začetnica Petog ansambla Nataša Antulov s riječkog APURI-ja, autori ne promatraju samo kao lokaciju izvedbe, već kao mjesto sjećanja, susreta, odnosno kao prostor koji svatko od izvođača doživljava različito.

– Predstava se odvija na tržnici Brajda, još jednom gradskom prostoru koji se briše iz naših intimnih mapa Rijeke. Tržnica je »trbuh grada«, i mi smo poželjeli nakratko ponovo nahraniti taj trbuh, nahraniti prostor koji je nekad bio mjesto gužve, naših baka, naše gladi. U krajnjoj liniji, i prije sve te silne infrastrukture, tu su bila obrađivana polja, dakle u svakoj svojoj razvojnoj fazi Brajda je nutkala ljude i gurala im žlicu u usta. Tijekom rada tržnica se pokazala kao mjesto puno različitih »soba«, kutova i vizura. U promišljanju tog prostora važna referenca nam je bila rad američkog umjetnika Gordona Matta-Clarka, osobito njegovi crteži tzv. »energy rooms«, autora koji je smatrao da prostori nisu samo građevine, nego spremnici sjećanja, odnosa, kretanja i energije ljudi koji ih nastanjuju. Budući da mi svi u Petom ansamblu različito prepoznajemo prostor oko sebe, neki doživljavaju prostor primarno plošno, oslanjajući se na frontalne odnose i linearne putanje kretanja, a neki ga doživljavaju kroz zvuk itd., ovo je super prilika da maksimalno zakompliciramo Matta-Clarkove ideje na našoj tržnici, kaže Antulov.

Glede procesa rada pak ističe da se svaka predstava Petog ansambla oblikuje prema izvođačima te da upravo njihove različitosti određuju i sam način nastanka izvedbe.

Foto Aleš Suk

– Na predstavi »TO=TO« započeli smo raditi u veljači u različitim dinamikama, ponekad jednom tjedno, ponekad više puta tjedno, ponekad u grupi, ponekad u parovima, što je otvorilo različite ritmove rada i različite intenzitete prisutnosti u procesu. Način rada oblikuje se svaki put iznova kroz ljude koji sudjeluju u procesu, kroz njihove navike kretanja, pažnje, komunikacije i odnosa prema prostoru, različitost tijela i percepcija postaje temelj iz kojeg nastaje struktura rada. Takav proces rada u principu nije neuobičajen. Dobro kazalište uvijek se, prije svega, bavi vlastitim konkretnostima, konkretnim prostorom, konkretnim tijelima, konkretnim vremenom. Ako netko ima tendenciju kretati se u okretajima, bavimo se time kako osmisliti neku scenu koja počiva na logici okretaja, ako netko voli verbalizirati svoja iskustva, ta osoba će u predstavi iscrpno analizirati pjesmu Inger Christensen, ako je netko izuzetno taktilan, napravit ćemo etidu s vrhovima prstiju, kaže te dodaje – postaje moguće zamisliti prostor koji nije oblikovan prema unaprijed zadanoj funkciji, nego prema različitim načinima postojanja u njemu, priča Antulov.

Pitanje odnosa

S obzirom na to, ističe, jasno je i da je sam proces rada na predstavi otvoren i prilagodljiv, no postoji jedno pravilo koje se, kaže, nikada ne dovodi u pitanje, a to je činjenica da su međuljudski odnosi uvijek važniji od same predstave.

– Ono što je definitivno drukčije nego u drugim ansamblima i kolektivima je to da ništa ne smije doći ispred naših odnosa. Nema forsiranja, prelaženja osobnih granica, nema nametnutih kriterija, nema idealne predstave. Većina nas je jako taktilna i puno toga verbaliziramo kroz dodir, i kad je kriza i kad je ushit, sve se to najčešće komunicira drukčije nego što je to uobičajeno. Najčešće zagrljajem, ističe.

Da je upravo rad u Petom ansamblu promijenio njezino razumijevanje kazališta i izvedbenog procesa, smatra glumica Jelena Lopatić iz HNK-a Ivana pl. Zajca koja naglašava kako glede takvoga kolektiva važnost ne leži u postizanju onog unaprijed zamišljenog rezultata, već u zajedničkom stvaranju samog jezika predstave, pri čemu svaki izvođač svojim specifičnostima oblikuje onu konačnu izvedbu.

– Proces je bitan kao i na bilo kojem projektu, nikad on nije manje bitan. U radu s Petim ansamblom on je samo drukčije predvidiv, često nepredvidiv, zaigraniji, pun stranputica, ćoškova i zapetljanaca, ponavljajućeg i ravnog i vijugavog. Treba znati kako uobličiti to mnoštvo različitog i iznenađujućeg materijala. Osluškivanje i traženje našeg jezika da stvorimo predstavu u Petom ansamblu vođen je osnovom slobode, uvažavanja i podržavanja i tako smo išli iz probe u probu. Različitih smo funkcija, različite su nam odgovornosti u radu, šaroliki smo na svim razinama, ali u izvedbi svi smo mi jednaki, svi smo izvođači i svi smo prvaci. Osiguravamo prostor sigurnosti i slobode i kidamo sve nejednakosti i predrasude. Svaki naš član je jednako zaslužan za veličinu i ljepotu naše predstave, i njegovo stvaranje je nezamjenjivo, događa se tada, u tom trenutku i unikatno je, naglašava glumica.

Foto Aleš Suk

Sudjelovanje u predstavi Petog ansambla također je utjecalo i na viđenje kazališnog univerzuma glumca diplomskog studija glume na riječkom APURI-ju, Ernesta Beloševića, koji kaže kako je naučio da kazalište nije pitanje tehničke savršenosti, već međusobnog povjerenja, prisutnosti te zajedničke odgovornosti, a kako smo se već mogli uvjeriti (i glede ove predstave), zajednička energija nerijetko je presudna za kvalitetu same izvedbe i emocionalno dobacivanje (do gledatelja).

– Rad s kolegama iz Petog ansambla, Janom Šokčevićem i Leom Kovačevićem, promijenio mi je pogled na to što izvedba uopće jest – da se izvodi u službi djela, a ne radi samog izvođenja, i da je prava izvedba uvijek usprkos nečemu, strahu, tremi, nesigurnosti. Jan obožava muziku, svira bubnjeve, pjeva, i dobar je plivač i član paraplivačkog kluba Forza. U zajedničkom radu pokazao mi je da dobar kontakt između partnera nije samo stvar forme i dobro uvježbane koreografije; bitan je i fokus i prisutnost koje su dvije glavne karakteristike koje svi članovi ansambla posjeduju. Pokazali su mi da su to jedine stvari na koje mogu sami utjecati. Leo je košarkaš i nogometaš te strastveni navijač HNK-a Rijeke, naš kapetan i moj glavni partner u predstavi. Naša suradnja funkcionira jako jednostavno: on pazi da stanemo kad mi je prevruće, ja pazim da su boce s vodom na mjestu kad imamo »timeout«. Zvuči banalno, ali upravo u toj uzajamnoj pažnji i brizi o partneru leži nešto što sam dugo tražio u kazalištu. Odbacivanje ega. Leo je najbolji primjer da ego treba ostaviti ispred vrata, u našem slučaju ispred ulaza u tržnicu, kaže Belošević.

Razumijevanje izvedbe

Potpuno novo razumijevanje same izvedbe i partnerstva na sceni, koje mijenja (i) njezin glumački pristup te općenito potiče kreativnost, za glumicu Andreju Brozović Adžić-Kapitanović iz HNK-a Ivana pl. Zajca označava iskustvo rada na ovoj predstavi.

– Trenutačno sam toliko uronjena u proces rada s divnim, strastvenim i beskrajno predanim kolegicama i kolegama da jedino o čemu razmišljam kao izvođačica jest kako publici uspjeti prenijeti svu tu divotu koju svakodnevno doživljavam na probama. Ema Krupić, moja partnerica u predstavi, osoba sa sindromom Down, otvara mi jedan novi svijet koji mi je do sada bio potpuno stran. Nikada u životu nisam imala nježniju, obzirniju, razigraniju i inspirativniju partnericu u sceni. Svakodnevno pomiče granice moje kreativnosti i otvara mi nove mogućnosti izvođenja. Kod nas izvedba nikada nije stabilna, ona izmiče, transformira se, ali podrška koju si pružamo uvijek je čvrsta. Osobno se nikada nisam osjećala prihvaćenije, ravnopravnije i dovoljnije.

Kao jedinstveno iskustvo koje ga uistinu veseli, proces rada na predstavi opisuje i jedan od izvođača, Deni Pezelj, koji naglašava činjenicu zajedništva i međusobne podrške, kao i njihovu važnost, upravo to je ono, podcrtava, što (i) čini Peti ansambl onim zaista posebnim mjestom za stvaranje.

– U ovoj predstavi plešem, radim motove rukom, otkrivam rupe u podu u tkanini, a najbolje mi je kad radim geste rukama i kad s Nikolinom radim ples rukama. Probe Petog ansambla izgledaju super, fantastično, veselim se svaki put. I bokte, ovo će biti dobra predstava. Jako volim raditi i okrete, jer to je moj život, jer uživaš u tome, sve super ti bude. I još, sve se može kad se ruke slože.

Da cjelina ostavi izuzetno snažan dojam na gledatelja zasigurno pridonosi skladba braće Sinkauz, Alena i Nenada, koji nam govore kako im je ranije iskustvo rada s neurodivergentnim osobama, osobama s invaliditetom, kao i s maloljetnim delinkventima i odraslim zatvorenicima, pomoglo oblikovati specifičan glazbeni jezik.

– Rad na ovoj predstavi vratio nas je na sam početak našeg kazališnog i glazbeno-scenskog djelovanja, kad smo krenuli u potpuno novi svijet eksperimentalnog socijalnog teatra, sukreirajući predstave s neurodivergentnim osobama i osobama s invaliditetom kao i s maloljetnim delinkventima i odraslim zatvorenicima. Duboko vjerujemo da su upravo ti susreti označili naše muzičko stvaralaštvo koje od tada hoda po marginama glazbenih žanrova, izvedbenih umjetnosti i filmskih produkcija. Uvidjeli smo koliko »senzibiliziran« sustav može pomoći obiteljima i samim korisnicima umjetničkih programa i koliko je to jedan od osnovnih uvjeta za dostojanstven život, a ne da je sve prepušteno improvizaciji kao u našoj sredini ili beskrajnom entuzijazmu roditelja i rodbine. Dijelimo predivan prostor tržnice Brajda, osvajamo ga tijelima, govorom, pjesmom i zvukom i pazimo jedni na druge, osluškujemo se. Osjećaj je da smo stvorili jedan svijet, koji ima mogućnost ponavljanja uvijek u drukčijem obliku. Rijetki procesi ostaju do kraja procesi, zaključuju braća Sinkauz.

A upravo je takav, izgleda, i proces u/o procesu rada na jedinstvenoj predstavi »TO=TO« Petog ansambla, koja, mogli smo se uvjeriti, s gledateljem ostaje i nakon gledanja…