ZAGREB – Sjećam se promocije čitavog kola feminističkih knjiga u izdanju Frakture prije nekoliko godina, u kojoj je kompletan mlađi postav feminističkih autorica nakon promocije vlastitih knjiga u navedenom kolu (i međusobnog čestitanja), netragom nestao.

Napustio događaj u kojem je sam kraj večeri bio rezerviran za predstavljanje novog izdanja Slavenke Drakulić: »Smrtni grijesi feminizma« iz 2020. godine. Zašto mlade kolegice tako žurno odlaze?

Imaju zakazano nešto mnogo važnije? Intenzitet nezainteresiranosti mlađe generacije feministkinja za rad starije kolegice ostao je sa mnom, evo, do glasa da nas je Slavenka napustila, jer puno govori o tome koliko je čak i feministička zajednica iznutra podijeljena i nespremna priznati da feminizam ne počinje od nule svaki put kad ga netko otkrije.

Kako je moguće minorizirati knjige Slavenke Drakulić, kako je moguće proglasiti nebitnom autoricu »Smrtnih grijeha feminizima« (prvotno objavljenih 1984. godine) i kako to da upravo među ženama čiji je javni prostor uspostavila vlastitim pisanjem nema nikoga tko ju je želio čuti u novom mileniju? Jesmo li zbilja »svladale« Slavenkino gradivo?

S druge strane, sjećam se i interesa takozvanih »običnih čitateljica« na različitim radionicama čitanja upravo prema Slavenkinim knjigama, žena koje ih raspravljaju s olovkom u ruci, kao da su u pitanju »upute za preživljavanje raznih oblika nasilja«.

Odjednom postoji Slavenkin pečat i bitno je kako preživjeti dijalizu, kako se prema Mileni Einstein ophodio suprug, zbog čega na naslovnicima časopisa smiju biti gole žene ali mahom ne smije biti golih muškaraca, kako to da starost ljude čini nevidljivima i zbog čega je važno NE naučiti kuhati. Slavenka ima svoju publiku, transdobnu i pozornu, odnosno čitateljstvo koje je čita i kao novinarku i kao književnicu.

Štoviše, ima je i izvan granica Hrvatske, što je nehotična posljedica ratnog progona feminističkih vještica (Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Jelene Lovrić, Vesne Kesić i Rade Iveković).

Sve ove umjetnice, novinarke i filozofkinje, lažno optužene za »antihrvatstvo«, izgradile su karijere o kojima njihovi progonitelji ne mogu ni sanjati. Egzil se pokazao i vrstom emancipacije od domaćih ucjena. I ucjena domaćinstvom.

Klasik »Smrtnih grijeha«

No vratimo se Slavenkinom klasiku: »Smrtnim grijesima feminizma«. Za one koji nisu bili tu u osamdesetima, Drakulić je zabilježila da se na prostoru bivše Jugoslavije feminizam prvenstveno trivijalizirao. Gesta trivijalizacije trebala ga je udaljiti od bilo čega Originalnog, Autentičnog i Ozbiljnog. Službeno ovjerenog.

Kad se već pojavio i kad ga nismo mogli izbjeći, domaći pristup feminizmu nastojao ga je prikazati kao neku vrstu glupave i prolazne mode za žene i djevojke, čijim se premisama patrijarhalne elite mogu samo smijati. Na sličan je način danas »banalno« i »smiješno« pomisliti da bismo mogli imati još neku svrhu osim one tržišne (»živim, dakle kupujem«). Hoću reći da je trivijalizacija vrlo moćna ideologijska metoda, čiji je cilj dominantnu vrijednosnu isključivost prikazati tobože univerzalnom, normaliziranom, normativnom. Tamo gdje je mizoginija normativna, tamo je i feminizam nužno »trivijalan«.

No, trideset godina recepcije Slavenkinih eseja ovjerava i dokumentira posljedice ovakve politike trivijalizacije emancipacije, u kojima »obične« mržnje i »banalne« diskriminacije stvaraju vrlo neobične posljedice. Od onih ratnih do onih na kojima počiva današnji populistički fašizam.

Već prvi val odgovora na Slavenkino pisanje dokumentira mizogini javni govor koji je o feminizmu sudio s otvoreno priznatim neznanjem, kao i s potrebom da se feminizam proglasi ili opasnim ili mrtvim, po mogućnosti oboje. Primjerice, Veselko Tenžera u svojem predgovoru »Smrtnim grijesima feminizma« priznaje da ne zna točno što znači taj pojam, nudeći nam sintagmu feminizma kao »revolucionarnog folkora«, uz sarkastični odmak da uz feminizam ne pristaje jer ne želi da se ljude dijeli na »muškarce kao takve« i »žene kao takve«. Ali Slavenkina knjiga uopće ne generalizira, kao što ne govori ni o kakvoj rodnoj »takvosti«.

Ona pripovijeda o konkretnom golmanu Milanu Šaroviću čija se golotinja na stranicama časopisa Polet smatrala skandaloznom i nepristojnom, za razliku od golotinje tolikih žena na fotografijama i platnima zapadne civilizacije. Drakulić ukazuje na licemjerni stav ili dvostruka mjerila oko vidljivosti golog muškog tijela i golog ženskog tijela, odnosno na normativnu mizoginiju koja žene vidi kao objekte, a muškarcima zabranjuje da se dovedu u situaciju objektifikacije.

Zatim govori da niz konkretnih junakinja Herz romana ili ljubića koji se prodaju na kioscima nikad nisu »ni pretjerano ambiciozne, ni pretjerano marljive«, ali zato su uvijek »vrhunske mazohistice«, što dosta otkriva o tome kako se ženama objašnjava njihova uloga u društvu. Skromna mazohistica: recept sretnog braka. U izvrsnom tekstu o Playboyu kao slikovnici za odrasle, Drakulić poantira: »Dječaci se igraju, ali se i dječacima igraju, a to nije bezopasno«.

U godinama koje su uslijedile pornografija se pokazala ne samo kao emancipacijska utopija muške žudnje, nego i kao njezina uniformizacija, banalizacija i čak redukcija.

Kako je povijest pokazala, muškarci su ti koji su nastradali od pornografije koja ih je imala namjeru »samo malo zabaviti«. Ali zapravo im je ukinula seksualnu želju, barem ako je vjerovati kliničkoj psihologiji.

Kritičarka kulture

Danas znamo da su »Smrtni grijesi feminizma« klasik jer Slavenka u njima piše i o nadasve konkretnim dječjim slikovnicama, o njihovim hrabrim junacima, uvijek muškim, u pratnji »malih pomoćnica«, sporednih ženskih junakinja koje se požrtvovno smiješe u pozadini. Ni citirane slikovnice nisu općenite. Imaju autore, izdavače, tiraže.

Piše i o prostituciji kao trgovini ženama i o tome da nijedna prodaja nije ničiji »slobodni izbor«.

Uvijek je znala odabrati politički relevantnu temu. Suvremeni feminizam uvest će pojam »seksualnih radnica« umjesto »prostitutki« i podržati i njihovu borbu za seksualna prava, ali također će govoriti o tome da tijelo koje se prodaje prolazi kroz osobitu vrstu mizoginije i traumatizacije, koja samo u vrlo malom broju slučajeva ima i emancipatorski karakter.

Drakulić, dakle, već u svojoj prvoj knjizi piše i o silovanju kao politički organiziranom činu koji uvijek stereotipizira i depersonalizira žrtve, primjećujući da silovanje privlači medijsku pozornost i pažnju javnosti samo kad je u pitanju neki iznimno okrutan slučaj, inače je to također normalizirani oblik agresivnog ponašanja prema ženama (time će se kasnije baviti treći i četvrti val feminizma). Drakulić, međutim, već u »Smrtnim grijesima feminizma« svjedoči o korijenima muške trivijalizacije silovanja. Citiram: »Muškarac sebi može kupiti ženu, kao traktor, kravu, zemlju ili stoku.

Ukratko, kao predmet koji nema svoju volju niti svoju pamet, a kamoli pravo da raspolaže svojim tijekom i životom.« Za autoricu je ova razvlaštenost ženskih tijela temelj i korijen kulture silovanja.

Prije raspada Jugoslavije i prije grupnih silovanja po etničkoj osnovni, Drakulić u »Smrtnim grijesima« bilježi podatak: »71 posto silovanja nije spontano, nego planirano.« Danas znamo da su silovanja mnogo češća kad država organizira etničko čišćenje, nego u situacijama vojne anarhije.

Antinostalgičarka

Što se tiče procvata neomarksističkog feminizma u Hrvatskoj, koji na sva usta glorificira socijalističku ideologiju i njezin tobožnji neprikosnoveni feminizam, Drakulić je nadasve instruktivna autorica. Citiram je: »No, jednako kao što se socijalizam ne ostvaruje samo u tonama čelika, tako se ni emancipacija žena ne rješava samo na razini materijalnih i zakonodavnih pretpostavki.«

Drakulić citira socijalističke napade na feministkinje pitajući: »Zašto je socijalizmu, toliko bogatom unutarnjim i vanjskim neprijateljima, potreban još jedan – i to baš feminizam?« Feminizam je u socijalizmu bio optuživan za svoju reakcionarnost, jer je navodno uvezen sa zapada, samim čime je proglašen »reakcionarnim«.

Citiram: »U Jugoslaviji, međutim, feminizam iznenada postaje konzervativna i sumnjiva rabota, a ako se time baviš, djeluješ protiv revolucije.« Iz perspektive jugoslavenskog Saveza komunista, feminizam nije bio samo reakcionaran, nego i vlastoljubiv. A budući da su ga provodile domaće intelektualke, odmah je proglašen i elitističkim. Zato 12. Kongres SKJ-a, posebno Branka Lazić, 1982. godine, izravno osuđuje feminizam i ograđuje se od njega.

Govoreći o jugoslavenskoj mizoginiji, njezin vrhunac vjerojatno donosi Studentski list, koji objavljuje ovakve krilatice i komentare: »Samo mrtva feministkinja je dobra feministkinja« ili »Ja bih sve njih nogom u pizdu, marš doma i pička vam materina.« Ili »Feminizam je dušu dao za iskompleksirane glupače.« Drakulić: »Podrazumijeva se da se žene smije nekažnjeno vrijeđati, to je dio nacionalnog folklora. One su ionako na to navikle – ta neće se valjda zbog malo šale pozivati na Ustav. Preko takvog odnosa prema ženama (i to javnog) prelazi se kao preko opće kulture.«

Autorica sluti i epohu mizoginije koja će trivijalizaciju provoditi prefiksom POST ili nazivom »postfeminizam«: »Sudeći po naslovima svjetske štampe, feminizam je mrtav. A prema tekstovima u drugoj polovici listova, pokret je ‘promašio’, a posljedice su ‘tragične’.

Feministička revolucija ne samo da nije uspjela, nego su feministkinje zaslužne za porast novih valova nasilja, pa prebijene žene, premlaćena djeca, a osobito impotentni muškarci, za svoje stanje mogu zahvaliti upravo ovim ‘novim’ i ‘oslobođenim’ ženama.«

I baš te nove i oslobođene žene u 21. stoljeću više uopće ne vide razliku između popularnog feminizma (»budi lijepa i bogata«) i popularne mizoginije (»nema dalje od toga da budeš lijepa i bogata«).

I postfeminizam i suvremena mizoginija donose sa sobom manipulaciju i daljnju kontrolu ženske komodifikacije, s napomenom da ih – sve više – provode same žene.

Tako treći i četvrti val feminizma odlično prepoznaju vanjske neprijatelje, ali njeguju vrlo slabe doze samokritičnosti.

Ogromna »vidljivost« žena u medijima postaje još veći nadzor nad ženama, posebno nad politikama njihova izgleda. Upravo je kapitalizam komodificirao feminizam i tako ga proglasio nepotrebnim.

Toliko o »osvojenom« teritoriju ženske slobode. Upravo zahvaljujući konkretnom kontekstu iz kojeg Slavenka progovara, današnje čitateljice i čitatelji dobivaju i osobitu etnografiju osamdesetih godina u ex-Yu, u kojoj nema ničeg glamuroznog, ali zato ima puno toga osjetljivog na propagandistički kič, ideologijske generalizacije i rodne stereotipe.

Pečat Slavenkine »netrivijalnosti«

Opraštajući se od Slavenke, smatram da bi »Smrtni grijesi feminizma« trebali biti dio srednjoškolske lektire, pogotovo u kontekstu u kojemu se publicistička književnost u nas još uvijek ne tretira ravnopravno fikcijskoj književnosti.

Jer Slavenka Drakulić je nakon ove prve zbirke eseja napisala još mnogo stranica o svojim godinama egzila i čitavom nizu ženskih degradacija koje su pratile raspad Jugoslavije.

Pa ipak, »Smrtni grijesi feminizma« možda su njezina najangažiranija knjiga, za mene napisana najduhovitijim, tek blago ironičnim, nikada svađalačkim, postojano argumentiranim stilom.

U njoj je »trivijalno« definitivno kao ultrapolitičko, što znači da njezina kritika kreće iz svakodnevice, iz življenog iskustva, a ne iz kvaziuniverzalnih principa i ideologijskih programa. Kako ispratiti kritičarku političkih laži, žutila, uobičajenih šovinizama, pa čak i feminizama koji nikako da pronađu savezništvo s drugim emancipatorskim pokretima, radije vjerujući u »ekskluzivnost« svoje pobune? Iz mog iskustva, Slavenkin pečat je skepsa prema svim isključivim i represivnim politikama.

A posebno prema licemjerju domaćeg konteksta, u kojem će se rod i seksualnost jednom rukom proglašavati »trivijalnima«, a drugom svoditi na čelična pravila braka, rađanja, poslušnosti, ženske seksualizacije i objektifikacije.

Napustila nas je feministička samurajka, pri čemu je jasno da žensku varijantu te profesije uvijek čine iznimke muškog svijeta. Profesionalna ratnica.

Borkinja za generacije koje možda ne čitaju klasike, ali definitivno trebaju Slavenkinu postojanu… netrivijalnost. Osobno, rekla bih da trebamo i njezinu neustrašivost. Ono ključno »Ne!« – autocenzuri.