Ljeto je divno godišnje doba. More, sunce, ručnik, lubenica, miris kreme za sunčanje, zvuk cvrčaka i – naravno – neizostavni hrvatski nacionalni ukras: čik među kamenčićima, piše Poriluk.

Jer što je plaža bez čikova? Samo more i priroda. Dakle, očito nedovršeno.

Čovjek dođe na plažu, pronađe svoje malo mjesto pod suncem, raširi ručnik, spusti torbu, pogleda lijevo – čik. Pogleda desno – čik.

Malo pomakne kamenčiće da dijete sjedne – čik. Zavuče ruku da izvadi školjku – čik. Romantika Jadrana, samo s aromom ustajalog pepeljara.

A najljepši su mi oni koji puše na plaži s izrazom potpune životne slobode, pa onda čik samo elegantno ugase u kamenčiće. Kao da su upravo posadili lavandu.

Nisu.

Posadili su mali plastično-toksični suvenir koji će ostati tamo duže nego većina sezonskih ljubavi, turističkih apartmana i predizbornih obećanja.

Cigaretni filteri uglavnom su napravljeni od celuloznog acetata – vrste plastike. Ne, to nije malo papirića koji će se “nekako vratiti prirodi”. To je plastika u kostimu filtera.

Filter se može raspadati i do desetak godina, a ni tada ne nestaje kao loša sezonska ljubav, samo se pretvara u sitnije zlo, mikroplastiku, a pritom iz sebe može ispuštati nikotin, teške metale i druge štetne tvari u okoliš.

I sad dolazimo do onog najluđeg dijela: mnogi ljudi čik tretiraju kao da je riječ o nečemu što nestane čim ga više ne vide. Kao da plaža ima čarobni usisavač. Kao da more, kamenje i pijesak rade treću smjenu u komunalnom.

Ne rade.

Čik ne nestane zato što ste ga vi zgnječili papučom i prekrili kamenčićem. Samo ste ga sakrili sljedećem čovjeku. Ili sljedećem djetetu. Ili sljedećoj mami s bebom koja će sjesti baš tamo gdje ste vi prije sat vremena ostavili svoj mali smrdljivi autogram.

A to je možda najodvratniji dio priče. Ne treba čekati deset godina da čik postane problem. Dovoljno je deset minuta.

Vi odete, netko drugi dođe, spusti ručnik, dijete sjedne, beba puže, majica pokupi miris, prsti dotaknu filter. I eto – vaš trenutak nikotinskog zen-budizma postao je tuđi ručnik s mirisom pepeljare.

Posebna kategorija su roditelji koji jednom rukom drže dijete, drugom cigaretu, a trećom – koju bi valjda trebalo izmisliti – gase čik pored sebe u kamenčiće.

To je taj moderni roditeljski multitasking: dijete na prsima, dim u zraku, filter u prirodi. Obiteljska idila, samo fali da netko pusti reklamu za zdrav život.

Naravno, nije problem samo estetika. Iako, budimo realni, ni estetika nije nevažna. Čik na plaži izgleda kao da je netko po Jadranu prosuo sadržaj pepeljare iz birtije koja je zatvorena 1998.

Problem je i što su opušci globalno jedan od najčešćih oblika otpada. Procjene idu do toga da se svake godine u okoliš bace bilijuni opušaka, a Svjetska zdravstvena organizacija posebno upozorava na mikroplastiku iz filtera i toksični duhanski otpad.

A filteri nisu ni neka velika zdravstvena čarolija za pušače, iako se desetljećima tako prodaju. Stručnjaci sve češće upozoravaju da filteri stvaraju lažni osjećaj manje štetnosti, dok istovremeno proizvode ogroman ekološki problem kao jednokratni plastični otpad.

Drugim riječima: filter je marketinški trik koji nakon pušenja postaje smeće. Lijepa karijera. Od reklame do mikroplastike.

I da, znam, sad će netko reći: “A što je s velikim zagađivačima? Industrijom? Brodovima? Kanalizacijom? Turizmom? Apartmanizacijom?”

Sve to stoji. Ima puno većih problema od jednog čika.

Ali baš zato što je čik mali, stvar je još gluplja. Jer ovo nije problem koji traži strategiju, međunarodni summit, fond Europske unije i tri konzultanta u lanenim košuljama.

Ovo traži najobičniju malu prijenosnu pepeljaru, kutijicu, limenku, vrećicu ili minimum civilizacije.

Pušiš? U redu. Tvoja stvar. Ali ponesi čik sa sobom.

Ne moraš ga pokopati kao da je mali morski vojnik pa će se priroda pobrinuti. Neće. Priroda nije tvoja sobarica. More nije konobar. Plaža nije pepeljara. A kamenčići nisu tvoji osobni komunalni djelatnici na studentskom ugovoru.

Najbizarnije je što mnogi ljudi inače na plažu nose pola kuće. Suncobran, frižider, ležaljku, luftić, tri ručnika, Bluetooth zvučnik, lubenicu, sendviče, kremu faktor 50, rezervne japanke i psa koji ne zna plivati, ali zna lajati na more.

Ali pepeljaricu veličine kutije žvakaćih guma – e to je logistički nemoguće.

Tu civilizacija puca.

Ne na velikim pitanjima. Nego na filteru.

Zato, dragi pušači koji još uvijek mislite da se čik gasi u plažu: nemojte. Stvarno nemojte. Ne zato što ste najgori ljudi na svijetu. Nego zato što niste galebovi, niste vulkan i niste prirodna pojava. Vi ste osoba koja može ponijeti vlastiti otpad.

A ako već želite ostaviti trag na plaži, neka to bude otisak stopala.

Ne opušak.

Jer ljeto bi ipak trebalo mirisati na more, borove i kremu za sunčanje.

Ne na jučerašnju pepeljaru koja se pravi da je kamenčić, piše Poriluk.