RIJEKA – U vremenu sveprožimajućeg kapitalizma te velikog zamaha tehnologije koja utječe na naše živote, i umjetnost, dakako, propituje utjecaj tehnologije na život pojedinca. Koji je odnos između čovjeka i tehnologije, između onog stvarnog i virtualnog, možda najbolje pokazuju radovi okupljeni u Galeriji Kortil izložbom »Glowing Globe«, kojima različiti autori propituju sve poroznije granice naše iskustvene zbilje nagrižene tehnologijom.

U različitim medijima i različitih pristupa, radovi okupljeni izložbom, odnosno manifestacijom Glowing Globe, govori voditeljica Galerije Kortil i jedna od kustosica izložbe Ivana Lučić, »međusobno se nadovezuju u promišljanju svijeta u kojem granice između prirodnog i umjetnog, funkcionalnog i raspadajućeg te stvarnog i simuliranog postaju sve poroznije«.

– Na pragu novog milenija ideja tehnološke singularnosti – hipotetskog trenutka u kojem tehnološki razvoj izmiče ljudskom razumijevanju i kontroli, nameće se kao jedno od ključnih pitanja suvremenog društva. Upravo ta napetost između ubrzanog digitalnog napretka i potrebe za očuvanjem humanosti prožima umjetničke prakse okupljene u okviru manifestacije Glowing Globe. Umjetnici, teoretičari i istraživači ovdje ne promatraju tehnologiju samo kao alat, već kao dinamično polje u kojem se prelamaju nestabilne društvene pozicije, ističe Lučić.

Suvremeni problemi

Posvećena novoj i inovativnoj medijskoj umjetnosti, Glowing Globe je međunarodna manifestacija koja se održava u Rijeci od 2019. godine, a u proteklih je sedam godina manifestacija, kaže kustosica Ingeborg Fülepp, »okupila brojne umjetnike, znanstvenike i teoretičare iz različitih dijelova Europe i svijeta koji su, fokusirajući se na društvene probleme suvremenog doba, predstavili najnovije trendove u medijskoj umjetnosti i teoriji«.

– Kao i u dosadašnjim izdanjima manifestacije Glowing Globe, cilj nam je u Rijeku dovesti međunarodne umjetnike i teoretičare koji promišljaju suvremeni trenutak, koji nam se čini obilježen osjećajem distopije kroz brojne strahove vezane uz budućnost. Ono što se posebno ističe u ovogodišnjem izdanju jest odnos umjetnika prema zvuku i zvučnim elementima unutar njihovih radova, bilo da je riječ o kinetičkim instalacijama ili zvuku generiranom algoritmima. Također, važan aspekt programa je i povezanost nekih radova s pomalo zaboravljenim industrijskim lokalitetima Rijeke, kazuje Fülepp.

Kustosice Ingeborg Fülepp i Ivana Lučić

S obzirom na to da autori okupljeni manifestacijom tehnologiju razmatraju i kao alat i kao otvoreno dinamično polje koje umnogome govori o složenosti društvenoga panoptikuma, radovi često polaze od odnosa između tijela i sustava, odnosno onog organskog i kodiranog.

Prema opisu, u djelu »Half cheetah« Jamesa Blooma (UK), fotografija i video oblikuju beskonačan tok kretanja između ljudskog i softverskog tijela, lišen jasne svrhe ili učinkovitosti. Iako u drukčijem registru, taj osjećaj dislociranosti i besciljnog gibanja nastavlja se u Stefana Tiefengrabera (AT), čija kinetička zvučna instalacija kodnog naziva »DSD-08AS – 100-50-25« istražuje pitanja funkcije i kvara. U njegovu radu mehanička nepreciznost, prostorna akustika i pozicija promatrača stvaraju nestabilan zvučni sustav koji se mijenja i iščezava prekidom strujnog kruga.

Granica između stabilnog i raspadajućeg sustava dodatno se produbljuje u radu »Dream waves: Undercurrent noise« Martine Miholić (HR), hibridnoj instalaciji koja oblikuje postbiološki pejzaž u kojem se organski materijali, sintetske forme, generativni algoritmi i zvuk stapaju u jedinstvenu cjelinu. Sličan interes za transformaciju nalazimo i u Gaie Radić (HR) koja u videoinstalaciji »Iz mene teče ono što zoveš vremenom« digitalno rekonstruira fragmente napuštene industrijske arhitekture. Fizički ostaci riječke tvornice Hartera tako dobivaju novu, atmosferičnu dimenziju koja balansira između dokumenta i digitalne memorije.

Istraživanje prostora

Tome slično, motiv riječke industrijske baštine prisutan je u filmu »Destilacija [RMZ-24]« dvojca Sz. Berlin ± Panic (UK/HR); kombiniranjem snimki riječke Remize i starih tehničkih planova sa zvukom generiranim pomoću softvera za sonifikaciju slike nastaje audiovizualni rekvijem koji evocira nestanak industrijskih i društvenih vizija. S druge strane, instalacijom »Tok 0 0 0 1 scanner« autor Matevž Kolenc aka Olenc (SLO) fokusira se na metamorfoze, evolucije i transmutacije podatkovnih tokova te stalno rastuću količinu digitalnog i internetskog UI otpada. Uz pomoć generativne umjetnosti i 3D modeliranja podaci se transformiraju u prostor u kojem zvuk i slika cirkuliraju ravnopravno.

Uz izložbeni segment, izvedbeni dio manifestacije činila je audiovizualna izvedba »Perfusion« umjetničkog dvojca Debore i Jasona Bernagozzi (SAD) održana u sklopu Međunarodnog dana svjetlosti, kojom se nastavilo istraživanje prostora, percepcije i transformacije. Audiovizualna izvedba umjetničkog dvojca prostor na temelju materijala snimanog na različitim lokacijama Južne Koreje, koji se uživo transformira spajajući vizualne i zvučne podražaje u jedinstveno osjetilno iskustvo, tretira kao tok.

U performansu »Towards a concrete dys(u)topia«, koji prati ambivalentnu sudbinu betona i brutalizma u poslijeratnoj Britaniji, Sz. Berlin (UK/HR) razrađuje pitanje prostora i njegove ideološke i materijalne povijesti. A radom »Burning Too« Don Ritter (CAN) tematizira odnos između elementarne sile i njezine suvremene percepcije. Na temelju arhitektonske projekcije na vanjskome zidu Astronomskog centra, umjetnik polazi od povijesne ovisnosti čovjeka o vatri, ne bi li ukazao na njezinu transformaciju u estetski kodiran doživljaj, reduciran na atmosferu ugode, nostalgije te spektakla.