RIJEKA – Život i umjetnost meksičke slikarice Fride Kahlo (1907. – 1954.) ne prestaju intrigirati i inspirirati ni u današnje vrijeme.

U njujorškoj Metropolitan Operi nedavno je premijerno izvedena opera »Fridin i Diegov posljednji san« Gabriele Lene Frank, a Balet riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca imao je premijeru baletne predstave »Fridin svijet« u koreografiji brazilskog koreografa Reginalda Oliveire.

Ova predstava suvremenog plesnog izričaja, nastala u suradnji sa Salzburškim državnim kazalištem, plesna je posveta Fridi Kahlo, njezinom fascinantnom životu i jedinstvenom umjetničkom nasljeđu. Inspiraciju za ovaj plesni portret ikone meksičkog slikarstava Oliveira je pronašao u biografiji i umjetnosti Fride Kahlo, ali i u njezinim pismima.

Kahlo je slikarica nadrealizma, poznata po autoportretima i portretima, kao i djelima inspiriranim prirodom. Njezine slike često imaju autobiografske elemente pomiješane s realizmom i fantastikom.

Godine 1922. upisala se u Nacionalnu pripremnu školu, najprestižniju obrazovnu instituciju u Meksiku. Tamo je upoznala budućeg supruga, meksičkog umjetnika Diega Riveru, uz kojega je prihvatila komunističku ideologiju.

Njezin život obilježila je prometna nesreća u kojoj je bila teško ozlijeđena. Nakon toga uslijedila je velika serija slika u kojima dominiraju teme boli i patnje. Frida Kahlo je jednom rekla: »Pretrpjela sam dvije teške nesreće u svom životu: prva je bio tramvaj koji me srušio, a druga je bio Diego.«

Plesni dueti

Predstava »Fridin svijet« oslanja se na činjenice iz biografije i na umjetnička djela Fride Kahlo, ali je Reginaldo Oliveira dao osobno viđenje te ih interpretirao plesnim jezikom. Prema sinopsisu objavljenom u programskoj knjižici, ova dvosatna predstava dramaturški (dramaturginja je Maren Zimmermann) se može podijeliti u jedanaest prizora.

Izvedba počinje skupnom slikom – energičnim plesom ansambla odjevenog u ljubičaste kostime, uz pljeskanje po nogama, borbene položaje ruku sa stisnutim pesnicama i povicima.

Ovim prizorom evociran je trenutak kad je Meksiko izašao iz revolucije. Frida Kahlo sudjelovala je u demonstracijama i pridružila se Komunističkoj partiji.

Ova plesna slika, koja slavi slobodu meksičkog naroda, s Fridom usred toga vihora, uvodi njezin lik u predstavu.

Fridu Kahlo plesnim pokretom, ali i snažnom glumačkom ekspresijom i emocijom, utjelovila je Isabelle Zabot, koja ovom ulogom ne kreira plesno tijelo koje je savršeno, nego ono koje je ranjeno, krhko, djelomično oduzeto.

Zabot je odjevena u pripijeni kostim boje ljudske kože, posve ogoljena u Fridinoj boli. A onda će to tijelo, postupno, biti odjeveno u prepoznatljive Fridine haljine i suknje, sa cvjetnim vjenčićima u kosi.

U bijeloj haljini Isabelle Zabot izvela je suptilni plesni duet s Giorgiom Otrantom, koji je utjelovio Alejandra Gómeza Ariasa, prvu Fridinu ljubav. Slijedi prizor Fridine nesreće, prikazan kao skupna scena, s plesačima i plesačicama riječkog baletnog ansambla koji kao narod ili njezini višestruki identiteti stalno prate Fridu.

Na trenutak »oživljava« i Fridina slika na kojoj je sebe prikazala kao ranjenog jelena. Prizorima Fridine boli kontrastno su postavljene scene njezinog strastvenog ljubavnog odnosa s Diegom Riverom, a tu treba izdvojiti izvanredan duet Isabelle Zabot i Alija Tabboucha u ulozi Rivere.

Predstava »Fridin svijet« evocira njihovu turbulentnu vezu, između ostalog i epizodu kad je Rivera imao ljubavnu aferu s Fridinom mlađom sestrom Cristinom, koju pleše Tea Rušin. Ubrzo se i Kahlo upušta u avanture, kako s muškarcima, tako i sa ženama, što je također naznačeno u predstavi. Prvi dio uprizorenja, prije stanke, završava prizorom »Dvije Fride«. Inspiracija je istoimena poznata slika Fride Kahlo iz 1939. godine, koja je nastala u vrijeme razvoda od Diega Rivere.

Personifikacija Meksika

Kahlo je, simbolički, na ovom autoportretu naslikala dvije različite osobe, izrazivši tako osjećaje koji su njome vladali tijekom razvoda i bračne krize.

Jedna je meksička Frida u tehuanskoj haljini, dok ona druga, europska Frida, nosi bijelu čipkastu vjenčanicu.

Srca obiju žena vidljivo su izložena i vezuje ih samo jedna arterija. Kapi krvi pretvaraju se u crveno cvijeće na Fridinoj suknji. To cvijeće, čije latice tijekom predstave padaju na pozornicu, postaje kazališni znak, signalizirajući Fridino pretvaranje boli u ljepotu. Te dvije Fride plesnim pokretom i ekspresijom prizvale su Isabelle Zabot i Marta Kanazir kao Druga Frida.

Drugi dio predstave počinje još jednim autoportretom Fride Kahlo, ovoga puta u haljini žive žute boje, a osim što se odijevala u tradicionalnu meksičku odjeću, dio njezine ikonografije bila je i upaljena cigareta.

Foto Dražen Šokčević

U ovom prizoru Fridi se pridružuju i ostali plesači i plesačice, ispuhujući dim cigareta, a u ovoj slici naroda i umjetnice Frida još jednom postaje personifikacija Meksika. Sljedeća inspiracija je njezin autoportret s ošišanom kosom – umjesto ženstvene odjeće na slici je odjevena u veliko, tamno muško odijelo.

Upravo je škarama odsjekla svoju dugu kosu, a stih ispisan na slici upućuje na razlog njezina postupka: »Vidiš, ako sam te volio, to je bilo zbog tvoje kose; sada, kad si ostala bez nje, više te ne volim.« To je samo jedan u nizu autoportreta Fride Kahlo jer, kako je objasnila, »subjekt sam kojeg znam ponajbolje«.

Jezik boli

Deseta slika evokacija je Fridine izložbe. Scenograf Matthias Kronfuss, koji pojedine prizore kreira velikim raznobojnim pokretnim paravanima, sada ih pretvara u izložbeni prostor sa »živim« slikama, a u njima dominira motiv stolica – Frida, naime, na svojim autoportretima često sjedi, a na jednom je i u invalidskim kolicima. Posljednja slika predstave je slavljenje života, »Viva la Vida«.

U njoj se događa eksplozija boja, kao u slikama Fride Kahlo. Plesačice i plesači odjeveni su u suknje vedrih boja, a kostimografkinja Judith Adam iznova crpi inspiraciju iz prepoznatljivog Fridina stila odijevanja.

U skupnoj izvedbi »plešu« prikovani za male stolce, iz te ograničavajuće pozicije oslobađajući pokret.

Predstava »Fridin svijet« počinje prizorom »Revolucija«, a kraj je u znaku Fridine pobjede unatoč svim nedaćama, čime život simbolički pobjeđuje smrt. »Sve može imati ljepotu«, govorila je Kahlo, »čak i najgori užas«, što je na neki način i poruka predstave Reginalda Oliveire, koji se riječkoj publici predstavio neuobičajenim, autentičnim koreografskim rukopisom, utkavši u predstavu specifičan latinskoamerički senzibilitet.

Tome je pridonio i izbor glazbe meksičkih skladatelja, dok se tekstovi tih pjesama na španjolskom jeziku emocionalno povezuju s različitim trenucima Fridina života. Vizualnom dojmu predstave pridonosi i oblikovanje svjetla Reginalda Oliveire, a adaptaciju scenografije i kostimografije napravila je Aleksandra Ana Buković.

I predstava »Fridin svijet« pokazuje kako je ova umjetnica kroz vlastita djela oblikovala vizualni jezik boli, tijela, politike i identiteta.

Osim solista, dojmljivom uprizorenju, koje je premijerna publika ispratila dugotrajnim aplauzom i povicima odobravanja, pridonio je čitav baletni ansambl: Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Sephora Ferrillo, Marta Kanazir,Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Giovanni Liverani, Sonja Milovanov, Laura Orlić, Giorgio Otranto, Federico Rubisse, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Alessia Tacchini, Marta Voinea Čavrak, Isabelle Zabot, Leonard Cela i Samuele Taccone. Baletni majstori su Paula Rus i Daniele Romeo.