Iz jednog svijeta uranjati u drugi, istraživati vlastite vještine i pomicati vlastite granice, upravo tako izgleda umjetnički put Fabijana Komljenovića, novog stalnog člana dramskog ansambla HNK-a u Zagrebu. Iako je publici i struci zapeo za oko nakon sjajne uloge Emceeja u hit-predstavi »Cabaret«, Fabijanov ulazak u svijet glume sve je samo ne uobičajen. Nakon što je diplomirao na Muzičkoj akademiji i prenosio znanje učenicima kao profesor solfeggia, odlučio je napraviti hrabar profesionalni zaokret i upisati studij glume. Danas na daskama našeg najvećeg nacionalnog teatra uspješno spaja oba svoja talenta, što je dokazao i u najnovijoj predstavi »Maria Stuart« koja je nedavno premijerno izvedena.

U velikom razgovoru Fabijan nam otkriva kako je izgledao njegov nesvakidašnji put od nota do dramskih uloga, boji li se »ukalupljivanja« u glazbene žanrove, u kojem dijelu stvaralačkog procesa najviše uživa te kakve profesionalne želje gaji za budućnost.

POŽELJNE RAZLIKE

Nedavno je premijerno izvedena drama »Maria Stuart«. Riječ je o radikalnoj interpretaciji Schillera u režiji Matije Ferlina. Kako se osjećate u tom strogo kontroliranom i svedenom scenskom okviru, nakon raskošne i ekspresivne energije »Cabareta«?

– Iako je riječ o dvije potpuno različite predstave i stilom i jezikom i redateljskim potpisom, obje imaju karakteristiku preciznosti i kontrole, kako u procesu tako i u izvedbi. To je ono što volim i cijenim u radu u kazalištu. A ove razlike u stilu i izričaju su za mene kao glumca uvijek zanimljive i poželjne. Iz jednog svijeta uranjati u drugi, istraživati vlastite vještine i mogućnosti u nečemu do sada nepoznatom.

S ovom produkcijom na neki način postajete dio ansambla Drame HNK-a Zagreb. Kakav je osjećaj ući u srce nacionalne kuće i dijeliti scenu s glumačkim veličinama u ovako intimnom i ogoljenom formatu scenskog čitanja?

– Da, moram reći da mi je zaista iznimna čast biti dijelom ove kuće i ovog ansambla. Velika je stvar u karijeri, nakon godina rada na nezavisnoj sceni, dobiti priliku biti dijelom nekog ansambla, i to još ansambla Drame HNK-a u Zagrebu. Osjećam veliku zahvalnost, čast i odgovornost. Ono što me posebno inspirira je gledati izbliza rad nekih od naših najvećih imena i blisko surađivati s njima. Dirljivo mi je i nevjerojatno poticajno vidjeti s kojom pažnjom i predanošću pristupaju radu. Taj moment je onaj koji me još više gura naprijed.

U predstavi tumačite Grofa od Kenta i časnika tjelesne straže, ali se pojavljujete i kao orguljaš. S obzirom na vaše glazbeno zaleđe, koliko vam je uloga orguljaša omogućila da na sceni organski spojite svoje dvije profesije? Je li glazba ovdje za vas scenski zadatak ili emotivni ključ lika?

– U ovoj predstavi igram više različitih uloga, svedenih u jedan lik. Baš kao što u jednom času sviram orgulje i rukama i nogama, tako u drugom odjednom govorim na francuskom, a u trećem pripovijedam o mračnoj povijesti kraljevske loze Stuartovih. Mnogo je segmenata koji su isprepleteni, ali gledam ih kao nove izazove, kao nešto što na sceni još nisam iskušao. Svakako mi moje glazbeno obrazovanje u tome pomaže, da ga nema, sigurno se ne bih usudio sjesti za orgulje. Za mene je to zadatak, a za publiku emotivni ključ.

Ferlinov pristup tretira predstavu kao precizno komponiranu »partituru« tijela, prostora i glasa. Koliko je vama kao glazbeniku koji je navikao na strogu strukturu nota, blizak takav način rada gdje se brišu granice između teksta, pokreta i intime?

– Struktura i organizacija su nešto što vučem iz glazbe, ali gledam ih i kao nezaobilazni dio kazališne umjetnosti, kako na osobnoj razini, tako i na razini cjeline. To je ono što, uz preciznost, vidim kao nužnost svoga posla, takav način rada je nešto na što sam navikao, to je jezik koji razumijem. Kroz strukturu i preciznost prepoznajem ozbiljnost u radu. Preciznost je vještina, naravno ta vještina se u glumi manifestira na različite načine i nije možda uvijek vidljiva na prvu. Možda je to spori hod, možda artikulacija, a možda specifičan treptaj oka. Posvećenost takvim detaljima daje vrijednost radu i konačno razlog da ga publika dođe gledati.

STRAST PREMA KAZALIŠTU

Vaš put do HNK-a bio je vrlo specifičan. Diplomirali ste na Muzičkoj akademiji i radili u školi kao profesor solfeggia, a onda ste odlučili upisati glumu. Što je bio onaj prijelomni trenutak kada ste shvatili da je vaša budućnost na glumačkoj sceni?

– Kroz studij na Muzičkoj akademiji imao sam priliku više puta sudjelovati u opernim produkcijama umjetničkih akademija kao zborski pjevač, a jednom prilikom i kao glumac, odnosno plesač. Prva takva suradnja bila je opera »Carmen« u režiji Krešimira Dolenčića. To je bilo moje bliže upoznavanje kazališta i cijelog tog svijeta. Tad sam zapravo otkrio svoju strast i ljubav prema toj vrsti posla. Kako je interes sve više rastao, dolazile su i nove prilike, potom i studij glume, i evo me sad ovdje.

Kako su u tom trenutku reagirali vaši prijatelji i kolege glazbenici? Je li bilo više onih koji su vas bezrezervno podržali ili onih koji su mislili da je vaš odlazak na Akademiju dramske umjetnosti samo prolazna »faza«?

– Svi su to shvaćali kao logičan nastavak mog puta u umjetnosti s obzirom na interese koje sam pokazivao.

Čini se da ste donijeli pravu odluku, o čemu svjedoči i vaša nedavna nominacija za Zlatni studio za ulogu Emceeja u »Cabaretu«. Koliko vam takva priznanja znače kao potvrda, posebno u trenucima tranzicije iz jedne umjetnosti u drugu?

– Naravno da znače, lijep je osjećaj vidjeti da nakon puno uloženog vremena i truda, rad bude prepoznat. Međutim, nije to uvijek tako, pa čak i kad neke predstave to potpuno zaslužuju, nagrade znaju izostati i toga treba biti svjestan. Unatoč tome, svaku večer stajemo pred publiku, a s njom se događa ova stvarna razmjena i komunikacija.

Uloga Emceeja u »Cabaretu« bila je fizički i emotivno izuzetno zahtjevna, gotovo groteskna. Kako balansirate između te ekstremne scenske ekspresivnosti i unutrašnje, potisnute tenzije koju zahtijeva »Maria Stuart« i njezino propitivanje mehanizama vlasti? Što ocjenjujete zahtjevnijim?

– Teško je uspoređivati zahtjevnost ovih dviju predstava s obzirom na potpunu različitost po pitanju žanra i stila. U »Cabaretu« izvodim dosta zahtjevne pjevačke i plesne brojeve, a kad nisam na pozornici imam zahtjevne kostimske promjene. U ovoj predstavi sam gotovo cijelo vrijeme na pozornici, kombinirajući sviranje i glumu. U oba slučaja potrebna je visoka koncentracija, kod prvog u eksploziji energije, a kod drugog u svedenosti glumačkog izraza.

RAZNOLIKA ISKUSTVA

Kritika vas je proglasila jednim od najvećih iznenađenja predstave »Cabaret«. Koliko je za vas osobno bilo zahtjevno stati na veliku pozornicu HNK-a?

– Moram priznati da sam od početka na »Cabaretu« bio fokusiran na rad i na materijal koji je preda mnom, znajući da je velik i zahtjevan. Nisam se mnogo osvrtao na okolne segmente. Tek se možda na kraju uključila svijest o kontekstu u kojem se sve to skupa nalazi. S ovakvim mjuziklom bi bilo zahtjevno stati na bilo koju pozornicu, a pogotovo na onu na kojoj mjuzikl kao forma igra rijetko ili gotovo nikad. U svakom slučaju beskrajno mi je drago što je trud cijelog ansambla i autorskog tima polučio tako divan uspjeh i da predstava živi, posebno u ovom vremenu gdje se ona pokazuje kao neko ludo zrcalo trenutnog svijeta.

Kako, odnosno u kojim ulogama se vidite na kazališnoj sceni? Postoji li opasnost da vas redatelji »ukalupe« isključivo u glazbene uloge i mjuzikle zbog vašeg specifičnog talenta?

– Jako volim mjuzikl kao formu i da se dogodi neka dobra prilika, rado bih je prihvatio, ali ne strahujem od ukalupljivanja. Sva moja dosadašnja iskustva u radu u kazalištu bila su zaista raznolika – od kazališta za djecu, preko plesnih predstava, eksperimentalnog kazališta, pa sve do mjuzikla. Istina je, nažalost, da se ponekad u kazalištu, a pogotovo na filmu pribjegava već isprobanim varijantama koje sa sigurnošću funkcioniraju pa se ponavljaju već viđene uloge i načini, ali meni takav pristup ne daje zadovoljstvo, a još manje otvara prostore novog i drukčijeg. Vjerujem da to ovisi i o osobnim odabirima, ja sam sklon iskušati sve mogućnosti.

Kako izgleda vaša priprema za ulogu? Jeste li tip koji sve analizira »glavom« ili idete iz instinkta i fizičkog pokreta?

– Pokušavam ostati otvoren u pristupu i zapravo je to uvijek neka kombinacija i jednog i drugog, pa onda trećeg i četvrtog. Ponekad se ono što zamislim glavom pokaže sasvim drukčijim od onoga što intuicija nudi i obrnuto. Valja otvoriti čula i raditi u skladu s tim. Najljepše je iznenaditi se.

Koji vam je najdraži dio glumačkog posla, od prvog čitanja teksta do repriza?

– Volim doći jako pripremljen na prvu probu, dobro pročešljati tekst, pročitati neku dodatnu literaturu, pogledati neki film koji ima veze s materijalom, zapravo pokušati uroniti u to nešto novo što je preda mnom, posebice ako mi svaki detalj priče nije sasvim poznat, kao što je bio slučaj s »Mariom Stuart«. U tom smislu, prve probe su mi jako uzbudljive, gledati koje se sve ideje rađaju, kako se spajaju s redateljevom vizijom. S druge strane, izvedbe su ono gdje zapravo otkrivamo predstavu, unatoč velikoj preciznosti i uređenosti scenskog materijala, počnu se događati neka disanja, neke lakoće koje možda prije premijere nisu postojale. Možda mi je zapravo najdraže iz te točke pogledati na početak procesa i s nekim zadovoljstvom osvrnuti se na ono odakle smo počeli.

VOLIM STALNU PROMJENU

Igrali ste i u kultnoj seriji »Crno-bijeli svijet«. Kako na to gledate iz ove perspektive?

– To je bilo još na drugoj godini studija, uvijek se s veseljem sjetim tog razdoblja. Divna ekipa, lijepo druženje i odličan posao.

Privlači li vas više rad ispred kamere ili onaj trenutni, neponovljivi kontakt s publikom u kazalištu?

– Volim oboje, volim stalnu promjenu, dugi kazališni proces s luksuzom istraživanja, a onda brzi, spretni koncentrirani rad pred kamerom.

Radili ste na sinkronizacijama za Netflix i u kazalištu za djecu. Što je teže: uvjeriti dijete u priču ili odraslu osobu u kazališnu iluziju?

– Ne znam što je teže, ali znam da na predstavama za djecu odmah znaš komunicira li predstava s publikom ili ne. Znaš je li predstava uspješna, sviđa li im se ili ne. Odrasli se s vremenom nauče uvijati.

Kao netko tko je prošao dvije akademije, vjerujete li više u goli talent ili u rad i disciplinu?

– U talent se mogu zaljubiti, ali rad je ono što cijenim i volim. Zbog toga se divim plesačima, kod njih je količina rada najrazvidnija. Izuzetno zahtjevan fizički napor, koji se doima lakim lijepim i dirljivim. To ne dolazi od talenata samog po sebi, već od goleme količine rada i ponavljanja. Ta ideja me uvijek inspirira i usmjerava.

Osim predstojeće premijere »Marije Stuart« pripremate li još neki novi projekt? Jeste li možda razmišljali o nekom autorskom projektu gdje biste spojili glazbu i glumu?

– Imam na umu nekoliko komada koje bih volio igrati, ali te su ideje tek u povojima. Svakako uključuju i glazbu i glumu.

Gdje se vidite za deset godina, vidite li se kao prvak nekog kazališta ili kao slobodni umjetnik koji kombinira autorsku glazbu i glumu? Nedostaje li vam nešto iz vremena kad ste bili samo glazbenik?

– Ne opterećujem se previše budućnošću, gledajući vijesti, prilično je neizvjesna. Pokušavam se koncentrirati na trenutni rad, s ponekom idejom za budućnost, pa ćemo vidjeti kamo će me to dovesti. Nadam se da ću donijeti dobre odluke. Zborsko pjevanje je nešto što me jako formiralo i kroz srednju školu, ali i kroz akademiju. Nažalost, više nemam vremena da se tome posvetim i ponekad se uhvatim da mi baš nedostaje.

Postoji li neka misao ili filozofija kojom se vodite kada stvari postanu kaotične? Što vas drži »uzemljenim«?

– Prolaznost i veličina svemira me umire.

PET BRZIH

Da možete birati bilo koji svjetski mjuzikl u kojem biste igrali glavnu ulogu, koji bi to bio i zašto?

– Ttri mjuzikla Stephena Sondheima u kojima bih volio igrati, ne nužno ovim redom – »Company«, »Sunday in the Park with George« i »Into the Woods«.

Kako se opuštate od intenzivnog tempa snimanja i proba?

– Spavanjem.

Postoji li neki instrument kojem se vraćate isključivo za svoju dušu?

– Blok flauta.

Gdje se najbolje osjećate kada želi pobjeći od svih i isključiti mobitel?

– U šumi.

Imate li neki hobi ili strast za koju javnost ne zna, a koja nema nikakve veze s umjetnošću?

– Nemam, ali htio bih probati lončarstvo.