U grozomornoj zbirci užasa morbidnih zločina počinjenih za balkanskog klanja devedesetih godina prošlog stoljeća možda je najsramotniji, najogavniji i najneljudskiji onaj vezan uz takozvane safari snajpere u Sarajevu. Priča je to koja službeno nikad nije potvrđena, ali navodno neke tajne službe europskih zemalja i SAD-a imaju puno podataka o stravičnim aktivnostima bolesnih i poremećenih umova određenog broja bogataša koji su patnje opkoljenog grada koristili za svoja nastrana zadovoljstva koja jasno pokazuju kako veće i gnusnije zvijeri od čovjeka nema.

Riječ je o tome da se netko od vojnika srpske vojske koja je Sarajevo držala pod opsadom dosjetio kako bi se moglo dobro zaraditi time da se nastranim i nasilju okrenutim bogatašima – a itekako ih ima – ponudi mogućnost da snajperima gađaju ljude na ulicama Sarajeva. Postupak je bio jednostavan kao što je i onaj kad, primjerice, strane lovce zovemo u naše šume i za dobar novac omogućujemo im odstrel medvjeda. Sve što organizator treba napraviti je naći odličnu poziciju (čeku) i ponuditi je gostu. U Sarajevu su to modificirali pa su, uz osmatračnice na najboljim pozicijama, nudili »turistima lovcima« i oružje te im omogućili da nesmetano gađaju pokretne mete. Samo što mete nisu bile životinje, već – ljudi! Naravno, za tu se »uslugu« plaćao ogroman novac.

Nečasna lista srama

Ako je u početku i bilo sumnje da će »mušterija« biti malo, ubrzo su nestale. Dobro uhodanim kanalima u Sarajevo su, najčešće preko Beograda, slijetali bogataši iz raznih dijelova svijeta, posebno iz nedaleke Italije. Ponuda gađanja živih ljudi uskoro je »obogaćena«, navodno po željama samih »lovaca«, posebno »atraktivnom« mogućnošću koja se skuplje plaćala, ali je na toj nečasnoj listi srama donosila jako puno bodova. Ta dodatna ponuda glasila je – ubijanje djece! Djeca su manja meta, manje ih je na ulicama i njihov »odstrel« smatran je posebnim uspjehom, odnosno činom za koji su mnogi bili spremni dati brdo novčanica. Uz bogataše, ti privilegiji »Sarajevo safarija« nuđeni su i nekim srpskim političarima među kojima je, navodno, bio i današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. O tome se u posljednje dvije-tri godine podosta pisalo i govorilo, a Vučić je, naravno, sve to demantirao s puno za njega tipičnog cinizma.

O tome je jako dobar roman pod naslovom »Safari u Sarajevu« napisao poznati bosanskohercegovački i crnogorski književnik Andrej Nikolaidis. Okvirna je radnja vrlo jednostavna. Anisa, zrela i vrlo imućna Sarajka, angažira sarajevskog privatnog detektiva, bivšeg ratnika, da pronađe i ubije čovjeka koji je za tih mračnih ratnih dana snajperom ubio njezinu tek koji mjesec staru djevojčicu koju je držala u naručju. Anisa nudi neimenovanom detektivu ogromne novce i on pristaje. Koristeći veze i poznanstva iz ratnih dana on uspijeva doći do liste korisnika tih bolesnih usluga, vrlo brzo otkriva tko je bio potecijalni ubojica te kreće njegovim tragom prema Rimu gdje se nada pronaći čovjeka čije je ime Andrea Massimo i koji je ubio Anisinu bebu.

Daljnje prepričavanje sadržaja nema smisla, ali se mora reći da je Nikolaidis stvorio jednostavan, dobar, efektan i vrlo dojmljiv roman. Djelomično je to stoga što je riječ o kratkom romanu (122 stanice), ali i odličnom zgusnutom i jednostavnom, pomalo a la Hemingway hard boiled stilu. Autor je roman podijelio u tri cjeline, od kojih u prvoj i trećoj progovara neimenovani privatni istražitelj kroz čiju priču pratimo ne samo lov na ubojicu, već saznajemo puno i o danima opsade Sarajeva, a završna cjelina nudi konačno razrješenje cijele priče. Druga cjelina sastavljena je od četiriju pisama koje Andrea piše svom prijatelju i kroz koja pripovijeda o sebi, svom djetinjstvu i mladosti te svirepim zločinima koje je činio već od svoje šesnaeste godine. Koristeći ich formu za detektiva, odnosno epistolarni oblik izražavanja za Massima, autor je uspio ostvariti visoku razinu neposrednosti i omogućiti čitatelju da »uđe« u svijest i psihu tih muškaraca i vrlo ih dobro upozna.

Lik sadističkog ubojice

Pritom su načini izražavanja različiti, pa detektiv i ratnik koji iza sebe ima niz ubijenih ljudi i klasičan je primjer grubog i beskompromisnog privatnog istražitelja koji ne preza ni pred usmrćivanjem, pripovijeda s puno bosanske šeretske duhovitosti, ali i s puno znanja o životu, religiji i smislu života što je pak posljedica toga da je prije rata studirao svjetsku književnost. Iako je nedvojbeno da njemu ubiti čovjeka nije problem, lik tog privatnog istražitelja čitatelju se čini bliskim jer je očigledno kako je riječ o čovjeku kojemu je zlo kojem je bio izložen uništilo vjeru u smisao života i ljudskost.

»Ovaj svijet bi bio bolje mjesto bez ljubavi«, jedan je od njegovih tamnih i teških zaključaka do kojih dolazi nakon brojnih prenesenih nam razmišljanja o raznim temama, između ostalog i o teškom ratnom krvoproliću koje pak na jednom mjestu pojašnjava rečenicom: »Nas je vlastita zatucanost zatukla.«

I dok u liku tog surovog izvršitelja pravde usprkos svim počinjenim ubojstvima itekako vidimo ljudskost, nje kod lika talijanskog snajperista nema ni u tragovima. Odrastao u krajnjem bogatstvu, ali uz oca slabića i majku neumjereno sklonu seksualnim zadovoljstvima, Andrea je postao monstrum koji se hrani na tuđoj patnji i bolu. Njegovi fašistički stavovi o svemu što nije dio svijeta i okružja bogataša sami su po sebi bolesni i krajnje iritantni, a kroz četiri spomenuta pisma iznesene pojedinosti iz njegova života Nikolaidis je na vrlo kvalitetan način čitatelju predočio lik sadističkog ubojice kojeg samo bogatstvo štiti od ranije izvršene kazne za brojne užasavajuće zločine.

Vrlo je dobar Nikolaidis i u portretiranju ostalih likova, posebno nesretne Anise, njezine kćeri Nur i njezinog supruga, teškog kriminalca i bogataša Malika Fatića. Kroz opis života i uspjeha te obitelji Nikolaidis je prenio priču o novokomponiranim bogatašiima koji su silom i kršenjem svih mogućih zakona stekli ogroman dobitak pa je ta priča, ustvari, u velikoj mjeri slika današnjeg društva Bosne i Hercegovine. No, prije svega ovo je roman o zlu, o patnji, o nerazumljivoj i neshvatljivoj količini mržnje koja stvara temelje za ponašanje koje se ne može nazvati bestijalnim jer to što se radilo u okupiranom Sarajevu niti jedna životinja ne bi radila. Osim, naravno, čovjeka. Koji taj naziv, bolno o tome svjedoči »Safari u Sarajevu«, i ne zaslužuje.

Marinko KRMPOTIĆ

Infobox ():

Priča je to koja službeno nikad nije potvrđena, ali navodno neke tajne službe europskih zemalja i SAD-a imaju puno podataka o stravičnim aktivnostima bolesnih i poremećenih umova određenog broja bogataša koji su patnje opkoljenog grada koristili za svoja nastrana zadovoljstva koja jasno pokazuju kako veće i gnusnije zvijeri od čovjeka nema

Infobox (Okvir):

O autoru

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovačko-crnogorski je književnik i novinar. Objavio je više romana, zbirki priča, eseja i publicističkih knjiga: »Ogledi o ravnodušnosti«, zbirka priča (1995.); »Zašto Mira Furlan«, roman (1997.); »Katedrala u Seattleu«, zbirka priča (1999.); »Oni!«, roman (2001.); »Mimesis«, roman (2003.); »Sin«, roman (2006.); »Dolazak«, roman (2009.); »Poetika apokalipse«, publicistika (2010.); »Odlaganje; Parezija«, roman (2012.); »Devet«, roman (2014.); »Mađarska rečenica«, roman (2017.); »Odlazak«, roman (2020.); »Anomalija«, roman (2022.); »Crna Gora: Hronika propasti«, eseji (2023.); »Antonije napušta Boga«, roman (2023.); »Most na Drini«, roman (2025.) te »Safari u Sarajevu«, roman (2026.).

Za književni rad dobio je brojna priznanja, između ostalih: Nagradu britanskog PEN-a za prevedenu književnost u Londonu. Za roman »Sin« dobio je EUPL-Europsku nagradu za književnost. Za roman »Mađarska rečenica« dobio je Nagradu »Meša Selimović«. Za knjigu eseja »Hronika propasti« dobio je najveće crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu. Radi kao kolumnist crnogorskog portala CDM. Njegovi romani prevedeni su na 15 jezika. Živi u Ulcinju.

Infobox (Okvir):

Slučaj

U pismima koja Andrea šalje prijatelju zabilježen je i slučaj kad je na brdima iznad Sarajeva, za jednog svog »safari pohoda«, upoznao tada mladog srpskog, navodno novinara, smetenog Aleksandra koji je, piše Andrea, i sam dva puta pucao iz snajpera prema gradu, a nakon drugog pokušaja se sretno osmjehnuo. Andrea piše kako je kasnije saznao da će taj smušeni mladić postati predsjednik Srbije, a komentar o njemu Andrea završava riječima: »Taj će svojoj zemlji prirediti veleban pokolj.«

Infobox (Okvir):

Izdavač o romanu

»Ovaj roman polazi od pretpostavke koju je gotovo nemoguće prihvatiti, a još teže ignorirati, da je nasilje nad Sarajevom bilo i spektakl, da su ljudi dolazili ubijati zato što su to mogli, iz obijesti, za novac, neki iz navike. Ovaj roman ne nastaje kao rekonstrukcija sarajevskog safarija, niti ga promatra kao izoliran slučaj. Naprotiv, podsjeća nas na univerzalnost zla i na metak koji nikada ne pogađa samo jednu osobu, u slučaju djeteta, ponajmanje. Taj metak, kako je precizno primijetio Nikolaidis, onaj ispaljen na nadvojvodu Ferdinanda, i dalje putuje. Putuje poviješću, svakodnevicom, ravnodušnošću. Putuje do trenutka u kojem se neka knjiga života uvijek iznova otvara na istoj stranici, onoj na kojoj postaje jasno da fašizam nije poražen, nego vitalan, prilagodljiv i uporan. ‘Safari u Sarajevu’ nije roman o prošlom ratu. To je roman o mehanizmu koji omogućuje da se nasilje ponavlja, da se zločin normalizira, da se stradanje banalizira. Nikolaidis nam, u svom najboljem pripovjedačkom maniru, ostavlja uznemirujuće saznanje da zlo ne dolazi uvijek izvana, da rijetko ostaje iza nas i da se, ako se ne prepozna, uvijek vraća u nekom drugom obliku«, napisala je Kristina Ljevak Bajramović.